Nisam tražila prijateljstvo.
Ne živim od njihovih isforsanih osmijeha.
Tražila sam samo malo kolegijalnosti.
Malo.
Trunčicu.
Sitnu,jedva zamjetnu.
Ali bilo je previše za očekivati da ću je i dobiti.
Neka.
Lijepo je znati da još uvijek imam zbog čega plakati.
Lijepo je znati i da još uvijek postoje ljudi koji će ti se ustati u tramvaju.
Koji će se ispričati kad te slučajno udare u prolazu.
Koji će ti pridržati vrata dok izlaziš iz zgrade.
Da nije bilo tih lažnih osmijeha danas-
pomislila bih da se nešto možda i promijenilo.
Da nema Njega-
rekla bih da me danas nitko ne voli.