Ne, ne pišem zbog toga što sam napravila puno dobroga u pogledu stvari iz prošlog posta. Pišem zato što sam se trudila, ne iz petnih žila, već iz malih nožnih prstiju. Ali, hej-u cijeloj toj priči bila sam fer. A takvi u današnjem svijetu ne mogu očekivati realne rezultate.
Tak mi i treba. Mogu bit jedino ljuta. I to samo i jedino na sebe. Nikako da naučim neke stvari. Dam se iskorištavat i ovo su posljedice.
Zbilja ponekad poželim da nisam ovoliko istinoljubiva, poštena i više od svega iskrena. Poželim da nisam toliko sigurna u svoje stavove, ma poželim da ih uopće nemam, da sam primitivna i plitka kao većina mojih vršnjaka, pa i ostatka populacije pa da onda igram kako drugi zasviraju. Poželim da nemam toliko principa kojih se ne želim odreći, toliko snova koje znam da mogu ostvariti. Ma…
Poželim jednostavno makar dan živjeti na tuđoj grbači kao baklava u onom svom soku.
Ali, ljudi moji-to ne ide. Ne kod mene. I što god ja sad ili ikad više napisala, jako dobro znam da se promijeniti neću, niti zbog plitkih i primitivnih, niti zbog onih bez principa, niti zbog pokvarenih i onih bez snova.
Nije neka utjeha, ha? Znam.
I na kraju-ima li uopće smisla spomenuti da je Dragom i meni danas mjesečnica?
Brijem da ne, al ono..ni manje ni više neg dvadeset i prva. Službena. E pa Dragi-sretno tebi bilo. Kad već meni danas nije….
Post je objavljen 13.06.2005. u 20:20 sati.