*Ako prvi umrem ja
Nek ti tuga nebo dugo ne prekriva.
Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
Jer kao što je smrt dio života,
I mrtvi žive zauvijek u živima.
I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
Zajednički trenuci, tajne istražene,
Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
Ono zbog čega smo se smijali, ridali ili pjevali,
Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
Jezik dodira i pogleda bez riječi,
Jedno drugom poznavati,
Davati i uzimati,
To nije cvijet koji će izblijedjeti,
Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
Nije ni stijena,
Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
Što bijasmo, i sad smo.
Što imasmo, i sad imamo.
Zajednička prošlost prisutna je vječno.
…
(na ovom se dijelu uvijek rasplačem)
Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć šetali smo zajedno
I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
Ili zastaješ na brežuljku gdje uvijek bismo zastali da se zagledaš u daljinu,
I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
Miruj.
Sklopi oči.
Diši.
Osluhni moje korake u svome srcu.
Jer otišao nisam, samo sad u tebi hodim.
*Uzeto iz knjige Nicholasa Evansa: Čovjek koji je skakao u srce požara
Post je objavljen 27.04.2005. u 20:15 sati.