naša vrsta ljudi ima neke svoje svjetove
nedostaješ mi onako luda, onako opuštena. nedostaje mi onaj naš svijet bosih nogu gdje osjećam zemlju i hladnu rosnu travu. nedostaju mi naše kave u pola pet ujutro, vani u piđami. nedostaju mi one tvoje ideje kako život učinit zanimljivim, nedostaju mi ona tvoja mišljenja kako je život šaren (danas su to samo krici prošlosti). nedostaješ mi ti onako sretna i tvoj osmijeh od uha do uha i ono kad se smiješ ko vjeverica. nedostaje mi tvoja mekana kosa raščupana što su je vile kroz noć petljale. nedostaju mi tvoji nokti u duginim bojama. nedostaje mi što razumiješ pedere i lezbe. nedostaje mi ono tvoje nelogično oblaćenje i oblaćenje noć prije kako bi ujutro mogla spavat 5 minuta duže. pričala si mi o smislu života. dugo mi nisi pričala o svojim ljudima koji su imali neke svoje svjetove. da li su još uvijek živi, jesu li dobro? pričala si mi o dušama koje nikad ne umiru. pričala si mi o željama koje se uvijek ostvare ako ih dovoljno jako želiš. pričala si mi o ljubavi koja je sveta. postoji li još ili je nestala? nedostaju mi one tvoje riječi da će sve biti uredu, nedostaje mi ona tvoja snaga dok sam te gledala kako se boriš za svoja uvjerenja. nedostaješ mi ti pored mene. nedostaju mi tvoje oči koje su gledale zvijezde i mjesec i tvoje ruke i kad bi uvijek rekla dok bi ih pružala prema nebu: kako je čovjek malen. nedostaju mi tvoje priče o svemiru i kako sve ima svoj razlog. nedostaju mi tvoja glupiranja i tvoj smisao za engleski, kad si izvaljivala svoje riječi i smišljala svoj jezik. nedostaje mi ono kad si stajala isrped vrata učionice i bojala se pokucati, al uvijek si pokucala, nikad se nisi povukla. uvijek si dolazila sa osmijehom i glupom isprikom. nedostaju mi tvoje isprike kondukeru da nemaš kartu jer čekaš da ti šiške narastu kako bi se mogla slikat. nedostaje mi ono kad si u šetnju vodila štikle. nedostaje mi kad si ležala na terasi po mraku i razmišljala o djeci koju ćeš imati. nekad si crtala i pisala pjesme. o čem si pisala? ah, o ljubavi, o onom koji će tek doći da te spasi od vječne kletve. vjerovala si da te nikad neće voljeti dovoljno? vole li te? nedostaje mi ona tvoja ravnodušnost na ljubomorne ljude i ona tvoja potreba da pomogneš nekome. nedostaju mi ona vremena kad si se javljala, glasno iz zadnjeg reda, pa makar i glupost izvalila, samo da daš do znanja da si tu. nedostaju mi oni dani kad nisi htjela izać pred ploču jer su ti štrample bile podrapane. da, nedostaju mi te tvoje šarene štrample, kako si ih ti zvala štramplice. nedostaju mi one tvoje riječi kojima si uljepšavala hrtvatski jezik. nedostaju mi sve one stvari koje smo morale probat iako su izgledale nejestivo. nedostaju mi tvoja zabavna pijanstva kada nisi razmišljala tko što misli o tebi. nedostaju mi ona vremena kad si vjerovala ljudima. nedostaje mi kad si se za oklade oblačila u durge ljude i one maškare. da, maškare su bile fora. nedostaje mi ono kad si osjećala tugu, al i nije bila vrijednija od našeg osmijeha. nedostaje mi kad su ti govorili da imaš predivan osmijeh i zube. i kad si zavodila očima, samo očima. nedostaje mi kad si govorila da samoubojstvo nije riješenje. nedostaje mi tvoja samouvjerenost i samopouzdanje. nedostaju mi oni tvoji nedojebani statusi i nedostaje mi tvoje zanovjetanje o seksu i vođenju ljubavi. jesi vodila ljubav o kojoj si toliko maštala? da li te dodiruje onako kako voliš, da li te cijeni po onome što si unutra? jel i on iz nekog tvojeg svijeta? pijete li kavu u pet ujutro u piđami kao što smo mi to radili? prošeće li s tobom bos po travi? radite li skupa stvari? da li te razumije kao što sam te ja razumjela? kako se slaže s lucijom? jesi li ga upoznala sa sebastijanom? kakav je? nikad mi nisi pričala... sjećam se vremena kada ti nisu trebali nikakvi poticaji da bi se smijala i bila sretna. zašto si počela pušit? bila si moja, bila si naša...gdje si? možda si i umrla, a možda još uvijek živiš...živiš li onako kako smo mi živjele nekad?
što je ona napravila njemu, to će on napravit tebi. upozoravam te.
čuvaj se.
Tvoja s našeg svijeta.
† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†
kažem ti nemoj, a želim te više od svega na svijetu
onaj trenutak kad se nadviš nad papir, postat ćeš nepismen.
mnogo je značajno, ali ono jedno je bitno. mogla bi i promijenit to, al kad se promijeni shvatit ću da sam bila u pravu i da je vrijedilo takvo kakvo je.
vjeruj mi, da sam znala kako stoje stvari dva put bi razmislila, jer mi ovo postaje nepodnošljivo, nepodnošljivo. poanta je da nije loše, ni malo i da te volim, stvarno te onako volim, ali te niti me polako paraju. doživjet ovo nije mala stvar, bar ne za mene. ne mogu si objasnit taj preokret. znači možeš se pouzdat u nekog. netko ti je podrška, vjeruješ mu i osjećaš ono poštovanje (užasno si pažljiv, na nekoj ljudskoj razini, paziš da tu osobnu ne povrijediš i ne vidiš da bi jednog dana to prijateljstvo moglo nestat). ne govorim o onom prijateljstvu gdje si dvije kokoši govore sve sitnice, nego o onom prijateljstvu gdje svatko živi svoj život, ali opet osjeća život drugog. onako jednostavno ZNAŠ, jer VJERUJEŠ u tu osobu, ali onda jednog dana sve to u šta si vjerovao nestane. preko noći. i ti ne da si zbunjen,nego si razočaran i ne u tu osobu koja te je iznevjerila nego u samog sebe jer si joj vjerovao. i onda te to proždire, izjeda te. koliko još ima takvih stvari u koje sam vjerovao, a nestale su.
Trenutno vjerujem u nas, ali toliko ne želim. Ne želim pričati o sutra, ne želim pričati o ljubavi, ne želim pričati o tome da se volimo i kada govoriš one sve stvari ne želim u njih vjerovati, jer šta ako sutra nestanu, šta ako možda nisu ni postajale kao što ništa od ovog nije. i onda nakon sveg tog neznanja osjećam krivnju.kaj je najgore oboje ju osjećamo i oboje šutimo dok nas to para. koliko bi mi bilo lakše da mogu s tobom pričat kao kad smo napljugani ili pijani, onda kad imamo opravdanje otvorit tu staru škrinju.
i pogodi me kad čujem kako im lažeš. ne znam zašto sam mislila da sam posebna i da mi ona neće lagati, ako laže drugima. tako mislim za tebe, tako sada mislim i za sve. kada si toliko puta iznevjeren postaneš bešćutan na te ljudske naravi, jer znaš da jednostavno ne postoji. ako ne postoji kod tvoje obitelji, kod tvojih prijatelja, onda zašto da smatram da si ti poseban. na kraju krajeva samo si čovjek kao i svi ostali.
jednom je postojala ljubav u pogrešnom vremenu i pogrešnim godinama. i vjeruješ da ju možeš učiniti stvarnom, daješ sve od sebe i uvjeravaš ne samo sebe nego i njega. i onda te taj uvjeri da je ipak pogrešna i da nema nade. i da su tu godine, daljina, obitelj, sve pomalo (sad se čini kao hrpa jetinih izgovora). i onda ta ljubav nađe tu pogrešnu ljubav, ali tebi zauvijek stranu. uvjerio te da je nemoguća, a u rukama stranca je postala moguća i nije bilo izgovora, začudo.
postajala je osoba meni slična, meni ista. osoba koja je vjerovala u vile, u ljubav i u sve ono što je više od opipljivog. bila ti je najbliže dušom i jednog je dana ta osoba odšetala iz vlastitog života, a bila je besmrtna. bila je sve ono u što smo vjerovali. i nisu mi dali da je vratim, nisu mi dali da vjerujem u ono u što smo mi vjerovali...da postoji nešto neopiplijivo, da postoji nešto što se samo da osjetit. dokazali su mi da smo vjerovali u ništa. al opet osjetim tu osobu. kad izgubim onu svu nadu, kad odustanem od tebe ti se vratiš, kad odustanem od faxsa dođe neki poticaj ili smisao da upišem novi, kad odustanem od učenja već sam naučila, kad odustanem od sebe i svog života pojavi se neka osoba koja priča baš o tome, o našemu. ali opet, to me tjera da se zapitam da li sam vrijedna toga i da li je to sve stvarno s obzirom da te nisam nazvala kad mi je ono u što smo vjerovali govorilo da te nazovem, što te nisam probudila nego sam slušala druge koji su rekli da ja to ne mogu.
i sad ovo školovanje upoznaje me ne sa sobom samom, nego sa svime onime što su dozvolili da propustim. i gledam tebe i zavidim ti na toj raznolikosti, na tim poznanstvima sa svijetom, na toj upućenosti i boli me što mi predbaciš to, a jednostavno ne znam što napraviti jer je prekasno i užasno teško. i toliko toga u životu nisam probala i sa toliko toga me nisu upoznali i sada je sve te rupe zahvatio strah, od neznanja.
ono u što sam najviše vjerovala, toga nema. ne mogu ja više sjest s njim i razgovarat o našem svijetu. o vilama. o moćima uma i što smo sve sposobni učiniti. i sudbini. o svemiru. o tebi i meni.
kad-kad se izgubim u tome svemu i imam dojam da gubim i tebe (iz sebe) i sebe i razum. i dođe mi da odšetam iz ovog života (baš onako kako je to on u činio) ali previše je ljepote ovdje, a onda dođe mi da osjetim bol i da vidim krv tek toliko da se prisjetim da sam živa i da se zapitam zašto? kako bi mi mogao odgovorit....eto, tek tako da to saznaš...
† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†
