MaoTze - Abeceda života
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (6)
Prosinac 2006 (9)
Studeni 2006 (14)
Listopad 2006 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Kol'ko nas ima...
Free Counter |
Drug Mao, svjedok vremena
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
13.11.2006., ponedjeljak
Kucamo na vrata zaboravljenih asova...
|
Tko je vaš najdraži hrvatski sportaš-individualac? Naravno da mislim na sportaše koji se bave pojednačnim sportovima, a ne na mistične samotnjake o čijem se životu van sportskih zbivanja ne zna ništa. Siguran sam da vam u ovom trenutku kroz glavu prolaze različiti sportovi i sportaši; možda se nećkate ili jednostavno niste sigurni da možete izdvojiti samo jednu osobu (u stilu - dovraga, zašto se Dražen bavio momčadskim sportom!)... Za mene dileme nema. Najniži hrvatski velikan? Otkada pratim sport ne sjećam se da je ikada itko tako brzo osvojio moje simpatije i zaslužio bezgranično poštovanje kao Nikolaj Pešalov. Rodio se 30. svibnja 1970. u Pazardjiku, u Bugarskoj. 1998. seli se u Hrvatsku, nezadovoljan odnosom bugarskog sportskog saveza i uvjetima treninga, te iste godina dobiva državljanstvo. Do danas je za Hrvatsku osvojio 16 medalja s različitih velikih natjecanja od čega se posebno izdvajaju dvije olimpijske medalje (Sidney 2000. - zlato i Atena 2004. - bronca). Na internet stranicama Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija nalazi se u rubrici Vrhunski hrvatski sportaši. Omaleni dizač utega (168cm) se odmah po dolasku u Lijepu našu suočio sa klasičnim hrvatskim stereotipom - Što će nama tamo neki Bugarin? Nadležne sportske institucije zanemarivale su ga na svakom koraku. Dali su mu dvoranu za vježbanje i nekoliko utega, pa što se čovjek buni? Ionako pije kavu na litre i puši kutiju cigareta na dan. Ni hrvatska javnost, u početku, nije bila blagonaklona. Umjesto domaćih ljudi, dovodi se tamo neki Bugarin sa smiješnom frizurom... Onda se dogodila Olimpijada u Sidneyu. Nikolaj Pešalov je izborio prvo hrvatsko olimpijsko zlato u pojedinačnim sportovima. Sa ponosom je gledao dizanje hrvatskog barjaka dok mu je oko vrata sjajila medalja. Do zlata je stigao velikim trudom, zalaganjem, upornošću, borbom... kao što dolikuje pravom sportašu. Olimpijcu. Čovjeku. Nikolaj se odjednom našao u centru medijske pozornosti i konačno smo mogli saznati nešto više o tom samozatajnom Hrvatu. Doznali smo za njegov sportski put, uvjete u kojima trenira, novac koji svi obaćavaju a nitko ne pokazuje, obavezno pivo nakon treninga... Naravno, i dalje je bilo glasova koji rogoborili protiv Pešalova, a ja sam se osjećao nekako posramljeno. Gledao sam tog simpatičnog čovjeka, velikog borca i sportaša, zaljubljenika u dizanje utega, čovjeka koji je napravio nemoguće i razmišljao o tome kako postoje ljudi kojima su riječi sport i Olimpijada samo slovo na papiru. Osobno bih ga pozvao na pivo i cigaretu, čestitao mu i rekao kako sam se osjećao ponosno dok je svirala naša himna, kako sam se veselio kada je povećavao težinu, a zatim dizao utege iznad glave. Pričao bih s njim o svakodnevnim glupostima jer mi se čini da je ugodan sugovornik, simpatična i otvorena osoba, netko s kim bi bilo ugodno provesti vrijeme. Vrlo brzo Pešalov je prestao biti vijest i opet se vratio na sportsku marginu. Dogovorene premije su ostale u sferi obećanja, uvjeti treninga su se popravili zahvaljujući sponzorima i ljudima dobre volje, a Nikolaj je smanjio s kavom i cigaretama. Nizale su se medalje s europskih i svjetskih prvenstava a Pešalovljevo ime mogli smo čitati u sportskim crticama ili rijetkim intervjuima. Na red je došla Atena. Ispratili smo naše olimpijce s visokim očekivanjima; sve osim Nikolaja Pešalova. On je ionako ušao u svoju 34. godinu života, popušio je plantažu duhana i popio omanje jezero kave, a k tome je naturalizirani Hrvat. Ja sam se veselio. Ispunio je normu, u dobroj je formi, nasmijan je... to znači da ide na medalju. A kada Pešalov ide na medalju, on će je i dohvatiti. Tako je i bilo. Simpatični "patuljak s fudbalerkom" okitio se broncom, a zlato mu je izmaknulo za malo u dramatičnoj završnici. On je bio sretan postignutim, a ja sam bio sretan i zbog njega, i zbog sebe i zbog Hrvatske. Kuc - kuc U međuvremenu je Nikolaj Pešalov opet nestao s naslovnica. Možda je i tako bolje jer je ovaj skromni sportaš naviknuo na težak rad s utezima, odricanje, litre znoja... Ništa mu nije bilo teško i sve je uvijek radio sa smješkom na licu. I kada su ga dizali u nebesa i obećavali mu brda i doline, i kada su ga zaboravljali i prešućivali, kao puno puta do sada Nikolaj Pešalov je bio i ostao veliki sportaš, veliki čovjek i veliki Hrvat. Čitam da je u međuvremenu prestao s kavom i cigaretama iako sam gotovo siguran da se tu i tamo iskrade iz dvorane i kao klinac zapali jednu pored zida. Kažu da se skrasio u Splitu i da se priprema za trenersku karijeru. Što god bila istina u meni će još dvije godine titrati nada da ću ga vidjeti na borilištu u Pekingu. Tada će Nikolaj Pešalov imati 38 godina, a ja ću se ustati kada je god potrebno da vidim prijenos natjecanja u dizanju utega i nasmijanog čovjeka u kockastom kombinezonu koji će svakim svojim atomom loviti novu hrvatsku olimpijsku medalju. Nikola kapa ti dolje! MaoTze |
