Uvijek kad zgotovim s čitanjem neke knjige, pažljivo je zatvorim, duboko udahnem, ostanem u istom položaju neko vrijeme i razmišljam. Malo o svačemu, a puno o ničemu. Nad mnogim djelima ostala bih zapanjena /li bar na nekim dijelovima/. Ali ovo…
Pošteno me sjetila knjiga na film National treasure, dobro je Dragi rekao. Ili možda taj film prati ovaj veliki roman u dosta detalja. Uglavnom, malo je reći da sam bez riječi. Kad dovršiš čitanje ovakvog romana, ne samo da trebaš udahnut pošteno i sabrat se, nego te natjera da se preispitaš iz temelja. Al stvarno. A kaj je previše, previše je. Čak i za mene. Zapravo, vjerujem da me najviše pogodilo prva stranica romana u kojoj autor kaže:«Svi opisi umjetničkih djela, arhitekture, spisa i tajnih rituala u ovom romanu točni su.» Pa dobro, mislim si i za umjetnička djela i arhitekturu, pa i spise /makar, svaka čast čovjeku-trebalo je sve to sakupit/, al ovo s ritualima… Brrr… Ma znate što-treba imati hrabrosti napisat takav roman. Al nemre ga bome ni pročitat svatko sasvim mirne duše. Svi koji su djelo pročitali prije mene opisivali su ga prije svega kao bogohuljenje i tome slično. Pa sad… Ja se osobno smatram vjernicom, tak da su me neke stvari onak… Pogodile, reklo bi se. Ali opet kažem- jedno je vjera, drugo Isus Krist, treće Crkva, a svećenici i ostalo tek su negdje daleko iza. Tak da… Ko voli, nek izvoli.
Nemre se stričeku Danu Brownu kad se sve zbroji i oduzme ni zamjerit puno. Vrijedi ga pročitat. Al da ćete bit mirne duše kad zaklopite knjigu- e, to sigurno nećete:)
Tolko od mene.
Pozdrav svima koji su još uvijek vjerni bloganju bez obzira na sve jači zov mora. A ostatak nek uživa i za nas.
Post.Scriptum. Kad je već riječ o knjigicama, ko bi bio tak dobar pa mi preporučio koju da je s guštom smažem???
Post je objavljen 25.06.2005. u 21:17 sati.