maligogo

nedjelja, 01.07.2007.

Malo fotografija spaljene zemlje....

Prigovaraju da ne pišem!
Kako da pišem, o čemu? Ogorčen sam ovom sušom i ljut na ovaj prokleti, a tako primamljivi kapitalizam, na ustroj gdje novac i sve što se u njega može pretvoriti predstavljaju osnovu postojanja, temelj djelovanja svakog pojedinca. I kao da je i sama priroda vidjela tu našu bolesnu opsjednutost zlatom pa je, po našoj želji, ovu jeftinu zelenu boju prirode pretvorila u sušnu, zlatno žutu boju smrti.
Eto nam je sad, gdje god pogledaš diljem ove naše ravnice svugdje se žuti, sve manje se vidi ono obično, iskonsko, primitivno zelenilo.

U tom spaljenom vrtu ipak sam uspio uhvatiti pokoji zeleni kadar. Mislio sam čekati da padne kiša i sve zazeleni, ali vidim da od toga baš neke vajde i nema. Zeleno ćemo vidjeti tek najesen. Do tada žuto....čekanje.

Prvo dio mog stada, malog ali odabranog, koji također pati zbog ove vrućine:

Prijatlejima koji su mi poklonili smrču, evo dokaz da se brinem za nju, živa je i raste:

Malo dijelova glavnog vrta:

ginko:

jasen:

rabarbara:

šljivik:

vinograd:

KAMENJAR:

čuvarkuća:

I na kraju pogled u susjedstvo: