Nakon još jednog ubilačkog vikenda nedjelja uvijek fino legne da se malo provezem po okolici (danas s domichem u Selishtu zavrshio) pa onda potaknut svim mislima koje se tako obično slijevaju u glavu tijekom naših višesatnih razgovora odlučio sam si malo promisliti o svim stavrima koje me trenutno okružuju. Jesam sretan? Pa nije neka prevelika sreća, ali 2-3 stvari koje me trenutno uveseljavaju dovoljne su da me drže u nekoj ajmo reći pozitivi. Sjetio sam kako sam živio prije i kako živim sada i onda mi je iz vedra neba (a stvarno je bilo vedro) pala na pamet lektira iz srednje i Camusov "Stranac" koji mi je onako jedini fino lego nakon svih tih gimnazija lektira sprdnji. I kak me je to fino diglo od nekih depresivnih, hm.. nije sad preseravnje, ali ajmo reći postmodernističkih misli. Šta kurac da sam najobičniji proizvod nekakvih blesavih socijalnih interakcija gena i pizdarija... ma kakvi ne pušim to. Evo poserem se na stavove koji nam onako fino daje priliku da uvijek imamo neke isprike tipa . "Šef je u banani", "Poso nevalja", "Profesor je kreten". A moram reći da sam nekako u zadnje vrijeme bio u fazi kada optužuješ sustav za neke vlastite pogreške koje činiš za vrijeme ovog puta kojeg nazivamo životom. Ulovio sam se malo Sartrea ponovo i egzistencijalizma.... mmm carski. Definitivno smo sami krojači vlastitih sudbina i 100% je sve ono što činimo važno i ima utjecaj ne samo na nas nego i na tu istu okolinu za koju smatramo da je toliko presudna za život pojedinca. Samo se treba malo odvažiti , pokazati stav i želju u stvaranju nekih boljih i zanimljivijih shema od našeg života. Samo je pianje kada će tko i u kojem trenutku to i shvatiti... Nadam se da ću uspjeti... u skorije vrijeme... I da . nabijem i lažni moral i socijalnu uvjetovanost i norme ponašanja.... Na kraju nam ostaje kao najveća odgovornost naša sloboda. Valjda ću saznat kako s njom na granu zelenu!


Ovaj film si definitvno nabavite odlična odlična stvar.... obavezno pogledati!

Nemojte to pokušavati kod kuće i naravno ako pokrećete filmić stišajte ga jer se nakon polovice počinjem manijakalno derati... pozzdrav!

Bio je prekrasan dan u Azerothu, čim sam se probudio stavio obukao sam se u svoju novu Merciless obleku i izašao iz Ironforgea. Ispred je već bila hrpa ljudi, a Ashikaga je pokušavao poraziti sve ratnike koji su se tu skupili prije odlaska na zahtjevnije pothvate.... A ja sam skuzio da me opet pomalo uzelo... Ulovio se opet u 2 oprečna stanja. Što si u igri bolji to u RL (real life) psihički i fizički propadaš (ispod je fotka pa se lijepo vidi :)), a nekad se dogodi i situacija da psuješ i živčan si jer nas je horda opet naprašila i jer mali gnomovi nisu obavili posao kako spada. Drmam wow već 2 godine uz razdoblja neigranja, ali ona bolest od prošlog ljeta kada smo 2 mjeseca Mitch i ja prali po 15 sati dnevno i tako svaki dan i koja je kasnije dovela do nakupljanja potkožnog masnog tkiva nadam se da se više neće ponoviti, točnije neće sigurno. Evo baš sam na aukcijsoj kući prodao hrpu biljaka koje sam brao zadnjih tjedan dana i zaradio sam 320 golda, sad ću si za to kupit jedne lijepe nadogradnje da imam više healtha na prsima....(bit ću zdraviji i jači) pa si vi mislite ! I da rađe van na kebab ili neku janjetinicu ili bilo šta nego se doma prchvarit ispred kompa. I da obećao sam svojima iz guilda pa evo... "For the Alliance and Synchronycity!" I Ozzy nadam se da će stari skoro iz zatvora jer bi nam dobro došao još jedan palladin! Pozdrav!!!


Evo primjera kak sam u virtualnom a kak u stvarnom svijetu, iako malo gubim vezu između virtuale i rl....

Letargija, frustracija, depresija, alijenacija trenutno moja je registracija...

Hodam si u petak po stanu i pazim da ne padnem u bananu. Love džepovi mi prazni a u glavi snovi razni. Iz Zagreba stigli ljudi počne gradić da se budi, ali i svatko opet nešto kudi jer su ljuti isti ljudi. Urlik gromki telefona odbaci me do plafona, a sa druge strane žice zove Domich me na pivce. "Još je rano prijatelju" sjedoh shrvan u fotelju, "hajde imam jedan plan" da rasturim noćas stan." Nazvah dva tri telefona da sam lud i sam sam doma, nije baš to moj bio dan jer mi prošo rođendan, al je sudba tako htjela da iz cijelog našeg sela razni svati svakih čuda dođu k meni obliveni. Greška pročula se tada preko našeg malog grada da je Bojan doma sam i da slavi rođendan. Već je prošo jedan sat ljudi stigli pristizat. Probao sam biti fin reć da krevet nije trampolin ali padoh iskušenju, skačući i ja po njemu. Kada nestalo je gore jela pade neka acapella, a onda nastala je koma reko ljudi ajde doma. Prava luda klijentela ni u 7 doma nije htjela. Kad provjerih svaku sobu što iskorištena je bila uzeh auto odoh kući s tek jednom razbijenom čašom na duši.



Napomena : fotografirano u vrijeme razumnog broja ljudi (prije 1h) i isprike onima koji nisu znali jer nisam znao ni ja za ovaj događačić .Svi koji su ostavili kapute (2 crna ženska ) i ključeve neka se jave na msn jer nemam pojma čije je to. Pozdrav!

"-Gurajte gospođo! Ajde još malo! Bravo 100 bodova gospođo uspjeli ste!" Ne znam zašto trudnice kao "guraju", prije je bi to bilo neko istiskivanje, ali neka ostane kod guranja... I tako prije mnogo mnogo godina na današnji dan gurala je tako i moja majka, a devet mjeseci prije toga i moj otac. Tako da mažemo zaključiti da mi je danas rođendan. Opet oš-neš dolazim do teme o vremenu, godinama i životu kao takvom. Činjenica je da sam u ovome trenutku najbliži kraju života nego što sam ikada bio, a opet sam najmlađi no što ću ikad biti. Ima ona fora, uzmete u ruke sliku nekog davnog rođendana, i gledate tu sličicu i znate da se to vi, ali nekako morate povezati to zamusano biće sa slike sa sobom danas. Obično to ide uz priču "aha to si ti sa 5 godina, poslije si dobio bicikl, naučio reći r, vidio bića s kojima si jedan dan prestao igrati skrivača i započinjao sasvim nove aktivnosti, pa si imao debilnu "Ivica Mornar" frizuru i nakon još par nizova od nekoliko godina postao si ovo šta si sada." Treba nam ta priča da dođemo do sadašnjeg stanja, da otkrijemo identitet tog balavca kojem smo često zavidni dok blejimo u stare fotke. Onda smo bili sretni kada smo na rođendanu dobili plastičnu čašu di je alkoholnim bilo ispisano naše ime. Glavna preokupacija je bilo kako izbjeći razbijanje stakla tijekom bezglavog jurcanja stanom…I tako svakih sedam godina mi se lijepo skroz regeneriramo jer toliko nam stanica može poživit dok ne odapne. Što bi značilo da ću slijedeće godine nestati (ili nastati) po četvrti put u životu, hmmm a opet ću to biti ja... devetog devetog rođena djevica.



E to su bili rođendani!!!

07.09.2005
Danas slavimo dvije godine od dana kada sam postao tortica. Fina hrskava, ali često puta izpresušena i tužna na blagajni odmah kraj kondoma. Rekli su nemoj misliti na nju, a misli su mi često putovale upravo k njoj. Vesele ruke kupaca sve su češće kretale prema predivnom zlatnom kraševom omotu, tako da je čak i prodavačica bila rješena dnevnih neugodnosti, pa je konačno djeci počela prodavati slatko i jestivo, a oni slatki ali gumeni proizvodi za jednokratnu uporabu bili su gurnuti u drugi plan. -"Si to fakat ti?!". Ma kakvi jok, ni ćut pokušavao sam se obraniti, ali vještom oku frenda konzumenta nisam uspio pobjeći. Postao sam "The Tortica guy" onaj koji maše na toj glupoj reklami, kako je poslije reklo ono dijete čiji su ga roditelji odlučili prodati za nekih 300 eura i poslije se hvalit na poslu kak je njihova mala slatka na televiziji. "Jesi dobio tih tortica za doma?!" pitanje je koje je ušlo u uho.... da da dva tamića su mi se sparkala ispred stana i častio sam cijeli ulaz. "Marija! Ca je ono tvoj unuk va reklame za tortico?" "Aj ma neson kapila da je to on, ma znoš ca mi reci, kako mu ono pride glava va krug?!" Bilo je to pitanje bakine sestre iz Istre na koje nije bilo moguće odgovoriti. Sad je jasno kako sam postao tortica, ali kako je Branko postao kockica...?

"- Gdje mi je ona crna vesta?!". "Tam je u onom bakinom ormaru!!". - "Nema je tu su samo one moje retard majice od prije 5 godina šta si rekla da daješ u crveni križ!". "-Pogledaj malo bolje moraju ti veste bit tam negdje, nemoj da se ja sad moram dizat i ić gledat!". I išla je normalno i nije našla i "nema pojma" di ih je stavila. Jer kad je ljeto šta će sad to sve tu bezveze stajat pa se onda sve miče na neka nepoznata i tajna mjesta. -"Umjesto da tu hodaš i tražiš veste mogo si ić kad sam ti rekla kupit si nešt dok su bile na sniženju:" (tipičan pokušaj svaljivanja krivnje na jadnoga sina koji samo hoće nešto toplo, ali ne sa žlicom, nego za obući jer vani ubija neki vjetar). -"Uzmi si tu neku tatinu". -"Koju ovu sa sukrvicom od prošlog kolinja ili da se zadovoljim sa zelenom ZNG91 za berbe kad pada kiša?!" - "Sad si još i bezobrazan! Uzmi si dolčevitu i dođi na ručak u 3, i uzmi ključeve i odi gore kod bake u kuću, veste su ti tam u onoj komodi spremljene!". -"Bok baka si vidla gdje moje zimske stvari šta ih stara seli svake godine?". "Jesam zlato evo ti deset kuna za sladoled, a veste sam ti tu izvadila, zvala je mama kad si kretao, a ona crna je kod dede.... otišo je s njom u penzionere bilo mu je hladno ujutro, a ta crna vesta mu baš fajn stoji...." -"Ovo je urota!" "A šta kad si ti prošli tjedan onakav sav od pijeska uzeo dedine bokserice i još mu ih nisi vratio?!" Uzo sm joj Juraja Dobrilu iz ruke otišo na kratku kavu bez šećera u topli birc, uzeo Mirku cigaretu, a sada se idem pokrit onak fino preko glave i zabit glavu u jastuk, dok je moja crna vesta u penzionerima....

("penzioneri" - zadimljena šupa kraj muzeja di penzići rokaju po rakiji i cigaretama i kartaju belu za lipe, a poslije penzije i za kune)

Od kad znam za sebe pucaju me uvijek neki blesavi snovi, ali mi oni popodnevni uvijek nekako najbolje legnu. Ujutro padne ili neka laganini mora, a ono full navečer neka srednja žalost... Hitim se ja danas poslije odbojke malo u dnevnu na trosjed i ono puff... počinje... Kao vozim se na biciklu i moram se s nekim naći. Kao neka ženska osoba je u pitanju i zovem ju na mobitel... E sada tu skužim da sanjam jer su tipke u banani... ono kao moja stara nokija stisneš jedno, a drugo piše(ali sam na njoj zato razvaljivo onu igricu - zmija uff kako sam ubijo). I kao javlja mi se neki glas i kaže pa nje ti nema doma. Ja normalno ne vjerujem jer je to taj glas....koji bi ja trebao. Tu sam se sjetio svoje sposobnosti da kužim jel spavam ili ne. Kao brojevi i tekstovi su nestabilni u snu... a ovo je bilo full nestabilno kao i bicikl na kojem sam se vozio. Čudno mi je bilo šta sam imao neku majicu s kapuljačom na sebi a stvarno te ludorije nikad ne nosim, ali ova mi je baš bila nekako tamanka. I idem ja idem tako vozim se i skoro podlećem pod neki crni auto, a tip koji mi se iznutra dere se pretvori u frendovog buraza koji mi se sprda zbog baš te majice i kao zašto nisam s autom??.... I odjednom ide dalje priča onako iza neke zgrade izlaze dvije plavuše, jedna onako sjetlije kose, a druga zericu tamnija. Ova tamnija je pukla bježat čim me je vidjela, a ova druga se zatrčala prema meni i počela se derati... "Ajde ajde idemo.... malo vremena je ostalo..." I kao odlazim ja nekud, tu se sad gube teksture....uglavnom skida mi i miče tu famoznu majicu s kapuljačom i počinje me grickat po ustima... ono predpoljuptivno stanje mi je bilo totalno realno i mislim si sad će me ko za k.... nešt me strefit u glavu ili će stara reć da odem neki k... bacit. "Popoviću majmune retardirani ti ćeš trice gađat idiote..." bile su riječi mog starog" baš smo gubili od Latvije... Pouka? Nemojte gledat naše jadne košarkaše, rađe sanjajte plavuše! PozZ!

(unaprijed se ispričavam za svako korištenje pojmova:car, cirkus, kralj, shema, kontam i ziher koje sam ničim izazvan počeo abnormalno koristit i trenutno sam na odvikavanju)
Danas mi bilo hladno. Meni nikad nije hladno. Ja mrzim kad mi je hladno. Zašto je tako brzo iz "ne hladno" postalo hladno. Hm... opet neka deprica, a ulazim u moj osobni djevičanski mjesec, jerbo kaže mi horoskop da sam djevica čista neokaljana. Zvijezde mi kao naklonjene, ali nikakav naklon ne pomaže kad ja vidim prvi žuti list. Zato volim asfalt i to onaj vrući ljetni. Kad padne kiša na njega pa joj je sve neugodno šta uopće izvađa te kerefeke(nisam dugo čuo da to neko spomene, a li sam danas starom dignuo sic na biciklu pa mi je reko da ne izvađam kerefeke). Da definitivno sam siguran da od 14 godine nisam slavio rođendan baš radi toga. Zamjeram svojima šta su se igrali baš na toj novoj godini i nagradu dobili 9 mjeseci kasnije u obliku mrcine od pet kila. Ima još nade da će globalno zatopljenje malo smirit situaciju i barem još jednom malo zagrijat krajolik da se puknem u neku vodicu još koji put. Ali monstrum je stigao i to u obliku one nedjelje za koju imam feeling da se opasno bahati, a skoro ju možeš i ćut kako govori :"Čuj zajebancija je gotova, a skriptu još nisi iz gepeka izvadio nego ti je gore na njoj i ona kutija s kamenjem šta ti ga je stara donesla s mora jer misli da ako ih stavi na terasu stvara morski ugođaj a ne dodatnu kramu". Upravo takve hladne obvezujuće nedjelje se bojim. Ima u sebi tu neku upozoravajuću spiku i dozu bahatosti tipa:" Hahahah di ti je sad vikend faco, hahahah gdje su ti novci budalo.... hahahah mene si mislio izbjeć.... hahahaha ode ljeto majstore". Još mi samo fali dolčevita ona fina topla šta ti vrat zgrije da upotpuni situaciju. Šteta, ode ljeto i ludorija, a dolazi jesen i pizdarija. Pa da vidim...