Provela sam danas dvadesetak minuta u podhodniku čekajući da kiša stane. Mobitel je u dosluhu s baterijom tako da su mi oboje rekli pa-pa baš u trenu kad sam se stepenicama spustila u to hladno i već prilično popunjeno mjesto. Kud baš danas pljusak…A taman sam imala na sebi svoje lijepe bijele hlače. A ništa, bar sam lijepo izgledala vrzmajući se gore-dolje među svim tim ljudima:)
Zapravo, bilo je zanimljivo gledati toliko različitih duša na istom mjestu, tu slučajnu gomilu ljudi iz istog kvarta. Ko što rekoh, nije bilo šanse da javim nekome da dođe po mene pa sam tako s većinom ostalih čekala da se pljusak bar malo smiri. Ubrzo sam shvatila da se kišobran u ovoj priči lako može shvatiti kao ruka prijatelja, a hladan i neugodan podhodnik kao nevolja iz koje jednostavno ne možeš sam. Dakako, bilo je onih koji su se bez razmišljanja ravno iz tramvaja zaletavali na kišu. Takvi su vjerojatno i u životu. Samo, onda mi nije jasno kako sam ja uspjela čekat tolko. A znala sam da nitko neće doć po mene. Jel to znači da sam bila razumna i makar jednom razmišljala unaprijed ili jednostavno da nisam željela ponovno doći kući mokra? [B](upravo sam shvatila i da nikako ne bih željela biti baklava-one su neprestano mokre:)) [/B]Ma kako bilo, ostala sam dolje okružena s toliko ljudi, a opet sasvim sama sa svojim mislima. Bilo je lijepo gledati ozarena lica ljudi po koje je netko došao s tako željenim pomagalom.
I kako to obično biva, najbolje stvari nam dođu iz guze u glavu u najnevjerojatnijim situacijama. Zaključila sam nešto tako jednostavno i općeprimjenjivo, a opet često skriveno u ko zna čemu. Mi ljudi smo komplicirani (dobro, to je stara stvar:), neprestano se trudimo uhvatiti ljubav, a ne shvaćamo da je ona u obliku kapljica kiše svuda oko nas. Onda smo neprestano u potrazi za kakvim kišobranom ne bi li nam pomogao, na ovaj ili onaj način. Želimo da nam kapljica bude rob, da je posjedujemo u najvećoj mogućoj mjeri, a ne shvaćamo da u ljubavi nema gazde i podređenog. Svatko je odgovoran za ono što osjeća i nema razloga za to kriviti drugoga.
Zato, kad uhvatimo kapljicu vode na dlan sjetimo se kako nitko nikoga ne posjeduje pa sukladno tome nitko nikoga niti ne gubi. To je pravo iskustvo slobode- imati najvažniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo.
Post je objavljen 14.06.2005. u 21:07 sati.