Mislim da neće biti potrebno objašnjavati čemu nepisanje zadnjih tjedan dana...Ili ipak?A zanima vas,znam:) Daklem,počet ću od početka.Samog početka.
Sve je počelo u Petrovoj bolnici prije točno 17 godina,7 mjeseci i ni manje ni više negoli 8 dana(oni matematički nastrojeni ne samo da će uživati u retcima koji slijede-bit će u mogućnosti i precizno izračunati datum mog rođenja;o)..To je bio dan kada je na svijet došlo djevojče koje će nakon godina i godina biti prozvano Malena od strane čovjeka zbog kojeg sve ovo i pišem.Ajde,ubrzat ću malo tu kroniku svoga života.
Još jedan nadasve divan i prekrasan dan je iza nas.Skoro.Malena sjedi za kompom u dnevnoj sobi i istovremeno šizi zbog mobitela koji odbija svaki kontakt s punjačem(što sve neću doživjet).Zašto je to tako grozno?Možda shvatite do kraja priče.Dakle,sjedim za kompom,šizim zbog moba,al i zbog večere koja se nije udostojila biti nadasve ukusna pa da čovjeku poput mene bar malo osladi svakodnevne brige i brigice.Ali to još nije sve.Ni blizu.Još malo retrospektive..
Zaljubili smo se,nakon više od godinu i pol i upoznali(da,točno tak-prvo se zaljubili pa upoznali,ne obrnuto..komplicirana je stvar bit zaljubljen u nekoga preko male kutijice koju moš svuda nosit i onda na nju pričaš i pišeš poruke..skužili ste..ali ko što rekoh-što sve neću doživjet).Ni daljina od cca 80 kilometara nije nas spriječila da svaki slobodan trenutak mislimo jedno na drugo,tipkamo si,pišemo također kilometarska pisma,a uz još više slobodnog vremena i nešto para i-vidimo se kod njega il mene.Savršeno,nema kaj.Dobro,skoro.Kad bi znala da ima šanse da ovo jednom pročitaju moji roditelji(najbolji roditelji na svijetu),napisala bih da sam definitivno sigurna da bez njih naša veza nikako ne bi bila moguća.Nije da se hvalim,al viđat se s dečkom u njegovoj kući il tvome stanu i provodit tamo vikende i vikende,kad su praznici i puno više dana-ipak nije mala stvar,složit ćete se..I tako vam se mi službeno(od upoznavanja i nakon nekih odluka i odlukica) volimo 20 mjeseci.U čemu je problem,pitate se?
Mda..Gotovo da ga i nema.Kaj,ne viđamo se često ko neki parovi,al zato trošimo puno više love na mobitele i nešto manje od puno love na telefonske razgovore.Dobro,bar ja.A on?On ima roditelje toliko pune razumijevanja da kad fakat zagusti i trebamo jedno drugo da bi se čuli makar prek te plastične,već toliko puta slinave slušalice-isključe telefon(zbog-razumije se definitivno previsokih računa,no bitno je spomenuti da taj ogroman račun u velikom dijelu nabija ženska osoba koja mu je slučajno nešto u rodu-zovu je njegovom sestrom)!U svakom slučaju,telefon nije čak ni stvarno isključen-tatek je samo lijepo sakrio sami aparat.
I tako smo na početku-djevojka koju On voli zvati Malena sjedi za kompom u dnevnoj sobi,šizi zbog mobitela koji se ne želi družiti s punjačem,a još više zbog nemogućnosti da se čuje sa svojom ljubavi.Za nas zadnjih desetak dana nema telefona,tipkanja na netu,a (oprostit ćete na izrazu) nemam ni tolko čestu stolicu da bi posrala novaca kolko mi treba za bonove da bi se čula s njim svaki put kad poželim.
Zbilja,što sve čovjek neće doživjeti...
Post je objavljen 18.04.2005. u 20:39 sati.