Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
petak, 29.04.2005.
Njemu (s velikim,ma najvećim NJ)..
Što mi bi?Koga kriviti?Možda nema krivca..A ako takav postoji-skriva se u meni.Čuči.Opet kenjam.Ne čuči uopće.To malo skrušeno stvorenje,Njegova Malena,shvatila je što je učinila onog trenutka kad je objavila blog.
Kae meni ovo trebalo?Otkud želite da krenem?Opet od rodilišta u Petrovoj?A neee..Uopće ne znam kojim redom pohvatati misli i zapisati ih.Znam samo ovo-ovoga puta nema preuveličavanja nepotrebnih činjenica.Ovaj post je samo za Njega (što,naravno ne znači da svi ostali zainteresirani ne mogu pogledat,čak štoviše i iskomentirat).Ali Njemu ovo dugujem.I to je najmanje što mogu napraviti.Vjerojatno (bar mi se trenutno tako čini) neke stvari nekad neće biti iste iste,jer..Ajme,kad ovo pročita reći će da opet dramatiziram..Prava je istina da se osjećam tako...Prazno...Ne od osjećaja,ali nedostaje mi jedan dio mene same.Njegov dio.Post od 26.4 bio je projekcija neke druge stvarnosti.Samo Bog zna da me od svega dirnuo samo san te večeri.To me natjeralo da idući dan budem sva nekako..U tome.Ali to nipošto ne znači da sam prema njemu osjetila išta,Ljubavi.I ti to znaš.Ali i ja sam trebala znati.Trebala sam znati koliko boli saznati to na ovaj način.Zapravo-oboje znamo da se tehnički prevara nije dogodila.Ali ako mene pitaš-bezobrazna je od mene i sama pomisao n a nekog drugog kad imam tebe.Jedinu i najveću ljubav,već skoro 3 godine.Znam da se slažeš sa mnom.
Želim ti samo reći da stvoje strane osjećam neizmjernu ljubav,razumijevanje,poštivanje,kad je potrebno i kompromise i još fakat puno toga.A ja ću se zbilja potrudit da ti dokažem da mi nema važnijeg od tebe.Nikad.
A svima vama ostalima..Ne znam dal ste skužili priču.Al to uopće nije bitno.Zbog Njega, i u prvom redu zbog sebe neko vrijeme sigurno neću pisati.A onda ćemo odlučiti što dalje.
Pozdrav svima...
srijeda, 27.04.2005.
*Ako prvi umrem ja
Nek ti tuga nebo dugo ne prekriva.
Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
Jer kao što je smrt dio života,
I mrtvi žive zauvijek u živima.
I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
Zajednički trenuci, tajne istražene,
Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
Ono zbog čega smo se smijali, ridali ili pjevali,
Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
Jezik dodira i pogleda bez riječi,
Jedno drugom poznavati,
Davati i uzimati,
To nije cvijet koji će izblijedjeti,
Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
Nije ni stijena,
Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
Što bijasmo, i sad smo.
Što imasmo, i sad imamo.
Zajednička prošlost prisutna je vječno.
…
(na ovom se dijelu uvijek rasplačem)
Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć šetali smo zajedno
I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
Ili zastaješ na brežuljku gdje uvijek bismo zastali da se zagledaš u daljinu,
I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
Miruj.
Sklopi oči.
Diši.
Osluhni moje korake u svome srcu.
Jer otišao nisam, samo sad u tebi hodim.
*Uzeto iz knjige Nicholasa Evansa: Čovjek koji je skakao u srce požara
utorak, 26.04.2005.
Ona kiša...
...jučer činila mi se itekako potrebnom.Mogla bih reći i savršenom.Savršenom da sapere s mene sve misli kojima u mojoj glavi nije mjesto,da ugasi sve ono što plamti u meni,a da sam imalo pametna-ne bih dopustila da se to desi.Ali što mogu-srce ne bira.
Ne,ne volim kišu,osim kad spavam,a i onda mislim jedino na to kako negdje udara o prozore i budi ljude.Ali jučer…Jučer za vrijeme njegovog posjeta tako se nekako savršeno uklapala u sve što nas je okruživalo,sve što smo bili i disali,sce što smo rekli i mislili.
Tkogod me upita voliš li-prva ću ustati i svima reći-DA,volim i ne sramim se toga.Volim i oca i majku i seku i baku. Volim njega.Čovjeka (jer-grijeh bi bilo reći-dečka,on zaslužuje više) koji me i naučio voljeti tako potpuno,iskreno i nesebično.Ali ova priča nije o njemu.Nažalost.Ili na sreću,kako se uzme.Svakako-sve što je moje,što osjećam i što mi se događa uvelike ima veze s njim,na ovaj ili onaj način,tako i ova priča.No,ponekad poželim da nije tako.Poželim da sve ono što kažem u sekundi (samo zato što to najiskrenije mislim)-povučem.Poželim da nisam toliko iskrena i da nisam jednostavno takva da i od drugih tražim iskrenost,iskrenost,samo i jedino iskrenost i ništa osim iskrenosti.Ali…Što mogu.On će i odsada,baš kao što je i dosada,znati svaki,i najmanji detalj onoga što osjećam,unatoč osjećaju srama koji me guši u određenim situacijama.Takva sam.
Gdje sam ono stala?Ah,da.Kiša.Padala je dok sam stajala ispred otvorenog prozora,naslonjena na laktove.Padala je dok sam slušala njegove riječi.Imam li ga pravo kriviti za išta?To definitivno ne-ja sam bila ta koja je čovjeku kojeg iskreno cijeni,pa i voli zbog silnog prijateljstva koje osjeća s njegove strane,prva rekla što mi je na duši i u kojem smjeru su ti isti osjećaji prijateljstva krenuli.I znate što?Nije mi žao.Bila sam iskrena i prema Njemu i prema njemu.I nema me čega biti sram,ne ovaj put.Bila sam toliko hrabra da svima troma zakompliciram živote,ali našla sam načina i da cijelu stvar otpetljam.Bar sam tako mislila.Prvi put.Pa onda drugi.A onda jučer…Ma oprostila bih mu sve što je rekao,i što je trebao i što nije,i što je mislio i što nije,i sve što je istina i što nije.Ali kako da mu oprostim što se ponovno uvukao u mene,makar i samo na taj način da krade mjesto u mojim snovima??Tko je on da me nakon toliko truda vrati na kupanje u rijeku uspomena?I-ne,ne boli me ono čega se sjećam.Više škaklja.Onako,polako me tjera na smijeh kad pomislim što si dopuštam.A sve to samo da ne bih zaplakala od jada.
Teško je nemati nikoga kad ti je stvarno potreban netko i teško je imati ono što zapravo nemaš,ali teško je,vjerujte,imati i previše.Previše pružati i primati-neću reći «od krivih ljudi»,jer-za tango je potrebno dvoje.
Znam samo ovo-dvoje je potrebno i za okrutnu igru vatrom.Nabacivati se njome kao da je nešto tako poželjno i znati da bi vaša igra mogla završiti požarom…
Kažu da će ovih dana napokon razvedravanje.Nisam sigurna želim li to.Samo je kiša ta koja uspijeva gasiti nešto za što oboje znamo da postoji,jer-kad je požar donio nešto dobro???
ponedjeljak, 25.04.2005.
Tako često gledamo, a ne vidimo. Slušamo, a ne čujemo. Uzalud tražimo, a ne pronalazimo. Mislimo da je tako teško naći stvar, osobu ili situaciju koja bi nas iskreno razveselila. U svemu vidimo tek monotoniju, prolaznost i ispraznost. A rijetko se zapitamo-pa dobro, zašto je sve to baš tako??Zbilja, koliko često imamo vremena stati, razmisliti, osvrnuti se oko sebe i potražiti u nekome ili nečemu dublji smisao? Ili možda još bolje-koliko to uopće želimo? Imamo li snage pogledati u oči stvarnosti onakvoj kakva bi mogla biti da se samo malčice potrudimo? Jer- zašto prihvaćati stvari onakvima kakve jesu, onakvima kakve se možda samo čine u našoj glavi, našem biću? Zašto ako znamo da bi mogli živjeti bolje i potpunije? A sve to samo kad bi dnevno imali samo par minuta za sebe i ono što želimo. Možda nećemo sve odmah ostvariti, možda neke stvari nećemo učiniti nikada, ali kako znati «što bi bilo da je bilo» ako ne pokušamo?
ponedjeljak, 18.04.2005.
Eh...Kad bi svaka ljubav bila kao naša...
Mislim da neće biti potrebno objašnjavati čemu nepisanje zadnjih tjedan dana...Ili ipak?A zanima vas,znam:) Daklem,počet ću od početka.Samog početka.
Sve je počelo u Petrovoj bolnici prije točno 17 godina,7 mjeseci i ni manje ni više negoli 8 dana(oni matematički nastrojeni ne samo da će uživati u retcima koji slijede-bit će u mogućnosti i precizno izračunati datum mog rođenja;o)..To je bio dan kada je na svijet došlo djevojče koje će nakon godina i godina biti prozvano Malena od strane čovjeka zbog kojeg sve ovo i pišem.Ajde,ubrzat ću malo tu kroniku svoga života.
Još jedan nadasve divan i prekrasan dan je iza nas.Skoro.Malena sjedi za kompom u dnevnoj sobi i istovremeno šizi zbog mobitela koji odbija svaki kontakt s punjačem(što sve neću doživjet).Zašto je to tako grozno?Možda shvatite do kraja priče.Dakle,sjedim za kompom,šizim zbog moba,al i zbog večere koja se nije udostojila biti nadasve ukusna pa da čovjeku poput mene bar malo osladi svakodnevne brige i brigice.Ali to još nije sve.Ni blizu.Još malo retrospektive..
Zaljubili smo se,nakon više od godinu i pol i upoznali(da,točno tak-prvo se zaljubili pa upoznali,ne obrnuto..komplicirana je stvar bit zaljubljen u nekoga preko male kutijice koju moš svuda nosit i onda na nju pričaš i pišeš poruke..skužili ste..ali ko što rekoh-što sve neću doživjet).Ni daljina od cca 80 kilometara nije nas spriječila da svaki slobodan trenutak mislimo jedno na drugo,tipkamo si,pišemo također kilometarska pisma,a uz još više slobodnog vremena i nešto para i-vidimo se kod njega il mene.Savršeno,nema kaj.Dobro,skoro.Kad bi znala da ima šanse da ovo jednom pročitaju moji roditelji(najbolji roditelji na svijetu),napisala bih da sam definitivno sigurna da bez njih naša veza nikako ne bi bila moguća.Nije da se hvalim,al viđat se s dečkom u njegovoj kući il tvome stanu i provodit tamo vikende i vikende,kad su praznici i puno više dana-ipak nije mala stvar,složit ćete se..I tako vam se mi službeno(od upoznavanja i nakon nekih odluka i odlukica) volimo 20 mjeseci.U čemu je problem,pitate se?
Mda..Gotovo da ga i nema.Kaj,ne viđamo se često ko neki parovi,al zato trošimo puno više love na mobitele i nešto manje od puno love na telefonske razgovore.Dobro,bar ja.A on?On ima roditelje toliko pune razumijevanja da kad fakat zagusti i trebamo jedno drugo da bi se čuli makar prek te plastične,već toliko puta slinave slušalice-isključe telefon(zbog-razumije se definitivno previsokih računa,no bitno je spomenuti da taj ogroman račun u velikom dijelu nabija ženska osoba koja mu je slučajno nešto u rodu-zovu je njegovom sestrom)!U svakom slučaju,telefon nije čak ni stvarno isključen-tatek je samo lijepo sakrio sami aparat.
I tako smo na početku-djevojka koju On voli zvati Malena sjedi za kompom u dnevnoj sobi,šizi zbog mobitela koji se ne želi družiti s punjačem,a još više zbog nemogućnosti da se čuje sa svojom ljubavi.Za nas zadnjih desetak dana nema telefona,tipkanja na netu,a (oprostit ćete na izrazu) nemam ni tolko čestu stolicu da bi posrala novaca kolko mi treba za bonove da bi se čula s njim svaki put kad poželim.
Zbilja,što sve čovjek neće doživjeti...
ponedjeljak, 11.04.2005.
život je pjesma-pjevaj je
život je igra-igraj je
život je izazov-prihvati ga
život je san-ostvari ga
život je žrtva-ponudi je
život je ljubav-UŽIVAJ U NJEMU..
jer..
..najbolje i najljepše stvari u životu ne mogu se vidjeti,niti dotaknuti..već-osjetiti u srcu..
a..
..stvarni je gubitak moguć samo i samo ako nekog volimo više od sebe..
jer-ne zaboravite-što nas ne ubije-ojača nas..
ti nisi savršena,on nije savršen-pa dobro kaj radite skupa;o)? just kidding:)
bit je samo u tome jeste li savršeni jedno za drugo..;)
žena,to nedefinirano biće koje svi nastoje odgonetnuti-nalik je glazbalu po kojem muž svira kao slijepac,a ljubavnik kao virtuoz..
tako bar kažu..
najidealnije bi bilo kad bi vam muž ujedno bio i ljubavnik..:)
ništa nije vječno,a malo što je trajno..
->yeah,right..kak onda opće dolazimo na svijet i na koga ja uopće trošim ove riječ..ljubav,ljudi..
ono što je teško zahtijeva sate,dane,mjesece,katkad i godine..ono što je nemoguće-traži samo maaalo više..
željeti nešto više od života,imati snage krenuti dalje,tražiti odgovore na kriva pitanja,donositi krive zaključke..znači živjeti..i voljeti,podrazumijeva se..
no..
ljubav nije za lijene..da bi postojala u svoj svojoj punoći često iziskuje precizne i odriješite postupke..
jer..
kad je ljubav u pitanju-ni suviše nije dovoljno..
u mladosti treba ljubiti,u zrelosti pisati knjige,a u starosti-govoriti istinu..
pa sad..nije da ne možete više toga odjednom..čak štoviše;)
razum nam može reći što trebamo izbjegavati,ali jedino nam srce kaže što trebamo učiniti..
mislim da svi to prečesto zaboravljamo..ili samo nekako reflektiram svoju situaciju na druge..ah..
razlog da muškarci kod žena više cijene ljepotu od inteligencije leži u činjenici da je na svijetu još uvijek više glupih nego slijepih..
ili nije?
anyway,dečki,ja stvarno namam baš ništa protiv vas:)
prva ljubav opasna je jedino onda kad je i zadnja..
eee,to garant stoji..
ljubiti jedan sat-osobina je životinje,
ljubiti jedan dan-osobina je čovjeka,
ljubiti cijeli život-osobina je anđela,
ali ljubiti cijeli život samo jedno biće-to je osobina bogova!
mi,ljudi,daaaleko smo od savršenstva-dobri su nemoćni,moćni su bez dobrote,mudri su ravnodušni,a onima koji vole nedostaje mudrosti..
paa sad..
možda..ako doista razmišljamo srcem..
tugu nikad ne zalijevaj suzama jer sve što se zalije-raste..
nitko ti nikada neće biti stran kao čovjek kojeg si nekada volio..
nijedno more ne može ugasiti ljubav,niti je rijeka potopiti..
ništa nije nemoguće onome tko to ne mora uraditi sam..
i za kraj..
volja često ima jaka pluća,ali i preslabe noge:)
a mi smo takvi da-
samo jednom griješimo,ali se zbog toga vječno kajemo..
i onda ti još kažu-treba zaboraviti i oprostiti..
ja kažem-
zaboravi na opraštanje-jednostavno to prihvati..
nedjelja, 10.04.2005.
svim ljubavima..
Noći su najteže..
Dok tuga na jastuku nježno miluje moje lice,
a tišina piše tvoje ime,
dok blagi jecaj iz mene progovara,
a ruke te traže svud uokolo,
dok srce zna da te nema..
Otišao si još jučer..
Znam,tvoje srce pripada samo meni i
znam-čekat ćeš me ako treba i tisuću vijekova..
Ali kao to reći usnama koje ne dotiče tvoje,
rukama koje nemaju koga da grle,
uzdasima koji se gube negdje duboko u mojoj duši..?
Ja još uvijek sanajm..
Tebe,ljubavi..
To toliko poznato lice,
oči koje zrače dobrotom,
ruke koje odišu željom,osmijeh tako iskren,
srce tako prepuno ljubavi..
Srce koje daje bez da traži nešto zauzvrat,
ljubav koja teško da će ikada biti opisana..
