MaoTze - Abeceda života

09.01.2007., utorak

Ravnopravnost

Sinoć sam gledao televiziju. Bolje rečeno gledao sam kroz nju i slušao što se događa na ekranu jer je program oko 23 sata bio toliko loš da se nisam nikako mogao koncentrirati. Na prvom je bila neka serija o rasnim odnosima u Americi 50-ih. Drugi je odavno zapao u sniježnu oluju a na RTL-u su oni američki FBI-jevci pretraživali neku pustopoljinu u potrazi za dokazima. Nova je prikazivala jadan film (ne ide mi u glavu zašto su ga u tjednom TV programu Studio ocijenili s maksimalne 3 zvjezdice?) na temu rehabilitacije i dugova društvu. Toliko zanimljvih tema a tako loše realizirane. Strašno. Barem me nije bolio zub pa sam zaspao bez problema.

We the People...

... tim riječima počinje američka Deklaracija neovisnosti. Naravno u to vrijeme narod su činili stanovnici tadašnjih britanskih kolonija. Bijelci, koji su došli u Novi svijet da bi slobodno prakticirali svoja vjerska uvjerenja. Tijekom godina zaboravili su pomoć koju su im pružali Indijanci, izbrisali iz sjećanja kapetana Smitha i Pocahontas i pokrenuli prvo pravo etničko čišćenje. Jedina, uvjetno rečeno, pozitivna stvar koja se izrodila iz svega toga je što Indijanci sada zarađuju otvarajući casinoe na području rezervata te što je u rezervatima dopuštena prodaja i konzumacija pejotla. Godinama kasnije, netko jako pametan, zaključio je da treba uvoziti robove iz Afrike jer navodno super beru pamuk, ne bune se... i rade k'o crnci. Odmah su im bila zajamčena temeljna prava - pravno na rad od jutra do mraka, pravo na život dok vlasnik ne odluči suprotno i pravo na brak dok god ženu dijele s gazdom. Njima je bilo to tako dobro da su izmislili blues - veselu i plesnu glazbu. Nisu ni znali da to sve duguju svečanom dokumentu koji su potpisali prvaci Amerike - Deklaraciji neovisnosti. Onoj koja počinje sa We the People... Usiljedila je stoljetna borba za ravnopravnost. Bijelci su popustili sredinom prošlog stoljeća i taj hvalevrijedan potez nazvali segregacija. U prijevodu to znači da crnci imaju ista prava kao i bijelci ali samo dok ih bijelci ne vide. Malo bolja verzija rezervata i logora za američke Japance tijekom 2. svjetskog rata. Do danas su se stvari malo popravile ali borba još traje.

Jednake probleme prolazile su žene. Od davnina tretirane kao pripadak muškarcu, inferiorna bića čija je primarna svrha rađanje i briga o potomstvu. Nerotkinje su pribijane na stup srama jednakim žarom kao i samohrane majke (tada se to zvalo bludnice ili u ranijoj fazi vještice - ona šema, začela s Vragom...) a jedino pravo glasa koje su imale je da kažu DA, gospodaru (misli se na oca ili muža). Sve to dolazi još iz rimskog koncepta pater familiasa koji je imao vlast na životom i smrti svojih ukućana. Početkom prošlog stoljeća, nekako usporedno s borbom za radnička prava, počinje ženski pokret za ravnopravnost (prije svega pravo glasa) - tzv. sufražetkinje. Bile su za to vrijeme prilično radikalne a čak ih je i Winston Churchill nazvao "opasnim babama". I danas je očita neravnopravnost između žena i muškaraca ali neću ulaziti u dublje analize. Ukratko - obje "strane" su krive za to. Osim u perjanici demokracije, predvodnici slobodnog svijeta, svjetlu za sve napaćene i protjerane - Americi. Tamošnje stanje najbolje opisuje jedan ugledni politički analitičar: "U Americi crnac neće biti predjsednik još barem stotinu godina. A prije će crnac biti predsjednik nego što će to biti žena!"

Kao što rekoše George Washington, Benjamin Franklin i ekipa... We the People... tko zna okrećete li se u grobu?

MaoTze


- 09:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.