Imam oči širom otvorene od zvuka budilice ravno u 5.00.Spavala sam koja četiri sata,ako i toliko.Uzmemo li u obzir vikend koji je bio sve samo ne miran,daleko od zagrebačke vreve-činjenica da sjedim za kompom ovako rano poprilično je zanimljiva.
Nije da se hvalim,no očito je u pitanju bio dvodnevni aktivni odmor.Vrlo.
Nedostajalo mi tipkanje,nedostajalo mi sve ono što inače čini moj dan,a za što ovih dana nisam nalazila vremena.Nije ni danas puno bolje,ali budući da sam naučila sve o hvaljenoj Aleksandrovoj diktaturi,njemačkim i talijanskim okupacijama i slično-trošim zadnje minute prije odlaska u školu onim što me najviše opušta.
Ne sjećam se ni kad sam zadnji put upotrijebila tu blaženu riječ.
Moguće ovaj vikend dok sam neobavezno drijemala u njegovom naručju...
Kaj god napišem-nemam baš prevelike šanse da vas uvjerim da mi je loše,ha:)? Kad i nije.Uživam kad se da,pregrmim kaj moram i onda opet ispočetka.Drugačije shvaćam i prihvaćam mnogo stvari i zato sam ponosna na sebe.
Ovaj će post ispasti jedan od rijetkih koje pišem zbrda-zdola,ne volim to inače,al i meni se zalomi.Ne volim ni riječ zalomiti,pa što?
Ostalo volim.
Manje-više.
Post je objavljen 19.12.2005. u 06:46 sati.