Ne prođe dan da legnem,a ne pusnem svoju bakicu za laku noć.Moja baka vam živi u stanu preko puta moga i debelo je zakoračila u srednje sedamdesete.Bez obzira na to,ona i dalje trčkara okolo (doslovno),naganja s klincima loptu i ne postoji stvar koju će teška srca učiniti.Zašto vam sve to govorim?Budući da živimo tako blizu-jako smo povezane.Najgore što mi se može dogoditi je da odem na spavanje,a ne poljubim baku za laku noć.I to ne bilo kako.Prvo u čelo,oba kapka,obraz jedan,drugi,nosek,bradu i onda za kraj opet lijevi i desni obraz.
Nerijetko se dogodi da legnem i poslije jedan,dva i iako znam da moja baka već sigurno spava,nitko me od ukućana ne uspije spriječiti da pređem tih par koraka,otključam tiho njena vrata i izljubim je. Riječima se ne da opisati kakva me toplina obuzme i koji ludi osjećaj sreće.
A jučer sam učinila nešto još divnije.Osvojila sam,naime na Obiteljskom radiju dvije karte za «Aferu» u Kerempuhu i izvela u život baku svoju najdražu i jedinu.
Baš je divno osjećati se sretno i tako se i ponašati.
Post je objavljen 08.12.2005. u 11:07 sati.