Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
petak, 21.10.2005.
Log OFF
Neće me biti neko vrijeme.
Ne znam koliko.
Ali vratit ću se.
Jednom...
srijeda, 19.10.2005.
Želim,želim,želim...
Sanjala sam noćas neobičan san.Bila sam majka blizanaca.Tako preslatke dječice,tako mirisne,tako...
Moje.
Kažu da ima u snovima nešto.Možda je ovaj samo još jedna od projekcija mojih stvarnih želja,misli i osjećaja.Jer,ja zbilja puno razmišljam.Neprestano.Ali misli o djeci,vlastitoj,stvarno me često zaokupljaju.
Željela bih to podijeliti s vama.Tko shvati-dobro,tko ne-opet dobro.
Priča ide ovako nekako...
Već mi je srednje navrh glave.Ne pitajte zašto,dosta mi i objašnjavanja.Faksu se poprilično veselim.Ne,to nije dovoljno jaka riječ.No trenutno mi na pamet ne pada neka jača,pa će i ova biti dobra.Ne trebam sad komentare u stilu «Kad kreneš na faks,poželjet ćeš se vratiti nazad u školu.»
To sad nije bitno.Stvarno nije.
Spremna sam,dakle,prokleto zapet,upisat što želim i rješavat to lagano.I tu dolazi ono o čemu želim pisati-taj isti faks trajat će minimalno 5 godina.Hej-pet godina!Ako sam dobro izračunala,u najboljem slučaju-završit ću ga s 24.Onda dolazi mukotrpna potraga za poslom,posao,posao,posao...I prije nego kažem seks-imat ću blizu trideset.Da se razumijemo-ne mislim da je žena u tim godinama stara,ali ja bi djecu puno prije.Općenito,voljela bih imati barem dvoje,a sve iznad te brojke činilo bi me neizmjerno radosnom.
Samo,ne želim toliko čekati.Fakat.
Možda iz razloga što se divim i najljepše klanjam svojim roditeljima,koji su mene imali s nepune 22,možda zato što su mi isti ti roditelji (osim što su najbolji roditelji na svijetu) i najbolji prijatelji,možda zato što sa svojih 40 i kusur često bivaju veća djeca od mene,zato što je s njima tako jednostavno i tako prirodno razgovarati o svemu.
Ali nipošto zato što sam mlada i nezrela.Znam da ću isto misliti i za 5,6 godina.Ali daleko mi to.
A opet,ne dolazi u obzir opcija-bez faksa.
I tako se opet vraćamo na početak....
San je zbilja bio predivan.
ponedjeljak, 17.10.2005.
Zemlja je plava kao naranča
Neću vas gnjaviti time kako je slavno počeo pa zamalo neslavno završio još jedan ponedjeljak.
Neću jaukati o tome kako su mi laktovi i koljena izudarani i oderani od kontaka s parketom i odbojkaškom loptom.Opet.
Neću vam pisati o tome kako mi je Ljubav od subote u gipsu i kako se prokleto brinem.
Želim reći samo ovo:
I doista,ako Zemlja nekoga asocira na plavu naranču (bilo na javi,bilo u snu)-tko smo mi da mu govorimo da to nije tako??Ja doduše,danas ne osjećam plavu boju naranče u kombinaciji sa Zemljom,ali osjećam svoja plava koljena.
Naprimjer :)
I šlus.
Ovo je inače bilo za tetu koja se voli zvati profesoricom hrvatskog,a slučajno predaje meni.Za ženu koja bez ikakvih prava odbacuje svaku vrstu umjetnosti koja joj nije po volji.A odbacuje i nas ukoliko se ne složimo.
I tek toliko da se zna-kroatistiku ću upisati i odstudirati ne samo u inat njoj-riječ je o bezuvjetnoj ljubavi prema hrvatskom jeziku
Ne,nisam nabrijana ;)
nedjelja, 16.10.2005.
Blog kava
Razmišljam već tjedan dana o tojblog kavi .Zbilja želim ići,na prošloj nisam bila,skoro se pojela kasnije.Na ovu mogu.I želim.Jako.Samo...Voljela bih s vama podijeliti neke stvari.
Za početak-razmišljam o tome koliko će ta kava promijenit (jer,znam da hoće) mene,ono što pišem i osjećam dok sam ovdje.Udobno zavaljena ispred monitora,vireći u vaše živote.
Navikla sam se,priznajem bez srama.I da,taj moja strast od bloganja uskoro bi mogla prijeći humanu granicu:) Al još me to ne zabrinjava.
Ono što mi najviše zaokuplja misli je pitanje:
Kako ću nakon te iste kave gledati vas?
Jer,sigurna sam da će se i to promijeniti.Nema razloga da te promjene budu nagore,ali promjene su uvijek promjene.
A iskreno da vam kažem-ne želim mijenjati mišljenje o vama,nijednome.Jer-vaš životi ovdje jedino su što poznajem-čast iznimkama. Rijetkim:)
Znam svakoga od vas koliko to sami dopuštate,u tome i je čar ovog našeg virtulanog svijeta.
Zato,nisam baš sigurna kako će ve to izgledati,i na samoj kavi i kasnije,ali spremna sam pokušati.
Uvijek.
četvrtak, 13.10.2005.
Mjesečnica
Ne moja.
Naša :)
Dvadeset i peta.
Ljubavi,sve znaš...
And sometimes I'm even wrong
But I win when I choose
And I can't stand to lose
But I can't always be
The rock that you see
When the nights get too long
And I just can't go on
The woman in me
Needs you to be
The man in my arms
To hold tenderly
Cause I'm a woman in love
And it's you I run to
Yeah the woman in me
Needs the man in you
When the world wants too much
And it feels cold and out of touch
It's a beautiful place
When you kiss my face
utorak, 11.10.2005.
Osjećam se tako...
Aha.
Sexy.
Nije me htio taj osjećaj jučer,al danas se baš volimo.
Ja i on.
Milsim,osjećaj i ja.
I On i ja :)
Proletjelo par sati samo tako.
Bilo bi ludo i nefer da kažem kako se dugo nisam osjećala tako blizu Njemu,ali ovo danas bilo je predobro (ovu sam riječ upotrijebila samo kako ne bih bila prosta,opet:).Ne bih ustala iz njegovog zagrljaja nikad.
Željela sam samo da potraje.
Zauvijek.
Osjećajući njegove ruke na sebi,željela sam samo da taj osjećaj nikad ne prestane.
Znam da bih mogla živjeti samo od toga.
Odsada nadalje...
ponedjeljak, 10.10.2005.
A tek je ponedjeljak...
Nisam tražila prijateljstvo.
Ne živim od njihovih isforsanih osmijeha.
Tražila sam samo malo kolegijalnosti.
Malo.
Trunčicu.
Sitnu,jedva zamjetnu.
Ali bilo je previše za očekivati da ću je i dobiti.
Neka.
Lijepo je znati da još uvijek imam zbog čega plakati.
Lijepo je znati i da još uvijek postoje ljudi koji će ti se ustati u tramvaju.
Koji će se ispričati kad te slučajno udare u prolazu.
Koji će ti pridržati vrata dok izlaziš iz zgrade.
Da nije bilo tih lažnih osmijeha danas-
pomislila bih da se nešto možda i promijenilo.
Da nema Njega-
rekla bih da me danas nitko ne voli.
Ne vjerujem...
Navratila na nebitan.blog nakon toliko vremena i vidjela takve stvari..
Zbilja,zašto odlaze?
I neka mi oprosti Nebitanšto ovako to ovdje pišem.Ali pogađa me.
Oprosti.
Nadam se da shvaćaš da ovo nije reklama.
Samo suosjećam.
subota, 08.10.2005.
Sretan vam..što već.. ili Kako ću provesti vikend
Tako ja i dalje slobodno tipkam.Doduše,češće sam vas čitala ovih dana i komentirala,nego pisala nešto,al dobro sad..
Evo me opet.
Komp je,dakle,još uvijek malo bubani,al nije ništa ozbiljno.
Ja isto malo bubina od ovog vjetra vani,al nije strašno.
Vikend počeo,čeka me posla i posla.
Testovi se zaredali sam tak.
Svaki tjedan dva i tako mjesec dana.
A ja ne volim "kratke" vikende.
S nastave popodne na onu ujutro.
Al volim vikende.
Čim obavim ono što se mora-krećem na ono što želim.
I volim.
Spavam danas kod Ljubavi.
Stan je još uvijek prazan,cimeru nisu počela predavanja.
Al znate kako kažu (ako i ne kažu-sigurno to misle:) -
Prvo posao,onda uživanje.
Tako ću i ja večeras prvo oribati Dragoviću kupaonicu,vjerojatno i oprati suđe,a onda...
Ukoliko ne zaspim...
Možda i pogledamo koji film. :D
UPDATE
Čistili smo zajedno.
Ali tek nakon "pogledanog filma".
Puta dva:D
Ne pitajte zašto danas nema posta.
Odmaram:))
ponedjeljak, 03.10.2005.
Za prste polizat
Upravo sam se vratila sa stanice,otpratila Ljubav na tram.Vjerujem da još uvijek nisam sasvim svjesna kako je imati ga nakon toliko vremena tako blizu.Osjećati njegov dah,usne,ruke,poljupce,dodire i riječi baš svaki dan,makar nakratko.
Provoditi s njime svaki trenutak slobodan od obaveza.
Mislim da ne shvaćam još koliko smo ovako nešto doista čekali.
Koliko se trudili,spoticali i opet ustajali.
Ali još uvijek smo tu.
Zajedno.
Puni ljubavi i sretniji nego ikad.
I pms se lakše zdura kad imaš s kim podijeliti silne čokolade koje trpaš u sebe:)
A budući da je vikend bio za prste polizat-lakše ću dočekati idući,bez njega.
