kažem ti nemoj, a želim te više od svega na svijetu

onaj trenutak kad se nadviš nad papir, postat ćeš nepismen.

mnogo je značajno, ali ono jedno je bitno. mogla bi i promijenit to, al kad se promijeni shvatit ću da sam bila u pravu i da je vrijedilo takvo kakvo je.



vjeruj mi, da sam znala kako stoje stvari dva put bi razmislila, jer mi ovo postaje nepodnošljivo, nepodnošljivo. poanta je da nije loše, ni malo i da te volim, stvarno te onako volim, ali te niti me polako paraju. doživjet ovo nije mala stvar, bar ne za mene. ne mogu si objasnit taj preokret. znači možeš se pouzdat u nekog. netko ti je podrška, vjeruješ mu i osjećaš ono poštovanje (užasno si pažljiv, na nekoj ljudskoj razini, paziš da tu osobnu ne povrijediš i ne vidiš da bi jednog dana to prijateljstvo moglo nestat). ne govorim o onom prijateljstvu gdje si dvije kokoši govore sve sitnice, nego o onom prijateljstvu gdje svatko živi svoj život, ali opet osjeća život drugog. onako jednostavno ZNAŠ, jer VJERUJEŠ u tu osobu, ali onda jednog dana sve to u šta si vjerovao nestane. preko noći. i ti ne da si zbunjen,nego si razočaran i ne u tu osobu koja te je iznevjerila nego u samog sebe jer si joj vjerovao. i onda te to proždire, izjeda te. koliko još ima takvih stvari u koje sam vjerovao, a nestale su.
Trenutno vjerujem u nas, ali toliko ne želim. Ne želim pričati o sutra, ne želim pričati o ljubavi, ne želim pričati o tome da se volimo i kada govoriš one sve stvari ne želim u njih vjerovati, jer šta ako sutra nestanu, šta ako možda nisu ni postajale kao što ništa od ovog nije. i onda nakon sveg tog neznanja osjećam krivnju.kaj je najgore oboje ju osjećamo i oboje šutimo dok nas to para. koliko bi mi bilo lakše da mogu s tobom pričat kao kad smo napljugani ili pijani, onda kad imamo opravdanje otvorit tu staru škrinju.
i pogodi me kad čujem kako im lažeš. ne znam zašto sam mislila da sam posebna i da mi ona neće lagati, ako laže drugima. tako mislim za tebe, tako sada mislim i za sve. kada si toliko puta iznevjeren postaneš bešćutan na te ljudske naravi, jer znaš da jednostavno ne postoji. ako ne postoji kod tvoje obitelji, kod tvojih prijatelja, onda zašto da smatram da si ti poseban. na kraju krajeva samo si čovjek kao i svi ostali.
jednom je postojala ljubav u pogrešnom vremenu i pogrešnim godinama. i vjeruješ da ju možeš učiniti stvarnom, daješ sve od sebe i uvjeravaš ne samo sebe nego i njega. i onda te taj uvjeri da je ipak pogrešna i da nema nade. i da su tu godine, daljina, obitelj, sve pomalo (sad se čini kao hrpa jetinih izgovora). i onda ta ljubav nađe tu pogrešnu ljubav, ali tebi zauvijek stranu. uvjerio te da je nemoguća, a u rukama stranca je postala moguća i nije bilo izgovora, začudo.
postajala je osoba meni slična, meni ista. osoba koja je vjerovala u vile, u ljubav i u sve ono što je više od opipljivog. bila ti je najbliže dušom i jednog je dana ta osoba odšetala iz vlastitog života, a bila je besmrtna. bila je sve ono u što smo vjerovali. i nisu mi dali da je vratim, nisu mi dali da vjerujem u ono u što smo mi vjerovali...da postoji nešto neopiplijivo, da postoji nešto što se samo da osjetit. dokazali su mi da smo vjerovali u ništa. al opet osjetim tu osobu. kad izgubim onu svu nadu, kad odustanem od tebe ti se vratiš, kad odustanem od faxsa dođe neki poticaj ili smisao da upišem novi, kad odustanem od učenja već sam naučila, kad odustanem od sebe i svog života pojavi se neka osoba koja priča baš o tome, o našemu. ali opet, to me tjera da se zapitam da li sam vrijedna toga i da li je to sve stvarno s obzirom da te nisam nazvala kad mi je ono u što smo vjerovali govorilo da te nazovem, što te nisam probudila nego sam slušala druge koji su rekli da ja to ne mogu.
i sad ovo školovanje upoznaje me ne sa sobom samom, nego sa svime onime što su dozvolili da propustim. i gledam tebe i zavidim ti na toj raznolikosti, na tim poznanstvima sa svijetom, na toj upućenosti i boli me što mi predbaciš to, a jednostavno ne znam što napraviti jer je prekasno i užasno teško. i toliko toga u životu nisam probala i sa toliko toga me nisu upoznali i sada je sve te rupe zahvatio strah, od neznanja.
ono u što sam najviše vjerovala, toga nema. ne mogu ja više sjest s njim i razgovarat o našem svijetu. o vilama. o moćima uma i što smo sve sposobni učiniti. i sudbini. o svemiru. o tebi i meni.
kad-kad se izgubim u tome svemu i imam dojam da gubim i tebe (iz sebe) i sebe i razum. i dođe mi da odšetam iz ovog života (baš onako kako je to on u činio) ali previše je ljepote ovdje, a onda dođe mi da osjetim bol i da vidim krv tek toliko da se prisjetim da sam živa i da se zapitam zašto? kako bi mi mogao odgovorit....eto, tek tako da to saznaš...

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

Travanj 2015 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Rujan 2012 (2)
Srpanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Studeni 2008 (1)
Kolovoz 2008 (5)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (10)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (10)

<	svibanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

...† ...probaj...†...

~Pokraj nje prođem

Pokraj nje porđem
svakog dana
Ko zreli rujan
u moje se oči
sklupča
i ojutri skopljenih krila
Čim pjetli najave sunce
ušutnjena
iz mog se brodoloma
iskrade
Ode
i opet iščekuje
po svoje riječi
djeljiv jednino
s njenom šutnjom
kada ću navratiti




#Šiljo#




~Ptičar

Sjedim između njih. Skoro
mrtve, a ipak pričaju svoju priču.
U zadnjim redovima, gdje svjetlost
misli ne dopire.
Al ipak se nađe netko,pa upita:
Što radiš djevojko?!
Ne odgovaram na pitanje.
Šutim. Tražim požudu za
njihova krila. Spuštam pogled.
Prsti prelaze preko žica.
Na tren ih umirim. Osjetim
miris baruta. Perje mrtvo u lešu.


-narko-





~Usne od pepela

…što si to učinio

natjerao si me

da ti ljubim usne od pepela

ostavio si siv trag

na mom licu

da me podsjeća

da je sve prolazno

…

…kao hrpu jesenskoj lišća

vjetar raznosi moje misli

a svijeća se gasi

a tama ponovno

na kazališne daske života

postavlja svoju

predstavu…


jedna cura-sketch666




~divljina

Možda smo joj zaboravili imena,

možda se ne oglasimo kad ona zazove naše,

ali negdje u srži je poznajemo,

težimo k njoj, znamo da nam pripada

i da mi pripadamo njoj.

Bez nje šutimo dok zapravo izgaramo.

Bez nje uzimamo previše, premalo

ili nimalo. Bez nje zaboravljamo

zašto smo tu, tek izdržavamo,

dok bi inače održavale.

Ona je prljav korjen svih žena.

Ona je ono što nas tjera dalje

kad mislimo da nam je došao kraj.


-žene koje trče s vukovima-

Drvo

Skida svoje bijele rukavice,

pokazuje uništene grane.

Drvo na podu, slomljeno tvojih

udaraca, zadavljeno gleda

moju nakaznost.

Svi traže od drveta

da bude pravilno.

Kad iz navike pogled

odleti u nebo i na

platnu prikaže kraj ono

promjeni svoj oblik.

Spotaknem se o laticu,

i razbim koljena.

Ne obazirući se, dalje

nastavi visinu loviti.

Drvo umre i kod njega je

nađem.Slobodu što je raslo.

Tako prozirna uputi svaku

moju riječ vremenu koje ga

je slomilo.Kleknem pred

sud i mirno izdahnem.






Mrtva ljubav

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
Sad zakopat kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja
Jer si pokoj sav mu razmetnula.

Da te legnem u zemljicu crnu.
U zemljici ti ne bi sagnjila.
Zemska vila dragocjenost tvoju
U kamenje predrago bi zbila

DA te spustim u duboko more,
U moru se ne bi rastopila,
Morska vila dragocjenost tvoju
u biser bi bijeli salila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni.
Iz zemlje bi tebe iskopali,
Iz mora bi tebe izvadili
I po svijetu svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi
Tamo meni žalosnome sjaj!
Tamo nece dosegnut te ljudi!

Petar Preradović



Vjerujem zalasku crvenog sunca,
u studenom, stablima bez lišća.
Ponedjeljkom ujutro neustrašivo čekam
prvi nagovještaj petka.

Ali na ljude se ne možeš osloniti
kao na prirodu, kao na stabla.
Nikad ne znam da li se vračaš
u tvoj odlazak, vjerujem do kraja.




Skriveni bol

Neko sa svojim bolom ide
k'o s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga cvrsto u sebe zgnjeci
i ne da mu prijeci u suze i rijeci.

Rađe ga skriva i tvrdo ga zgusne
u jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
ali u rijeći se ne javi nikad.

Dusa ga u se povuce i smjesti
na svoje dno: k'o more kamen
u njega bačen. More ga prima
dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

Dobriša Cesarić


Some walk with their pain
like an open wound for all to se
The others crush it into themselves
and do not let it turn into teare of words.

Nisam u krizi ali mi je dosadno.
Mi smo oni na koje su nas roditelji
upozoravali...


PRESKUPI MALI OGLASI:


(...a sanjala je kako će jednom biti
velika modna kreatorica...)

~MJENJAM IGLU ZA ŠIVAĆI STROJ~

(...a sanjao je kako će jednog dana
biti svijestski poznati kirurg...)

~MJENJAM DVIJE PRLJAVE ŠPRICE ZA
ČISTU LJUBAV~

(... a sanjala je kako će jednog dana
postati slavna balerina...)

~MJENJAM BOLESNO TIJELO ZA BALETNE
PAPUČICE, MOŽE I RABLJENE~

(...a sanjao je kako će jednoga dana biti
profesor književnosti...)

~MJENJAM 10 PIVA ZA 10 DOBRIH KNJIGA~

(... a sanjao je da će jednog dana postat slavni
pisac...)

~MJENJAM CIGARETE ZA JEDNO DOBRO NALIFPERO~

(...a sanjala je da će jednog dana postati voljena mama...)

~MJENJAM SVOJE PREKINUTE SNOVE ZA OBIČNU STVARNOST
KOJA TRAJE~


go away little girl


doesn't somebody want to be wanted like me?
but where are you?


Što te više slušam,
sve više slutim,
nešto što tek se
treba zbiti...


...imam u sebi toliko bijelih ljudi,
ne znam ni odakle da počnem,
bogata sam ličnostima
samo ih ne mogu razlikovati...

I don't wanna hear, I don't wanna know.
Please don't say you sorry,
I' ve heard it all before..



Stephen Dorff



Does darkness knows your name?Does it?Did you have that dream again?


Take my word and fold me in
Free the soul behind the sin

hayden christensen



They took the best years of my life.
They say they have their reasons.
There's one think they can't teach you is how to feel free...



...u svijetu bez iluzija čovjek je stranac...




kradljivica vremena



run away



just free


ivona i tincka- moje male razmazene balavice


moja bubica


riders of the storm



Duše hodaju
krivudavim pločnikom.
S drvećem može čovjek
kao s bratom razgovarati.
I razmjenjivati svoju dušu
s njim...
Erich Kastner



Ne slušaš me

Ako ti kažem, nevidljiva
sam. Krojit ćeš mi ulogu
po svojoj volji.
Nisam lagala, ali ti me ne
slušaš.

Trebala mi je tvoja
naklonost. Nisam znala da
će me dirnuti. Tražiš
od mene da se promjenim
bez prigovora.

Ni ti ni ja nikome ne
vjerujemo. Već računam na to
da ćeš poželjeti pogrešne stvari.
Ti žudiš bol
koju ti ja mogu zadati.

Više nije daleko dan kad ću te napustiti
sad kad smo razmrsili
prvotni misterij.
Zar ne možemo jedno drugom biti
jednostavno sveci zaštitnici?

Ako ti ne kažem, nevidljiva
sam. Krojit ćeš mi ulogu
po svojoj mjeri.
Nisam lagala; vrijeme je da ti
počneš slušati.


Fizička bol ne samo što
ne dopušta jeziku da ga
opiše nego ga razara,
primoravajući ga da se
povuće u stanje koje mu
je predhodilo svodeći ga
na zvukove i krikove koje
ljudsko biće proizvodi prije
nego što nauči govoriti.

Eleine Scary
,,The body in pain''