med i mljeko trebaju malo čokolade
kazu da je najlakše sudit, a najteže razumjeti. istina, najlakše je sudit, ali ja premda se trudim, ne mogu razumjeti, jednostavno ne vidim načina. zato te pustam na miru, jer me jedino ova recenica drzi na uzdi, da ti ne skinem glavu s vrata.
ako nesto govoris, i uvjeravas me da je tako, zasto onda ispada drugacije? zasto se sad javljas kad te nije bilo prije? zasto sad, a ne onda kada si uzivao. zasto se javljas samo u losim situacijama, a ne u onima u kojima uzivas da i ja mogu s tobom?
ne mozes reci da je to strah od neshvacanja jer nikad nisi probao. odlicno je ako sebe gledas kao druge. ako se to njemu desilo, desit ce se i meni. onda tu nemamo o cemu pricati.ja nisam drugi, niti sa svim osobama isto postupam. ali ako ti tako hoces, tako ces i dobit. ja necu rec ono sta ti zelis ako ja smtaram da to nije u redu. di si bilo ti kad sam se izgubila? di si bio kada nisam bila sposobna sama donosit odluke, sama razmisljat? di si bio ti da ista kazes? rekao si samo sta sam ja htjela cut, a ne ono sta je realno.naravno, tu uvijek postoji nada, al nju ostavi meni. s tobom bi rane brze zacijelile. trebao si bit uz mene. al ja sam sve to sama, jer ja to mogu, dok si ti samo gledao na svoje dupe. da zadovoljis svoje potrebe. muske potrebe. jadan si, bijedan. tako malen, od jedanput. toliko mali da te vise ne vidim.
sta vise razmisljam o tebi, to si mi manji u ocima u koje vise ne mogu pogledati. zanimljivo je sta imas tako nisko misljenje o meni, ne samo o meni, nego i o sebi cim mislis da si kao oni i smatram da tu vise nemamo o cemu razgovarati.ni ti ni ja. lijepo ti je tamo gdje te nitko nista ne pita u tom instant med i mljeku.gdje svi skakucu ko gay-pticice. drago mi je zbog tebe, ali ja ne mislim jest ta sranja. nisi trebao moje misljenje prije, zasto bi ti rekla sada? razlicit si od njih i znao si to jer prvo je tebi pripalo. ti si bio prvi u redu.cjenila sam te. jako. bio si moj uzor. oličje stabilnosti. a shvatila sam da nemaš ništa.prevarila sam se. moje cvijeće namjenjeno tebi, ja sam u blato bacila.
uživaj u medu i mljeku...ja idem po kakao!
† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†
nodostizno
znas?! koga briga! tebi i onako nije stalo, previse. totalno sam izgubljena. sve sto radim, tako je prazno, bez cilja, tek tolko da se napravi. kamo cu ja sad? kad tebe vise nema. nemam pravo ni misliti ni govoriti,jer sve sta radim radim nesvjesno. i tko je kriv za to?! ja! nisam razmisljala o posljedicama. imali su pravo. nije to za mene, ne pripada to meni...imali su pravo pitati kamo cu ja kad sve to nestane?! a ja im nisam vjerovala...nista vise nije isto. pa to je bila samo oklada! sta su je svi shvatili tako ozbiljno! dobro je rekao...
...RECI CEMO DA JE TO BILA SAMO OKLADA!...
pa zar nije bila?!i trudim se...vise ne znam kud bi sa sobom od truda...ali ova me situacija ubija iz dana u dan.tvoja neodlucnost! kako cemo dalje?! hoces li me ostaviti? samu? bez cilja? u nekoj nepoznatoj zemlji? jer tebe nema...
nije to ono sta sam planirala. gubim se u vlastitim racunicama. mislim da cu trazit pomoc. srecka!
ne zelim zaboraviti. sve te stvari koje se nalaze u tebi. igle, strijele, škorpioni, čistoća i sjaj, to djete koje viri iz očiju...toliko je toga u tebi, da ne mogu vjerovati da sam izdala nesto tako savrseno i besprijekorno, ukaljala sam ime savrsenosti...nesto sto nikad nije moglo stajati onkaraj mene ja sam odbacila tren prije nego sto ni samo nije stiglo.
znam da nije to tako. nije onako kako se cini.i mislis da ja nagovaram sve te stvari, al ja bi najradje da je sve kao prije...da nije nikako...bolje bi se izrazila. al ti to ne shvacas ocito.
toliko sam blizu cilja da ga ne mogu dohvatiti. to me toliko boli. a one kaj su ispred mene, sto hodaju ispred mene jer su bolje. mrzim ih. glupe su. pitam se samo zasto zive?! tako su glupe. mogu ga dohvatit, mogu ga imati, bez da se propinju na prste, mogu sve ono sto ja ne mogu...a odbacuju to...kao zadnje smece...gaze ga i peru pod s njime...a ja, red iza njih, zaprepasteno stojim i suze mi krenu kad vidim kakvo blago bacaju u blato. samo da mi daju da ga taknem, da ga primim na tren, ali ne one bacaju idu dalje...tako sam bila blizu...skoro ga dotaknula, al glupace su ga bacile...nisu znale da bi zivot dala da sam na njihovom mjestu...ne znaju sto imaju! glupe su! mrzim ih, jer ne vide to savrsenstvo, jer ga bacaju i rasipaju se s njime. ne cijene nesto neprocijenjivo, toliko skupo! gadure, kako ste tako slijepe! mozete imati nesto, a to ne ubirete...mozete imati sve, a to ne zelite... mozete imati zlato, a vi trezite zeljezo! a sta je sa mnom? moje su ruke preslabe da bi drzale to zlato, moje su ruke prekratke da bi ga dohvatile, moje su oci moje prokletstvo jer gledaju savrsenstvo koje ne mogu imati. samo sa strane, u nekoj sjeni, na hladnom betonu, sjede i gledaju...
....tebe....nedostizno savrsenstvo...
† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†
...prestajem...
što li se s tobom događa?!
više ni sama ne znam što da mislim, velike su tajne u tvojim očima koje neprestano želiš prikriti. možda se čini da ne primječujem, doista nije tako. sve to osjetim, svaki tvoj uzdah. trudiš se, potiskuješ sve to, ali ja vidim, osječam u tvojim očima. znam. mogo je toga stali između nas. prošlost najviše. griješile smo i ja i ti. priznajem. nisam slušala kad sam trebala, podcijenjivala sam. napravila sam greške koje sam mogla izbjeći i ne vrti se sad sve oko mene. žao mi je. osuđivala sam, jer sam mislila da imam pravo na to, ali nisam shvaćala koliko je teško nekoga uistinu razumjeti, shvatiti. da pravo kažem,nisam se ni trudila jer sam smatrala da nije potrebno shvaćati i da nema koristi od toga.
nisam ja zlato, velika sam kukavica koja se skriva u kalupu heroja i boraca. sve je to za kurac. počnimo od sebe, kako se veli...prvo sam sebe zgazila i vidjela kako je to uopce nije tesko, pa pocela sve drugo redom...tuđe, što praktički nije ni moje. kajem se zbog svojih postupaka, al ne znam što ću dobiti time...prošla baba s kolačima.
izgubila sam smisao...kak bi ja rekla>> NIT!...čekaj malo da dođem k sebi...
osam je sati...i ne mogu opisat ovaj miris jutra, predivnog jutra...svi spavaju, a prozor je napokon otvoren. čuju se glasovi svijeta što me neopisivo smiruje...sluh mi nije zatvoren između četiri zida.osjecam nekakvu sreću koja mi kola žilama. najrađe bih počela grliti sve redom, i zidove i ormare....
moram ići...volim te, jako...
i tebe volim, zato ću te se odreć, sakriti te negdje u dubinu, iskoristiti svaku moguću priliku da te sakrijem, navesti ljude da misle ono što ja želim da misle...
...da sam te prestala voljeti...
† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†
