Marketing
kažem ti nemoj, a želim te više od svega na svijetu
onaj trenutak kad se nadviš nad papir, postat ćeš nepismen.
mnogo je značajno, ali ono jedno je bitno. mogla bi i promijenit to, al kad se promijeni shvatit ću da sam bila u pravu i da je vrijedilo takvo kakvo je.
vjeruj mi, da sam znala kako stoje stvari dva put bi razmislila, jer mi ovo postaje nepodnošljivo, nepodnošljivo. poanta je da nije loše, ni malo i da te volim, stvarno te onako volim, ali te niti me polako paraju. doživjet ovo nije mala stvar, bar ne za mene. ne mogu si objasnit taj preokret. znači možeš se pouzdat u nekog. netko ti je podrška, vjeruješ mu i osjećaš ono poštovanje (užasno si pažljiv, na nekoj ljudskoj razini, paziš da tu osobnu ne povrijediš i ne vidiš da bi jednog dana to prijateljstvo moglo nestat). ne govorim o onom prijateljstvu gdje si dvije kokoši govore sve sitnice, nego o onom prijateljstvu gdje svatko živi svoj život, ali opet osjeća život drugog. onako jednostavno ZNAŠ, jer VJERUJEŠ u tu osobu, ali onda jednog dana sve to u šta si vjerovao nestane. preko noći. i ti ne da si zbunjen,nego si razočaran i ne u tu osobu koja te je iznevjerila nego u samog sebe jer si joj vjerovao. i onda te to proždire, izjeda te. koliko još ima takvih stvari u koje sam vjerovao, a nestale su.
Trenutno vjerujem u nas, ali toliko ne želim. Ne želim pričati o sutra, ne želim pričati o ljubavi, ne želim pričati o tome da se volimo i kada govoriš one sve stvari ne želim u njih vjerovati, jer šta ako sutra nestanu, šta ako možda nisu ni postajale kao što ništa od ovog nije. i onda nakon sveg tog neznanja osjećam krivnju.kaj je najgore oboje ju osjećamo i oboje šutimo dok nas to para. koliko bi mi bilo lakše da mogu s tobom pričat kao kad smo napljugani ili pijani, onda kad imamo opravdanje otvorit tu staru škrinju.
i pogodi me kad čujem kako im lažeš. ne znam zašto sam mislila da sam posebna i da mi ona neće lagati, ako laže drugima. tako mislim za tebe, tako sada mislim i za sve. kada si toliko puta iznevjeren postaneš bešćutan na te ljudske naravi, jer znaš da jednostavno ne postoji. ako ne postoji kod tvoje obitelji, kod tvojih prijatelja, onda zašto da smatram da si ti poseban. na kraju krajeva samo si čovjek kao i svi ostali.
jednom je postojala ljubav u pogrešnom vremenu i pogrešnim godinama. i vjeruješ da ju možeš učiniti stvarnom, daješ sve od sebe i uvjeravaš ne samo sebe nego i njega. i onda te taj uvjeri da je ipak pogrešna i da nema nade. i da su tu godine, daljina, obitelj, sve pomalo (sad se čini kao hrpa jetinih izgovora). i onda ta ljubav nađe tu pogrešnu ljubav, ali tebi zauvijek stranu. uvjerio te da je nemoguća, a u rukama stranca je postala moguća i nije bilo izgovora, začudo.
postajala je osoba meni slična, meni ista. osoba koja je vjerovala u vile, u ljubav i u sve ono što je više od opipljivog. bila ti je najbliže dušom i jednog je dana ta osoba odšetala iz vlastitog života, a bila je besmrtna. bila je sve ono u što smo vjerovali. i nisu mi dali da je vratim, nisu mi dali da vjerujem u ono u što smo mi vjerovali...da postoji nešto neopiplijivo, da postoji nešto što se samo da osjetit. dokazali su mi da smo vjerovali u ništa. al opet osjetim tu osobu. kad izgubim onu svu nadu, kad odustanem od tebe ti se vratiš, kad odustanem od faxsa dođe neki poticaj ili smisao da upišem novi, kad odustanem od učenja već sam naučila, kad odustanem od sebe i svog života pojavi se neka osoba koja priča baš o tome, o našemu. ali opet, to me tjera da se zapitam da li sam vrijedna toga i da li je to sve stvarno s obzirom da te nisam nazvala kad mi je ono u što smo vjerovali govorilo da te nazovem, što te nisam probudila nego sam slušala druge koji su rekli da ja to ne mogu.
i sad ovo školovanje upoznaje me ne sa sobom samom, nego sa svime onime što su dozvolili da propustim. i gledam tebe i zavidim ti na toj raznolikosti, na tim poznanstvima sa svijetom, na toj upućenosti i boli me što mi predbaciš to, a jednostavno ne znam što napraviti jer je prekasno i užasno teško. i toliko toga u životu nisam probala i sa toliko toga me nisu upoznali i sada je sve te rupe zahvatio strah, od neznanja.
ono u što sam najviše vjerovala, toga nema. ne mogu ja više sjest s njim i razgovarat o našem svijetu. o vilama. o moćima uma i što smo sve sposobni učiniti. i sudbini. o svemiru. o tebi i meni.
kad-kad se izgubim u tome svemu i imam dojam da gubim i tebe (iz sebe) i sebe i razum. i dođe mi da odšetam iz ovog života (baš onako kako je to on u činio) ali previše je ljepote ovdje, a onda dođe mi da osjetim bol i da vidim krv tek toliko da se prisjetim da sam živa i da se zapitam zašto? kako bi mi mogao odgovorit....eto, tek tako da to saznaš...
Post je objavljen 02.05.2012. u 20:06 sati.