Na veliku žalost nekih,očito.
A još manje pedagoga,što bi svatko od profesora trebao biti da imalo cijeni sebe,svoje zanimanje i naravno nas.
Koliko sam jučer s razlogom bila bijesna,toliko danas ponovno cvatem.Toliko sam sretna da se čuje.A razlog sasvim banalan.Dobro,i nije toliko,no to je sad najmanje bitno.
Dobro mi je ddaddić jednom rekao:
Ne zaboravi,povrijeđena možeš biti samo onda kad ljudima dopustiš da te povrijede.
A ja to više ne mislim nikome dopustiti.I možemo mi sada pričati o tome je li to doista samo do nas i u kolikoj mjeri,ali postoji i jasna razlika između povrede osjećaja i psihičkog maltretiranja.Ali o tom potom.
Htjedoh samo reći kako nas jednostavno povrijede i izvrijeđaju ljudi koji nas i više no dobro znaju.A dan nam,opet,uljepšaju osobe koje nikad vidjeli nismo.Ponekad i nekoliko njih.
Što više tražiti da bismo rekli da je dan baš onakav kakvog si želimo?
I naravno-mjesečnice ne zaboravljam.
Kažem samo-dvadeset i sedma.