Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309

petak, 23.12.2005.

Umorio me umor.
Isprazna svakodnevnica.
Površni ljudi.
Krinke na licima.
Uvježbani osmjesi.

A nikad sretniju godinu nisam iza sebe imala.
Nikad toliko ljudi čiju ljubav snažno osjećam.
Nikad nisam toliko plakala od sreće.
A nikad dva dana prije Božića nisam osjećala ovakvu prazninu.

Bilo me strah da se ne istroši.
Sreća.
I nije.
No ja svejedno plačem.
Nisam tužna.
Samo osjećam da neke stvari nisu gdje bi trebale biti.

Stan nikada nije bio prazniji.
Roditelji ovaj vikend rade.Cijeli dan.
A meni suze teku niz obraze što neke stvari nisu ispale drugačije,što sam trošila vrijeme na sve,samo ne na ono što traje i ostaje.
Ne trebam novce,ni one koje imam,ni one koje ću tek zaraditi,ni one koje nikad vidjeti neću.
Želim opet plakati od sreće.
U njegovoj blizini.
A on,on sutra neće na bor staviti ni jednu majušnu kuglicu,mašnicu,neće činiti ništa od onoga što je činio prošlog Badnjaka,neće sa mnom uživati na polnoćki.
Znam da bi to želio.
I ja bih željela.
I znam da nismo krivi ni ja ni on.

Neke stvari jednostavno nisu gdje bi trebale biti....

četvrtak, 22.12.2005.

Počelo je čangrizavo.
Bilo bi divno da je mogla sendviče i ostalu suhu hranu zamijeniti kakvom juhicom,no bila je prelijena da je kuha.
Bilo bi pametno da je drugačije posložila vrijeme-imala bi ga više,no bila je preumorna i suviše ispresijecana bolovima u donjem dijelu trbuha.
Bila bi odmornija da je odmah legla,no ponos je bio jači.

Priđi.Mazi me.Voli.
Želim.Osjećam.Drhtim.

Ne danas.
Ne osjeća se tako.

Aha,baš.
Tako nešto naći ćete u nekoj drugoj bajci,ne ovdje.

srijeda, 21.12.2005.

Popodnevni odmor ponovno su poklonili jedno drugome.I ovaj put bez budilica,mobitela i ostalog što bi moguće narušavalo sklad njihovih tijela,dok u tišini i poptunom miru udišu isti zrak.
Pitala se hoće li proći previše vremena do njihovog buđenja,no to nije bilo važno.
Ne dok su zajedno.

utorak, 20.12.2005.

Zaboravila je na sve što inače čini ne bi li njen dnevni raspored bio savršeno isplaniran.Mobitel je ostavila negdje daleko,grudnjak na stolu,hlače još dalje i pridružila mu se u toploj postelji.Bila je neuobičajeno umorna za to doba dana.
Ni ovoga puta nije odoljela dugom pogledu u njegove tople zelene oči.Lagano mu je okrenula leđa,a njegove su je ruke u trenu obujmile oko struka.Osjećala ga je cijelom dužinom tijela.Nježno ju je mazio dok nije sklopila oči.
U san je utonula bez ijende misli,čuvši pritom njegovo meko:
Ljubavi,prekrasno mi je.

ponedjeljak, 19.12.2005.

Ne volim riječ zalomiti iliti «U nemogućnosti da pronađem bolji naslov»

Imam oči širom otvorene od zvuka budilice ravno u 5.00.Spavala sam koja četiri sata,ako i toliko.Uzmemo li u obzir vikend koji je bio sve samo ne miran,daleko od zagrebačke vreve-činjenica da sjedim za kompom ovako rano poprilično je zanimljiva.
Nije da se hvalim,no očito je u pitanju bio dvodnevni aktivni odmor.Vrlo.

Nedostajalo mi tipkanje,nedostajalo mi sve ono što inače čini moj dan,a za što ovih dana nisam nalazila vremena.Nije ni danas puno bolje,ali budući da sam naučila sve o hvaljenoj Aleksandrovoj diktaturi,njemačkim i talijanskim okupacijama i slično-trošim zadnje minute prije odlaska u školu onim što me najviše opušta.
Ne sjećam se ni kad sam zadnji put upotrijebila tu blaženu riječ.
Moguće ovaj vikend dok sam neobavezno drijemala u njegovom naručju...
Kaj god napišem-nemam baš prevelike šanse da vas uvjerim da mi je loše,ha:)? Kad i nije.Uživam kad se da,pregrmim kaj moram i onda opet ispočetka.Drugačije shvaćam i prihvaćam mnogo stvari i zato sam ponosna na sebe.

Ovaj će post ispasti jedan od rijetkih koje pišem zbrda-zdola,ne volim to inače,al i meni se zalomi.Ne volim ni riječ zalomiti,pa što?
Ostalo volim.
Manje-više.

utorak, 13.12.2005.

Opet se smijem :D

Netko je jednom lijepo rekao:

Ja bih dodala:


Na veliku žalost nekih,očito.
A još manje pedagoga,što bi svatko od profesora trebao biti da imalo cijeni sebe,svoje zanimanje i naravno nas.
Koliko sam jučer s razlogom bila bijesna,toliko danas ponovno cvatem.Toliko sam sretna da se čuje.A razlog sasvim banalan.Dobro,i nije toliko,no to je sad najmanje bitno.
Dobro mi je ddaddić jednom rekao:


A ja to više ne mislim nikome dopustiti.I možemo mi sada pričati o tome je li to doista samo do nas i u kolikoj mjeri,ali postoji i jasna razlika između povrede osjećaja i psihičkog maltretiranja.Ali o tom potom.

Htjedoh samo reći kako nas jednostavno povrijede i izvrijeđaju ljudi koji nas i više no dobro znaju.A dan nam,opet,uljepšaju osobe koje nikad vidjeli nismo.Ponekad i nekoliko njih.
Što više tražiti da bismo rekli da je dan baš onakav kakvog si želimo?

I naravno-mjesečnice ne zaboravljam.
Kažem samo-dvadeset i sedma.

nedjelja, 11.12.2005.

Epilog nedjeljnoj misi

petak, 09.12.2005.

Danas nije moje danas

Danas nije dan kada je dovoljna čvrsta,prijateljska ruka,ruka mira,zagrljaj topline,pogled pun nježnosti.
Ovo danas nisam ja.
Ne ona od jučer.
Otkad je noć ukrala mjesto danu,a sjene se poigrale našim obrisima-moje tijelo razvodnjeno plovi vlastitim mislima.
Nije stopljeno s tvojim.
A tako želim.

četvrtak, 08.12.2005.

Moja baka

Ne prođe dan da legnem,a ne pusnem svoju bakicu za laku noć.Moja baka vam živi u stanu preko puta moga i debelo je zakoračila u srednje sedamdesete.Bez obzira na to,ona i dalje trčkara okolo (doslovno),naganja s klincima loptu i ne postoji stvar koju će teška srca učiniti.Zašto vam sve to govorim?Budući da živimo tako blizu-jako smo povezane.Najgore što mi se može dogoditi je da odem na spavanje,a ne poljubim baku za laku noć.I to ne bilo kako.Prvo u čelo,oba kapka,obraz jedan,drugi,nosek,bradu i onda za kraj opet lijevi i desni obraz.
Nerijetko se dogodi da legnem i poslije jedan,dva i iako znam da moja baka već sigurno spava,nitko me od ukućana ne uspije spriječiti da pređem tih par koraka,otključam tiho njena vrata i izljubim je. Riječima se ne da opisati kakva me toplina obuzme i koji ludi osjećaj sreće.
A jučer sam učinila nešto još divnije.Osvojila sam,naime na Obiteljskom radiju dvije karte za «Aferu» u Kerempuhu i izvela u život baku svoju najdražu i jedinu.
Baš je divno osjećati se sretno i tako se i ponašati.

utorak, 06.12.2005.

Život nije samo lijep.Predivan je.

Zaboravila sam već kako je neugodno zaboravljati koliko je radovati se sitnicama bitno,da ne kažem potrebno.Koliko je disanje punim plućima korisno,a smijeh na usnama prekrasan.
Ovaj moj ne silazi s mene čitav dan.
Mislim-osmijeh :)
:D
Volim.
I Njega i osmijeh.I sve one koji su mi s par lijepih riječi uljepšali dan.
Ne želim više zaboravljati koliko je divno otvoriti ujutro oči i shvatiti da je preda mnom još jedan dan koji čeka da ga proživim kako spada.

Vama,dragi moji,ne želim ništa manje.

nedjelja, 04.12.2005.

Pokušala sam odagnati usamljenost spavajući obučena.To je kao neki oblik mog protesta i u inat svemu.
Nije pomoglo.
Dan ću provesti buljeći u ljubičaste zidove svoje sobe.
Pokrit ću lice rukama.
Ne želim da zna koliko mi nedostaje.
Ne želim da vidi moje suze.
Ne želim da čuje moje jecaje.

Želim samo da dođe.
O,kad bi prsten na mojoj ruci djelovao kao onaj Ljepotičin u bajci «Ljepotica i zvijer»,tri okretaja i tamo sam.
Ali ne.
Ovako je kompliciranije.

subota, 03.12.2005.

Pokisla kao miš.I ljuta.Kao miš :)

Ponekad,kad je hladno i pada kiša,a Moja Ljubav kraj mene-
kročimo zajedno.
Pod istim kišobranom.

Danas nije bilo hladno.
Padala je kiša.
I ja sam zamalo pala,no uglavnom hodala.
Bez kišobrana.
Sama.

Kiša još uvijek pada.
Sama.
I ja sam sama.
Sama.

I nisam tužna.
Samo pokisla.
I usamljena.
Samo sama.

Jedino što se doista pitam je

četvrtak, 01.12.2005.

Upaljenog grla,punog nosa i suznih očiju,najljepše vas molim...

Bilo bi divno kad bi me netko spasio od brukanja i sjetio me da obučem grudnjak sutra prije odlaska doktorici,da ne bi zazujala ko prekjučer.
Baš sam Biserka!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv