nedostaješ mi onako luda, onako opuštena. nedostaje mi onaj naš svijet bosih nogu gdje osjećam zemlju i hladnu rosnu travu. nedostaju mi naše kave u pola pet ujutro, vani u piđami. nedostaju mi one tvoje ideje kako život učinit zanimljivim, nedostaju mi ona tvoja mišljenja kako je život šaren (danas su to samo krici prošlosti). nedostaješ mi ti onako sretna i tvoj osmijeh od uha do uha i ono kad se smiješ ko vjeverica. nedostaje mi tvoja mekana kosa raščupana što su je vile kroz noć petljale. nedostaju mi tvoji nokti u duginim bojama. nedostaje mi što razumiješ pedere i lezbe. nedostaje mi ono tvoje nelogično oblaćenje i oblaćenje noć prije kako bi ujutro mogla spavat 5 minuta duže. pričala si mi o smislu života. dugo mi nisi pričala o svojim ljudima koji su imali neke svoje svjetove. da li su još uvijek živi, jesu li dobro? pričala si mi o dušama koje nikad ne umiru. pričala si mi o željama koje se uvijek ostvare ako ih dovoljno jako želiš. pričala si mi o ljubavi koja je sveta. postoji li još ili je nestala? nedostaju mi one tvoje riječi da će sve biti uredu, nedostaje mi ona tvoja snaga dok sam te gledala kako se boriš za svoja uvjerenja. nedostaješ mi ti pored mene. nedostaju mi tvoje oči koje su gledale zvijezde i mjesec i tvoje ruke i kad bi uvijek rekla dok bi ih pružala prema nebu: kako je čovjek malen. nedostaju mi tvoje priče o svemiru i kako sve ima svoj razlog. nedostaju mi tvoja glupiranja i tvoj smisao za engleski, kad si izvaljivala svoje riječi i smišljala svoj jezik. nedostaje mi ono kad si stajala isrped vrata učionice i bojala se pokucati, al uvijek si pokucala, nikad se nisi povukla. uvijek si dolazila sa osmijehom i glupom isprikom. nedostaju mi tvoje isprike kondukeru da nemaš kartu jer čekaš da ti šiške narastu kako bi se mogla slikat. nedostaje mi ono kad si u šetnju vodila štikle. nedostaje mi kad si ležala na terasi po mraku i razmišljala o djeci koju ćeš imati. nekad si crtala i pisala pjesme. o čem si pisala? ah, o ljubavi, o onom koji će tek doći da te spasi od vječne kletve. vjerovala si da te nikad neće voljeti dovoljno? vole li te? nedostaje mi ona tvoja ravnodušnost na ljubomorne ljude i ona tvoja potreba da pomogneš nekome. nedostaju mi ona vremena kad si se javljala, glasno iz zadnjeg reda, pa makar i glupost izvalila, samo da daš do znanja da si tu. nedostaju mi oni dani kad nisi htjela izać pred ploču jer su ti štrample bile podrapane. da, nedostaju mi te tvoje šarene štrample, kako si ih ti zvala štramplice. nedostaju mi one tvoje riječi kojima si uljepšavala hrtvatski jezik. nedostaju mi sve one stvari koje smo morale probat iako su izgledale nejestivo. nedostaju mi tvoja zabavna pijanstva kada nisi razmišljala tko što misli o tebi. nedostaju mi ona vremena kad si vjerovala ljudima. nedostaje mi kad si se za oklade oblačila u durge ljude i one maškare. da, maškare su bile fora. nedostaje mi ono kad si osjećala tugu, al i nije bila vrijednija od našeg osmijeha. nedostaje mi kad su ti govorili da imaš predivan osmijeh i zube. i kad si zavodila očima, samo očima. nedostaje mi kad si govorila da samoubojstvo nije riješenje. nedostaje mi tvoja samouvjerenost i samopouzdanje. nedostaju mi oni tvoji nedojebani statusi i nedostaje mi tvoje zanovjetanje o seksu i vođenju ljubavi. jesi vodila ljubav o kojoj si toliko maštala? da li te dodiruje onako kako voliš, da li te cijeni po onome što si unutra? jel i on iz nekog tvojeg svijeta? pijete li kavu u pet ujutro u piđami kao što smo mi to radili? prošeće li s tobom bos po travi? radite li skupa stvari? da li te razumije kao što sam te ja razumjela? kako se slaže s lucijom? jesi li ga upoznala sa sebastijanom? kakav je? nikad mi nisi pričala... sjećam se vremena kada ti nisu trebali nikakvi poticaji da bi se smijala i bila sretna. zašto si počela pušit? bila si moja, bila si naša...gdje si? možda si i umrla, a možda još uvijek živiš...živiš li onako kako smo mi živjele nekad?
što je ona napravila njemu, to će on napravit tebi. upozoravam te.
čuvaj se.
Tvoja s našeg svijeta.
Post je objavljen 15.05.2012. u 18:35 sati.