Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
utorak, 26.04.2005.
Ona kiša...
...jučer činila mi se itekako potrebnom.Mogla bih reći i savršenom.Savršenom da sapere s mene sve misli kojima u mojoj glavi nije mjesto,da ugasi sve ono što plamti u meni,a da sam imalo pametna-ne bih dopustila da se to desi.Ali što mogu-srce ne bira.
Ne,ne volim kišu,osim kad spavam,a i onda mislim jedino na to kako negdje udara o prozore i budi ljude.Ali jučer…Jučer za vrijeme njegovog posjeta tako se nekako savršeno uklapala u sve što nas je okruživalo,sve što smo bili i disali,sce što smo rekli i mislili.
Tkogod me upita voliš li-prva ću ustati i svima reći-DA,volim i ne sramim se toga.Volim i oca i majku i seku i baku. Volim njega.Čovjeka (jer-grijeh bi bilo reći-dečka,on zaslužuje više) koji me i naučio voljeti tako potpuno,iskreno i nesebično.Ali ova priča nije o njemu.Nažalost.Ili na sreću,kako se uzme.Svakako-sve što je moje,što osjećam i što mi se događa uvelike ima veze s njim,na ovaj ili onaj način,tako i ova priča.No,ponekad poželim da nije tako.Poželim da sve ono što kažem u sekundi (samo zato što to najiskrenije mislim)-povučem.Poželim da nisam toliko iskrena i da nisam jednostavno takva da i od drugih tražim iskrenost,iskrenost,samo i jedino iskrenost i ništa osim iskrenosti.Ali…Što mogu.On će i odsada,baš kao što je i dosada,znati svaki,i najmanji detalj onoga što osjećam,unatoč osjećaju srama koji me guši u određenim situacijama.Takva sam.
Gdje sam ono stala?Ah,da.Kiša.Padala je dok sam stajala ispred otvorenog prozora,naslonjena na laktove.Padala je dok sam slušala njegove riječi.Imam li ga pravo kriviti za išta?To definitivno ne-ja sam bila ta koja je čovjeku kojeg iskreno cijeni,pa i voli zbog silnog prijateljstva koje osjeća s njegove strane,prva rekla što mi je na duši i u kojem smjeru su ti isti osjećaji prijateljstva krenuli.I znate što?Nije mi žao.Bila sam iskrena i prema Njemu i prema njemu.I nema me čega biti sram,ne ovaj put.Bila sam toliko hrabra da svima troma zakompliciram živote,ali našla sam načina i da cijelu stvar otpetljam.Bar sam tako mislila.Prvi put.Pa onda drugi.A onda jučer…Ma oprostila bih mu sve što je rekao,i što je trebao i što nije,i što je mislio i što nije,i sve što je istina i što nije.Ali kako da mu oprostim što se ponovno uvukao u mene,makar i samo na taj način da krade mjesto u mojim snovima??Tko je on da me nakon toliko truda vrati na kupanje u rijeku uspomena?I-ne,ne boli me ono čega se sjećam.Više škaklja.Onako,polako me tjera na smijeh kad pomislim što si dopuštam.A sve to samo da ne bih zaplakala od jada.
Teško je nemati nikoga kad ti je stvarno potreban netko i teško je imati ono što zapravo nemaš,ali teško je,vjerujte,imati i previše.Previše pružati i primati-neću reći «od krivih ljudi»,jer-za tango je potrebno dvoje.
Znam samo ovo-dvoje je potrebno i za okrutnu igru vatrom.Nabacivati se njome kao da je nešto tako poželjno i znati da bi vaša igra mogla završiti požarom…
Kažu da će ovih dana napokon razvedravanje.Nisam sigurna želim li to.Samo je kiša ta koja uspijeva gasiti nešto za što oboje znamo da postoji,jer-kad je požar donio nešto dobro???
