Sanjala sam noćas neobičan san.Bila sam majka blizanaca.Tako preslatke dječice,tako mirisne,tako...
Moje.
Kažu da ima u snovima nešto.Možda je ovaj samo još jedna od projekcija mojih stvarnih želja,misli i osjećaja.Jer,ja zbilja puno razmišljam.Neprestano.Ali misli o djeci,vlastitoj,stvarno me često zaokupljaju.
Željela bih to podijeliti s vama.Tko shvati-dobro,tko ne-opet dobro.
Priča ide ovako nekako...
Već mi je srednje navrh glave.Ne pitajte zašto,dosta mi i objašnjavanja.Faksu se poprilično veselim.Ne,to nije dovoljno jaka riječ.No trenutno mi na pamet ne pada neka jača,pa će i ova biti dobra.Ne trebam sad komentare u stilu «Kad kreneš na faks,poželjet ćeš se vratiti nazad u školu.»
To sad nije bitno.Stvarno nije.
Spremna sam,dakle,prokleto zapet,upisat što želim i rješavat to lagano.I tu dolazi ono o čemu želim pisati-taj isti faks trajat će minimalno 5 godina.Hej-pet godina!Ako sam dobro izračunala,u najboljem slučaju-završit ću ga s 24.Onda dolazi mukotrpna potraga za poslom,posao,posao,posao...I prije nego kažem seks-imat ću blizu trideset.Da se razumijemo-ne mislim da je žena u tim godinama stara,ali ja bi djecu puno prije.Općenito,voljela bih imati barem dvoje,a sve iznad te brojke činilo bi me neizmjerno radosnom.
Samo,ne želim toliko čekati.Fakat.
Možda iz razloga što se divim i najljepše klanjam svojim roditeljima,koji su mene imali s nepune 22,možda zato što su mi isti ti roditelji (osim što su najbolji roditelji na svijetu) i najbolji prijatelji,možda zato što sa svojih 40 i kusur često bivaju veća djeca od mene,zato što je s njima tako jednostavno i tako prirodno razgovarati o svemu.
Ali nipošto zato što sam mlada i nezrela.Znam da ću isto misliti i za 5,6 godina.Ali daleko mi to.
A opet,ne dolazi u obzir opcija-bez faksa.
I tako se opet vraćamo na početak....
San je zbilja bio predivan.
Post je objavljen 19.10.2005. u 09:52 sati.