Jednom je Gogolj sjedio na naslovnici blog.hr-a i pisao post o kabanici. Taman kad je htio kliknuti "objavi", pojavi se Puškin i počne mu lupati po tipkovnici.
– Makni se, ti digitalni kljusu! – vikne Gogolj. – Kvariš mi SEO optimizaciju i tipkaš kao da imaš kopita umjesto prstiju!
Puškin se uvrijedi, pokuša preskočiti modem, spotakne se o mrežni kabel i padne ravno u bazu podataka.
Tada prođe Turgenjev. On je bio jako osjetljiv bloger. Vidio je da je server pao, sjeo na pod i počeo plakati.
– O, kamo idu moji tagovi? – jecao je Turgenjev. – Kamo idu moji komentari koje mi je ostavljala neka nepoznata vlastelinka pod pseudonimom "Mala_Plava_88"?
U tom trenutku izleti Dostojevski iz administracije. Bio je sav znojan jer je prokockao sav promet na plaćene oglase.
– Nema više admina! – povikao je. – Sve je dopušteno! Idem napisati post od devetsto kartica o tome zašto je kursor simbol patnje!
Ali nije uspio ništa napisati jer se Lav Tolstoj u međuvremenu preobukao u seoskog sistemskog administratora i počeo brijati servere kosom.
– Sve je to taština! – urlao je Lav. – Vratimo se pisanju po glinenim pločicama!
Tada je glavni programer na blog.hr-a ugasio struju jer mu je išao na živce zvuk Turgenjevljeva jecanja.
Gogolj je pao preko Puškina, Turgenjev se ugušio u vlastitom HTML kodu, a Dostojevski je otišao u zalagaonicu prodati miš i tipkovnicu.
I tako je blog prestao postojati. Čudna stvar.
Post je objavljen 24.02.2026. u 13:06 sati.