Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
ponedjeljak, 27.06.2005.
Otišla sam......
Ma nisam još,al sutra ću..
Da,dobro ste pročitali..
Dosadilo mi bit ovdje..
A i maturalac je,pa..
Ono..
Bilo bi u redu da se pokupim..
Ne da mi se baš,moram vam priznat..
Nekak..
Bojim se da ću baš stalno stalno mislit na svoju Ljubav..
Stvari me čekaju,porazbacane po krevetu i ostatku stana,treba sve to pokrcat u kofer..
Valjda neću niš zaboravit..
Nećem vam pisat ovih 7 dana,nećem vas čitat,ma jedva da ću mislit na vas..
Al znam da vi na mene hoćete:)
Dok se brčkam negdje u toplom moru Grčke ili makar na bazenu na brodu..
Anyway,trenutno više želim što prije se vratit neg otić..
Al to je vljda isto..
Mora da će me nervoza čopit tek sutra ujutro kad sjedenem u bus..
Ah..
Žao mi jedino kaj neću stić pročitat njene dojmove prije neg odem,al neka..
Iskusit ću sama..
Puno pričam..
Ostajte mi dobro...
Puseki..
subota, 25.06.2005.
Kod. Da Vincijev kod
Uvijek kad zgotovim s čitanjem neke knjige, pažljivo je zatvorim, duboko udahnem, ostanem u istom položaju neko vrijeme i razmišljam. Malo o svačemu, a puno o ničemu. Nad mnogim djelima ostala bih zapanjena /li bar na nekim dijelovima/. Ali ovo…
Pošteno me sjetila knjiga na film National treasure, dobro je Dragi rekao. Ili možda taj film prati ovaj veliki roman u dosta detalja. Uglavnom, malo je reći da sam bez riječi. Kad dovršiš čitanje ovakvog romana, ne samo da trebaš udahnut pošteno i sabrat se, nego te natjera da se preispitaš iz temelja. Al stvarno. A kaj je previše, previše je. Čak i za mene. Zapravo, vjerujem da me najviše pogodilo prva stranica romana u kojoj autor kaže:«Svi opisi umjetničkih djela, arhitekture, spisa i tajnih rituala u ovom romanu točni su.» Pa dobro, mislim si i za umjetnička djela i arhitekturu, pa i spise /makar, svaka čast čovjeku-trebalo je sve to sakupit/, al ovo s ritualima… Brrr… Ma znate što-treba imati hrabrosti napisat takav roman. Al nemre ga bome ni pročitat svatko sasvim mirne duše. Svi koji su djelo pročitali prije mene opisivali su ga prije svega kao bogohuljenje i tome slično. Pa sad… Ja se osobno smatram vjernicom, tak da su me neke stvari onak… Pogodile, reklo bi se. Ali opet kažem- jedno je vjera, drugo Isus Krist, treće Crkva, a svećenici i ostalo tek su negdje daleko iza. Tak da… Ko voli, nek izvoli.
Nemre se stričeku Danu Brownu kad se sve zbroji i oduzme ni zamjerit puno. Vrijedi ga pročitat. Al da ćete bit mirne duše kad zaklopite knjigu- e, to sigurno nećete:)
Tolko od mene.
Pozdrav svima koji su još uvijek vjerni bloganju bez obzira na sve jači zov mora. A ostatak nek uživa i za nas.
Post.Scriptum. Kad je već riječ o knjigicama, ko bi bio tak dobar pa mi preporučio koju da je s guštom smažem???
petak, 24.06.2005.
Prvi i zadnji
Kažem danas prijateljici kako sam sretna što mogu reći-imala sam prvog dečka i sad imam zadnjeg. Prvog sam upoznala i imala /uvjetno rečeno imala, jer kao što pisah u URL=http://malena1309.blog.hr/arhiva-2005-06.html#1610844704] jednom od prošlih postova- ne posjedujemo nikoga i to je ona prava sloboda/ podosta za svoje ondašnje godine i saznanja iz dotadašnjeg života. Ponekad se čini kao da je bilo u nekom paralelnom svemiru. Al nije to sad bitno. Svoju Bebicu IMAM /opet-ne posjedujem njega kao njega, već njegovu ljubav kao takvu/ i shvaćam kao zadnjeg dečka. U jedno sam potpuno sigurna-voljela bih da tako bude, da on bude sad, uvijek i zauvijek.
I sad se vraćamo na početak posta.
Ranije spomenuta prijateljica nije se složila sa mnom. Vjerujem da /baš kao mnogi moji vršnjaci/ ne vjeruje u iskrenost i čvrstoću mojih želja i principa, barem ne sasvim. U mnogočemu se ja i ona ne slažemo. Ali to ne isključuje postojanje nas dvije kao bića koje će uvijek naći nešto zajedničko. Jer-različito ne znači društveno neprihvatljivo sve dok svojim uvjerenjima i željama ne diramo u tuđe živote. Ali to je samo moje mišljenje.
Zato, prijateljice-ne lomi svoju pametnu glavu nepotrebnim stvarima. Ti kao jedinstveni individualac u ovome svijetu uvijek ćeš biti shvaćena kao nešto posebno, samim time što jesi. A za druge ne mari toliko.
Jednom mi je plavooka napisala-
Suprotnosti se privlače, sličnosti se vole.
Pa… Valjda nebitan zna o čemu ona to :)
Još jednom hvala Corini na ugodno provedenom poslijepodnevu. Znat će ona da je za nju kad ovo pročita :))
četvrtak, 23.06.2005.
Iz principa
Sinoć nisam željela zaspati bez glave na tvojim prsima, bez tvojih usana na mome vratu, bez tvojih ruku na mojoj buši, bez puse za laku noć.
Stiskala sam zube, gutala klednice:)
Ali nisam plakala, Ljubavi.
Ma nisam ti ja tužna, nit sam bila, samo…
Voljela bih biti s tobom svake sekunde svake minute svakog sata i dana svoga života. I voljela bih da to znaš.
Pusa u tvoje lijepe zelene oke :*
srijeda, 22.06.2005.
Svaka čast onome tko pročita post do kraja:)
Evo me.
Nisam se još navikla ni na činjenicu da je školska godina završena, a već sam Ga poslala nazad kući. Još jedna uspješno potrošena povratna karta u smjeru stan- Autobusni kolodvor- stan. Stan koji je danas prazniji za još jednu osobu /naime, mama i seka pune baterije na moru, tata nije te sreće da dobije godišnji pa smo on i ja sami ovih dana; sreća da mu nije stran nijedan kućanski posao pa smo si dobri:)/.
Nego, di sam stala?
Aha.
Eto me.
Za radnim stolom, u sparini dnevne sobe radi i zbog netom ugašene klime, tipkam. Dugo nisam mogla naći ni razloga, a bome ni vremena napisati štogod. I žao mi zbog tog. Htjela sam. Al pobjeglo bi mi iz glave prije no što bi to stigla «skicirati», škola se primakla kraju /inače, odgovarala sam zadnji sat zadnjeg dana nastave, u pol 7 popodne, pa ko je to vidio! al neka-isplatilo se/, onda je stigla Moja Ljubav i vrijeme je najednom postalo suvišno. Ne mogu vam reć kolko sam ponosna na nas kaj smo tak lijepo sve isplanirali i izveli. Stigli obnovit obleku /osim toga i kupit brdo nepotrebnih sitnica, ali bože moj:)/, nabavit informacije o prijemnima i stigli se dobro zabavit. Eh. Kad bi svi dani bili takvi.
Ma nije mi bilo ni problem pustit Ga danas da ode, neg..Nisam znala kud ću sa sobom ovih dana. Sebično, ha? Ma nije, samo volim planirat neke stvari unaprijed. Tatek je trebo ić na Dugme pa sam misla da ću poludit od dosade solo doma /mislim, družila bi se ja s knjigom, al nije to to/. No međutim, tatek na koncert ne ide, a ja sam našla i kaj radit tak da sam stvarno ok.
Kad već pričamo o koncertu. Ja sigurno ne bi išla tam. Mislim, poštujem to kaj su oni nekima mrak, al ne bih sudjelovala u tom globalnom ludilu. Nemojte me krivo shvatit- kad vidim i znam da na njihov koncert idu ljudi godišta mojih roditelja-to mi je ok, al kad su oni nekome supač samo zadnjih mjesec, dva otkad krase sve žive naslovnice-onda se to ne zove obožavanje neg preseravanje. Al to je samo moje skromno mišljenje i nikoga ne bi trebalo ljutit.
Na kolodvoru sam dvojici «nedomaćih» objasnila put do maksimirskog stadiona, tak su zahvalno poslije izgledali. Ah. Još jedno u nizu dobrih djela.
Sad mi samo preostaje kratit još tjedan dana do maturalca, onda kad se vratim još tjedan dana dok mi Bebica ne dođe na prijemne. To vam je isto priča za sebe- moj Dragi, naime, još uvijek malčice sumnja u svoj uspjeh (ja nikako), ali hej-prijemni je 13.7-još jedna u nizu naših mjesečnica, prema tome-uspjeh zajamčen!;) Pa barem nama trinaestica nije nesretna.
Strpit će se Malena.
Samo, ja vam nisam jedna od onih kaj će sve stvari za putovanje tjednima unaprijed raširit po svim mogućim krevetima i ormarima i isprobavat sve žive kombinacije. Znam otprilike kaj ću nosit sa sobom, al ne da mi se još mislit na to. Pametnije ću iskoristit vrijeme. Inače neću bit zadovoljna .
Imam i dogovora i odgovora koje dugujem ljudima oko sebe, sve to treba obavit ovih dana.
Pa…
Bolje da se bacim na posao.
Btw, ovaj postek bio je tek tolko da znate da sam još uvijek s vama.
Pozdraf! :*
utorak, 14.06.2005.
Ljubav u kapljici kiše
Provela sam danas dvadesetak minuta u podhodniku čekajući da kiša stane. Mobitel je u dosluhu s baterijom tako da su mi oboje rekli pa-pa baš u trenu kad sam se stepenicama spustila u to hladno i već prilično popunjeno mjesto. Kud baš danas pljusak…A taman sam imala na sebi svoje lijepe bijele hlače. A ništa, bar sam lijepo izgledala vrzmajući se gore-dolje među svim tim ljudima:)
Zapravo, bilo je zanimljivo gledati toliko različitih duša na istom mjestu, tu slučajnu gomilu ljudi iz istog kvarta. Ko što rekoh, nije bilo šanse da javim nekome da dođe po mene pa sam tako s većinom ostalih čekala da se pljusak bar malo smiri. Ubrzo sam shvatila da se kišobran u ovoj priči lako može shvatiti kao ruka prijatelja, a hladan i neugodan podhodnik kao nevolja iz koje jednostavno ne možeš sam. Dakako, bilo je onih koji su se bez razmišljanja ravno iz tramvaja zaletavali na kišu. Takvi su vjerojatno i u životu. Samo, onda mi nije jasno kako sam ja uspjela čekat tolko. A znala sam da nitko neće doć po mene. Jel to znači da sam bila razumna i makar jednom razmišljala unaprijed ili jednostavno da nisam željela ponovno doći kući mokra? [B](upravo sam shvatila i da nikako ne bih željela biti baklava-one su neprestano mokre:)) [/B]Ma kako bilo, ostala sam dolje okružena s toliko ljudi, a opet sasvim sama sa svojim mislima. Bilo je lijepo gledati ozarena lica ljudi po koje je netko došao s tako željenim pomagalom.
I kako to obično biva, najbolje stvari nam dođu iz guze u glavu u najnevjerojatnijim situacijama. Zaključila sam nešto tako jednostavno i općeprimjenjivo, a opet često skriveno u ko zna čemu. Mi ljudi smo komplicirani (dobro, to je stara stvar:), neprestano se trudimo uhvatiti ljubav, a ne shvaćamo da je ona u obliku kapljica kiše svuda oko nas. Onda smo neprestano u potrazi za kakvim kišobranom ne bi li nam pomogao, na ovaj ili onaj način. Želimo da nam kapljica bude rob, da je posjedujemo u najvećoj mogućoj mjeri, a ne shvaćamo da u ljubavi nema gazde i podređenog. Svatko je odgovoran za ono što osjeća i nema razloga za to kriviti drugoga.
Zato, kad uhvatimo kapljicu vode na dlan sjetimo se kako nitko nikoga ne posjeduje pa sukladno tome nitko nikoga niti ne gubi. To je pravo iskustvo slobode- imati najvažniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo.
ponedjeljak, 13.06.2005.
Voljela bih da budem baklava
Ne, ne pišem zbog toga što sam napravila puno dobroga u pogledu stvari iz prošlog posta. Pišem zato što sam se trudila, ne iz petnih žila, već iz malih nožnih prstiju. Ali, hej-u cijeloj toj priči bila sam fer. A takvi u današnjem svijetu ne mogu očekivati realne rezultate.
Tak mi i treba. Mogu bit jedino ljuta. I to samo i jedino na sebe. Nikako da naučim neke stvari. Dam se iskorištavat i ovo su posljedice.
Zbilja ponekad poželim da nisam ovoliko istinoljubiva, poštena i više od svega iskrena. Poželim da nisam toliko sigurna u svoje stavove, ma poželim da ih uopće nemam, da sam primitivna i plitka kao većina mojih vršnjaka, pa i ostatka populacije pa da onda igram kako drugi zasviraju. Poželim da nemam toliko principa kojih se ne želim odreći, toliko snova koje znam da mogu ostvariti. Ma…
Poželim jednostavno makar dan živjeti na tuđoj grbači kao baklava u onom svom soku.
Ali, ljudi moji-to ne ide. Ne kod mene. I što god ja sad ili ikad više napisala, jako dobro znam da se promijeniti neću, niti zbog plitkih i primitivnih, niti zbog onih bez principa, niti zbog pokvarenih i onih bez snova.
Nije neka utjeha, ha? Znam.
I na kraju-ima li uopće smisla spomenuti da je Dragom i meni danas mjesečnica?
Brijem da ne, al ono..ni manje ni više neg dvadeset i prva. Službena. E pa Dragi-sretno tebi bilo. Kad već meni danas nije….
nedjelja, 05.06.2005.
Rekoh sama sebi...
Da će idući post doć na red kad osjetim da sam napravila nešto jako dobro za sebe po pitanju nastave i učenja..
A kad Malena nešto obeća-to i bude tako..
Stoga..
Ostajte mi dobro..
Čitamo se..
Ne znam kad..
Al naći ćete me već..
petak, 03.06.2005.
Zadovoljna i sretna
Zadovoljna sam sobom.
Jako.
I nisam umišljena.
Samo sam jako dobro raspoložena.
Bez nekakvog posebnog razloga.
Sretna sam što živim,
Dišem,
Volim,
Bivam voljena
I učim uživati u životu,
Čak i kad se čini da nemam razloga.
To je i sve što želim svima vama.
Ugodan vikend:)
četvrtak, 02.06.2005.
Hm....
Ne znam kako vama, li meni su ovi dani tako naporni. Ne toliko u fizičkom smislu, al psihički sam preiscrpljena… Sva ta napetost i stres oko škole i u njoj postaje nepodnošljiv. Iz dana u dan osjećam sve veći kamen. Nisam točno sigurna jel na srcu il malo više lijevo/desno, al to fakat nije bitno. Nije dobro. I još jučer sam govorila-dobro kae vama, pa kak opće možete reć da je kraj školske godine tu, pred vratima?? Mislim, stvarno, kad se bolje pogleda-to su trebala biti ovaj i još dva tjedna nagruvana testovima i ispitivanjima. Ma kakvo olakšanje! Nema te riječi ovih dana na mojim usnama.
I može neko pričat-ova se nema kaj žalit i tome slično. To neću ni komentirat. Ljubav je jako lijepa stvar, al ko što već rekoh u jednom od prvih postova-nije za lijene. Da bi postojala u svoj svojoj snazi često su potrebni sasvim odriješiti postupci. A ja i ne slovim baš za najvećeg mraveka il pčelicu, ak me kužite:)
Cijelo jutro u glavi mi je Oliver i njegova Sve bi da da si tu, samo jedan tren da vječnost bude….Ma ne, nisam tužna, samo iscrpljena.
A baš kad sam pomislila da ovoj školskoj godini nema kraja-paf!!! Ma grom iz vedra neba je nula u usporedbi s ovim. Zadnji sat, matiša i doleti nam žena-samo da znate-jučer je bio sastanak sindikata i odlučeno je da će štrajka biti. Pa kaj onda? Mislim, kakve to veze ima s nama? E, pa-naša škola štrajka. Draga djeco-nastavu imate do idućeg četvrtka.
I kaj da vam sad još kažem? Vesela sigurno nisam…..
