Upravo sam se vratila sa stanice,otpratila Ljubav na tram.Vjerujem da još uvijek nisam sasvim svjesna kako je imati ga nakon toliko vremena tako blizu.Osjećati njegov dah,usne,ruke,poljupce,dodire i riječi baš svaki dan,makar nakratko.
Provoditi s njime svaki trenutak slobodan od obaveza.
Mislim da ne shvaćam još koliko smo ovako nešto doista čekali.
Koliko se trudili,spoticali i opet ustajali.
Ali još uvijek smo tu.
Zajedno.
Puni ljubavi i sretniji nego ikad.
I pms se lakše zdura kad imaš s kim podijeliti silne čokolade koje trpaš u sebe:)
A budući da je vikend bio za prste polizat-lakše ću dočekati idući,bez njega.