prop'o mi put u ameriku! veri eksajting put je to trebao biti u arkanzas! al prop'o pa nish. a bash sam se veselila nakupovat grudnjaka u ameriki. i shminke.
al bash se ne uzrujavam puno. lijepshe mi je domeka sa djagim. fakat mi se nikam ne ide. bljak sam ruzhichasta. neka sam i ja jednom sva prava zaljubljnica. al zato idem u 7. mjesecu u HK. pa chete mozhda opet nekaj zanimljivo prochitiati tu kod mene.
nemrem vjerovat da sam vech ne znam kolko tu u zagrebu i da nisam nigdje bila i da mi ne fali. fakat neko chudo. i josh da se borim da nikam ne idem! bljak sam usidjelica prava. ili kaj je josh gore, udavacha! grrrrr. iako ovak chisto objektivno kad pogledam...ova veza ko neko chudo djeluje na mene. neki dan sam ozbiljno razmatrala moguchnost imanja djece!!! mama ne chitaj.
al bash se ne uzrujavam puno. lijepshe mi je domeka sa djagim. fakat mi se nikam ne ide. bljak sam ruzhichasta. neka sam i ja jednom sva prava zaljubljnica. al zato idem u 7. mjesecu u HK. pa chete mozhda opet nekaj zanimljivo prochitiati tu kod mene.
nemrem vjerovat da sam vech ne znam kolko tu u zagrebu i da nisam nigdje bila i da mi ne fali. fakat neko chudo. i josh da se borim da nikam ne idem! bljak sam usidjelica prava. ili kaj je josh gore, udavacha! grrrrr. iako ovak chisto objektivno kad pogledam...ova veza ko neko chudo djeluje na mene. neki dan sam ozbiljno razmatrala moguchnost imanja djece!!! mama ne chitaj.
fotosinteza (ja) potrebuje suncheko koje je napokon osvanulo na prozorchichu da bi bila skroz bash sretna. pa eto sunca i eto ja budna odmah!
dodushe to ne znachi da imam nekaj pametno za rechi. najradje bi se izvalila negdje na sunce ko gushterchich pa da ne moram misliti čak ni kaj bi na blogu pisala.
e jel netko vech pocheo razmishljati kam che na more? ja naime nekak to volim pocheti smishljati vech sada. naravno da to ne znachi da bum do zadnjeg dana znala kam idem. vazhno je na taj nachin priblizhiti ljeto. nekak. enivej, nisam bash puna ideja, odnosno imam ih malo too much. htjela bi na 5 mjesta u isto vrijeme. htjela bih malo do visa, na korchulu, mljet, hvar, murter...ima josh mjesta. da zhivimo u nekom normalnom svijetu i da se turizmom ljudi bave s malo vishe mozga za business (chast izuzetcima). gledah jucher sanju (da, i to gledam, odnosno gledam samo to i Oz) i tam su bash prichali o ne flexibilnosti nashih iznamjljivacha. naime svi oni funkcioniraju varijanta subota-subota. nisam vam ja tip za sjednem u auto pa nadjem neshto. nisam vishe. tih dva tjedna odmora na ljeto moraju biti potpuno stress free. to da imam cijelo ljeto pred sobom onda mejbi o.k. nisam bash ni tip, ma budemo spavali kod ovih/onih, ima mjesta kod njih u apartmanu. milostiva, ne.
i tako uglavnom ja razmishljam o ljetu a g.o. mi je tak daleko da mu se ni obrisi ne naziru. not important, vazhno je da razmisljam. ta tri mjeseca che prochi sam tak.
dodushe to ne znachi da imam nekaj pametno za rechi. najradje bi se izvalila negdje na sunce ko gushterchich pa da ne moram misliti čak ni kaj bi na blogu pisala.
e jel netko vech pocheo razmishljati kam che na more? ja naime nekak to volim pocheti smishljati vech sada. naravno da to ne znachi da bum do zadnjeg dana znala kam idem. vazhno je na taj nachin priblizhiti ljeto. nekak. enivej, nisam bash puna ideja, odnosno imam ih malo too much. htjela bi na 5 mjesta u isto vrijeme. htjela bih malo do visa, na korchulu, mljet, hvar, murter...ima josh mjesta. da zhivimo u nekom normalnom svijetu i da se turizmom ljudi bave s malo vishe mozga za business (chast izuzetcima). gledah jucher sanju (da, i to gledam, odnosno gledam samo to i Oz) i tam su bash prichali o ne flexibilnosti nashih iznamjljivacha. naime svi oni funkcioniraju varijanta subota-subota. nisam vam ja tip za sjednem u auto pa nadjem neshto. nisam vishe. tih dva tjedna odmora na ljeto moraju biti potpuno stress free. to da imam cijelo ljeto pred sobom onda mejbi o.k. nisam bash ni tip, ma budemo spavali kod ovih/onih, ima mjesta kod njih u apartmanu. milostiva, ne.
i tako uglavnom ja razmishljam o ljetu a g.o. mi je tak daleko da mu se ni obrisi ne naziru. not important, vazhno je da razmisljam. ta tri mjeseca che prochi sam tak.
granny
sjechte se moje bake? i mog hrabrog dide? on vam je faca i stalno je u novinama i na teveju. moja baka ima alzheimera (to da vas podsjetim). onda je opala i slomila kuk. nije opala sama. nego je opala medicinskoj sestri koja ju je dizala (ili spushatala) od nekam. baka je nemirna. opala je nekoliko puta. ono kaj nas je sve jako rastuzhilo je to kaj si chovjek misli da ipak u ljudima postoji neki osjechaj suosjechajnosti il nechega. da nije sve u lovi i biznisu. gadno se prevarismo. zake bi nekom tam u nekom domu koji se brine za starije, nemochne i bolesne akčli stalo do tih ljudi? stalo do moje bake?! jer ochigledno nije. ako se ne varam nakon pada koji je kao posljedicu imao lom kuka, koji je kao posljedicu imao trombozu pa i josh nekaj gorega, osoba, sestra medicinska, kojoj je opala nije se ni javila ni pitala kak je baka. samo je jednom, u bolnicu, nazvala guzdarica od doma. ne tatu ili mog didu. nego u bolnicu. i to reda radi da bi se moglo rechi da je nazvala. pa kaj im je moja baka fakat samo 4000 kuna mjesechno? tuzhan odgovor...DA.
baka vishe nije u tom domu. sad je u drugom. u domu od zhidofske opchine. baka je zhidofka. tamo se dobro brinu za nju. tamo nije 4000 kuna mjesechno. nego je nechija zhena, mama, baka. osoba.
baka vishe nije u tom domu. sad je u drugom. u domu od zhidofske opchine. baka je zhidofka. tamo se dobro brinu za nju. tamo nije 4000 kuna mjesechno. nego je nechija zhena, mama, baka. osoba.
bila sam sada kod bugnevilije pa su me neki komentari ponukali da napišem jedan svoj dozhivljaj. svi koji me znaju (tolko me neki chitaju da me valjda znaju) znaju da sam skeptik ali ovo je tak super ikspirijens.
bila ja u indiji. madras (chenai za one modernije). big selo od cca 7-9 miljona stanovnika (niko bash ne zna tochno). četvrti po veličini grad u indiji nema zgrade puno više od 5 katova...zmazanocha veri big...onak pregadna ali organska (za razliku od npr. industrijske zmazanoche u kini), po svuda smeche, bube plaze, krave svete hodaju po cesti, ljudi hiću smeche kroz prozor i tak. pa ipak ta me zemlja nije tak zdeprala kao kina. ali nije to poanta ove priče.
u madrasu ima jedan poznati hram. i reko muzh od kolegice da moramo ichi u taj hram. e sad, mi ne znale kako se zove taj hram, ali rekle mi nashem hinduistichkom domachinu da bi mi bash ishle u hram. i on se odushevio. kazhe on chast mu je odvesti nas u hram. i tak nas dve (ja u sariju, kak sam bila ponosna) idemo u hram, mislechi da je u igri turistichko/kulturni posjet. dodjemo mi u neki kvart, onak, recimo ko...trešnjefka. i tu se nash domachin sparkira i kazhe, bolje da tu stanemo to je dvije minute od hrama jer blizhe nema mjesta. i taman kad smo izlazile iz auta kaže on: u hramu se mora hodati bos, bilo bi bolje da cipele ostavite u autu, da...da ih poslije ne morate tražiti...
bitna činjenica koja priču čini spešl kolegica je imala problema sa stopalima, bila su joj puna nekih dubokih rana, koža popucala. cijelo ljeto je to lijechila i tek joj se nedavno počelo vidjeti neko poboljshanje.
mislim da se zhena skoro onesvijestila kada je shvatila da mora bosa prehodati po cesti, na kojoj je preko dana tržnica pa nam je domachin rekao da ipak hodamo po sredini ceste, auta i ovako nema, jer je uz rub dosta prljavo.
i tak smo mi ušle u taj hram. doživljaj je bio ljudi moji prekrasan. prošli smo kroz hram kao pravi vjernici, i to je nešto što je teško ponoviti ili doživjeti ako nisi sa nekim ko ti sve može pokazati. dharam (domachin) nas je naime poveo u svoj hram, u onaj u koji on ide moliti. mi smo bile jedine bjelkinje u njemu. to nije nikakva turistička atrakcija. to je real thing. uglavnom, u jednom trenutku u hramu smo došli do stupava koje treba obići 12 ili 13 puta i cijelo se vrijeme koncentrirati na neku "želju" koju želiš da ti se ispuni. u nastavku smo "žrtvovali" mirisne štapiche, dobili bijele točke na chelo i vrat koje su znak da smo bile u hramu taj dan i molile. darivali smo siromašne. podijelili zdjelicu riže sa njima. sve smo mi to odtrackale bose. vratlile smo se doma i nakon par sati sjele u avijon i vratile se u zagreb.
nakon nekoliko dana (doslovno dana) zvala me kolegica i sva u chudu mi je pokazivala te svoje noge. noge glatke, kozha mekana kao od bebice, bez i jednog ozhiljka. kazhe ona, chuj ja sam ti dok sam hodala oko onog stupa samo na svoje noge mislila! rekao je da se koncentriram na nešto što mi je bilo važno! to fakat funkcionira!
ja sam dok sam hodala oko stupa razishljala kako bi se htjela vratiti. i jesam.
vjera i autosugestija. ili je nogama bilo vrijeme da zacjele a ja sam i ovak "znala" da bum se vratila. vishe volim vjerovati u ovo prvo.
bila ja u indiji. madras (chenai za one modernije). big selo od cca 7-9 miljona stanovnika (niko bash ne zna tochno). četvrti po veličini grad u indiji nema zgrade puno više od 5 katova...zmazanocha veri big...onak pregadna ali organska (za razliku od npr. industrijske zmazanoche u kini), po svuda smeche, bube plaze, krave svete hodaju po cesti, ljudi hiću smeche kroz prozor i tak. pa ipak ta me zemlja nije tak zdeprala kao kina. ali nije to poanta ove priče.
u madrasu ima jedan poznati hram. i reko muzh od kolegice da moramo ichi u taj hram. e sad, mi ne znale kako se zove taj hram, ali rekle mi nashem hinduistichkom domachinu da bi mi bash ishle u hram. i on se odushevio. kazhe on chast mu je odvesti nas u hram. i tak nas dve (ja u sariju, kak sam bila ponosna) idemo u hram, mislechi da je u igri turistichko/kulturni posjet. dodjemo mi u neki kvart, onak, recimo ko...trešnjefka. i tu se nash domachin sparkira i kazhe, bolje da tu stanemo to je dvije minute od hrama jer blizhe nema mjesta. i taman kad smo izlazile iz auta kaže on: u hramu se mora hodati bos, bilo bi bolje da cipele ostavite u autu, da...da ih poslije ne morate tražiti...
bitna činjenica koja priču čini spešl kolegica je imala problema sa stopalima, bila su joj puna nekih dubokih rana, koža popucala. cijelo ljeto je to lijechila i tek joj se nedavno počelo vidjeti neko poboljshanje.
mislim da se zhena skoro onesvijestila kada je shvatila da mora bosa prehodati po cesti, na kojoj je preko dana tržnica pa nam je domachin rekao da ipak hodamo po sredini ceste, auta i ovako nema, jer je uz rub dosta prljavo.
i tak smo mi ušle u taj hram. doživljaj je bio ljudi moji prekrasan. prošli smo kroz hram kao pravi vjernici, i to je nešto što je teško ponoviti ili doživjeti ako nisi sa nekim ko ti sve može pokazati. dharam (domachin) nas je naime poveo u svoj hram, u onaj u koji on ide moliti. mi smo bile jedine bjelkinje u njemu. to nije nikakva turistička atrakcija. to je real thing. uglavnom, u jednom trenutku u hramu smo došli do stupava koje treba obići 12 ili 13 puta i cijelo se vrijeme koncentrirati na neku "želju" koju želiš da ti se ispuni. u nastavku smo "žrtvovali" mirisne štapiche, dobili bijele točke na chelo i vrat koje su znak da smo bile u hramu taj dan i molile. darivali smo siromašne. podijelili zdjelicu riže sa njima. sve smo mi to odtrackale bose. vratlile smo se doma i nakon par sati sjele u avijon i vratile se u zagreb.
nakon nekoliko dana (doslovno dana) zvala me kolegica i sva u chudu mi je pokazivala te svoje noge. noge glatke, kozha mekana kao od bebice, bez i jednog ozhiljka. kazhe ona, chuj ja sam ti dok sam hodala oko onog stupa samo na svoje noge mislila! rekao je da se koncentriram na nešto što mi je bilo važno! to fakat funkcionira!
ja sam dok sam hodala oko stupa razishljala kako bi se htjela vratiti. i jesam.
vjera i autosugestija. ili je nogama bilo vrijeme da zacjele a ja sam i ovak "znala" da bum se vratila. vishe volim vjerovati u ovo prvo.
...
then there was a long silence. it almost seemed as if the conversation had ended. but then, just as i was about to open my eyes, it continued. in the interval i felt that he sat down next to me and that he too was drinking coffee. so much for the shirt. i wondered what he had on but was much too interested in the conversation going on in my head.
“kiss me....”silence
“let me introduce you to my plants, would you like that?...well this one is naostra, she is a cute one with an evil name, always crying though so she can be quite a bore. the one over there is called little one. it is not only because he is so tiny. sometimes he says things that just remind me of the pranks we did when we were little children. this one – hey listen! it’s a nightingale!” another silence.
i found that if i concentrate hard enough i could hear the nightingale’s song somewhere far off, just like backing vocals in a band.
he moved just slightly and i opened my eyes leaving the nightingale’s song behind. i touched his face checking that he was real. his flesh was cool in the hot sticky morning. i looked into his eyes and left my hand on his cheek the coolness slowly creeping up my hand. then, instead of his face I saw a small robin sitting on my hand.
“why did you leave me?”
“i didn’t, you left us...” the weak churp of the bird drifted, almost up my arm and into my head.
“left you where?” a harsh man’s voice brought my hand back to the boys face.
“left me...all to my self. you said we’d go for a swim in the most magnificent oceans of violet and pink, or green...i know it was my idea! but you didn’t object to it.....do you think you could spend another night?...no, i’m not feeling sad! what a question?! would you like some coffee?...no i’ll go make some. i only drink coffee i make.”
“kiss me....”silence
“let me introduce you to my plants, would you like that?...well this one is naostra, she is a cute one with an evil name, always crying though so she can be quite a bore. the one over there is called little one. it is not only because he is so tiny. sometimes he says things that just remind me of the pranks we did when we were little children. this one – hey listen! it’s a nightingale!” another silence.
i found that if i concentrate hard enough i could hear the nightingale’s song somewhere far off, just like backing vocals in a band.
he moved just slightly and i opened my eyes leaving the nightingale’s song behind. i touched his face checking that he was real. his flesh was cool in the hot sticky morning. i looked into his eyes and left my hand on his cheek the coolness slowly creeping up my hand. then, instead of his face I saw a small robin sitting on my hand.
“why did you leave me?”
“i didn’t, you left us...” the weak churp of the bird drifted, almost up my arm and into my head.
“left you where?” a harsh man’s voice brought my hand back to the boys face.
“left me...all to my self. you said we’d go for a swim in the most magnificent oceans of violet and pink, or green...i know it was my idea! but you didn’t object to it.....do you think you could spend another night?...no, i’m not feeling sad! what a question?! would you like some coffee?...no i’ll go make some. i only drink coffee i make.”
stvarala sam ja i na hrvatskom vidim!
Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je na rubu duše. Usamljena.
Gledala je sa ruba balkona moje duše na prostranstva, na zelene livade mog života.
I plakala je. Ne Čežnja nije bila Sretna.
Plakala je za gustom Travom, za Prostranstvom...
Željela je Izaći. Biti Slobodna. Letjeti plavetnilom Osječaja. Gubiti se u dubini Srca.
Ali ostala je. Ostala je na rubu balkona, ostala je naslonjena na ogradi i čeznula je. Da Čežnja je čeznula.
Duboka Crna provalija dijelila je Čežnju od Sreće. I Čežnja je ostala samo čežnja. Ostala je samo Želja.
"Sjeti se...
Kišilo je bez prestanka nad...
toga dana..."
a ti si ostala...
Usamljena, sama, gledajući Barbaru kako stoji. Ti sama, tužna a ona ozarena, pokapan, očarana...
Slušala je Čežnja glas kako joj govori "Doći ću ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš, da Čežnjo, doći ću ti kao fantom slobode da te vodim RAVNO DO DNA."
Taj glas kojije Čežnja slušala bio je glas moje sudbine. Proricao joj je Slobodu...slobodu na Dnu. Da li provalije il na zelenilu Duše, u dubini srca? Čežnja to nije znala.
Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je sama, na rubu Duše, usamljena.
Imala je sive Oči, žive, Vragolaste, duboke. Bila je lijepa, Krasna, ali tako Tužna. Kao Lutka provodila je dane željeći nešto Novo.
I samo jedan nagli Pokret bio je potreban da se sruši ograda od Stakla. Bljesnulo je staklo na Suncu. Kao puno sićušnih Dijamanata, vinulo se daleko u Visinu i onda je uz gromoglasan Tresak palo na Dno. Prosulo se po Livadi i livada je Oživjela.Tisuće sitnih stakalaca rasulo se po Livadi kao Tisuću sitnih Ogledala. Sedam tisuća Godina nesreće. Tako je izgledala Livada.
A Čežnja? I ona se vinula u Visine. Dugo je lebdjela Čežnja. I njeno se tužno lice polako ozarilo prekrasnim smiješkom. Oči su joj postale još Tamnije, sivlje, Dublje.
Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je sama na Rubu duše, usamljena.
Sve dok se, uz jedan nagli pokret, nije vinula u slobodu. Došao je njen fantom da je vodi...u visine. Ali!!! Sjeti se riječi Čežnjo...Dolazim ti kao fantom slobode da te vodim---
I oblak zle Slutnje pokrije plavo nebo, oblak Zle slutnje baci Sjenu na zelena prostranstva. I ona postanu Tamna, bez sjaja. Samo se ču jeka stakla koje je prsnulo. I Čežnja se prestraši. Osjeti Strah pred Smrt.
"Kada umrem,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranču jede
(vidim sa svog balkona)
Kosac Žito kosi
(čujem sa svog balkona)
Kada umrem,
ostavite balkon otvoren."
Bila jednom Jedna čežnja. Stajala je sama na rubu Duše. Usamljena.
Imala je sive Oči, žive, vragolaste, Duboke. Stajala je sve dok se, uz jedan nagli pokret, nije vinula u slobodu. Lažnu Slobodu. I onda je Pala. Tek tako je pala. Na Dno Provalije. U 7 tisuća Godina neSreće.
Gledala je sa ruba balkona moje duše na prostranstva, na zelene livade mog života.
I plakala je. Ne Čežnja nije bila Sretna.
Plakala je za gustom Travom, za Prostranstvom...
Željela je Izaći. Biti Slobodna. Letjeti plavetnilom Osječaja. Gubiti se u dubini Srca.
Ali ostala je. Ostala je na rubu balkona, ostala je naslonjena na ogradi i čeznula je. Da Čežnja je čeznula.
Duboka Crna provalija dijelila je Čežnju od Sreće. I Čežnja je ostala samo čežnja. Ostala je samo Želja.
"Sjeti se...
Kišilo je bez prestanka nad...
toga dana..."
a ti si ostala...
Usamljena, sama, gledajući Barbaru kako stoji. Ti sama, tužna a ona ozarena, pokapan, očarana...
Slušala je Čežnja glas kako joj govori "Doći ću ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš, da Čežnjo, doći ću ti kao fantom slobode da te vodim RAVNO DO DNA."
Taj glas kojije Čežnja slušala bio je glas moje sudbine. Proricao joj je Slobodu...slobodu na Dnu. Da li provalije il na zelenilu Duše, u dubini srca? Čežnja to nije znala.
Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je sama, na rubu Duše, usamljena.
Imala je sive Oči, žive, Vragolaste, duboke. Bila je lijepa, Krasna, ali tako Tužna. Kao Lutka provodila je dane željeći nešto Novo.
I samo jedan nagli Pokret bio je potreban da se sruši ograda od Stakla. Bljesnulo je staklo na Suncu. Kao puno sićušnih Dijamanata, vinulo se daleko u Visinu i onda je uz gromoglasan Tresak palo na Dno. Prosulo se po Livadi i livada je Oživjela.Tisuće sitnih stakalaca rasulo se po Livadi kao Tisuću sitnih Ogledala. Sedam tisuća Godina nesreće. Tako je izgledala Livada.
A Čežnja? I ona se vinula u Visine. Dugo je lebdjela Čežnja. I njeno se tužno lice polako ozarilo prekrasnim smiješkom. Oči su joj postale još Tamnije, sivlje, Dublje.
Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je sama na Rubu duše, usamljena.
Sve dok se, uz jedan nagli pokret, nije vinula u slobodu. Došao je njen fantom da je vodi...u visine. Ali!!! Sjeti se riječi Čežnjo...Dolazim ti kao fantom slobode da te vodim---
I oblak zle Slutnje pokrije plavo nebo, oblak Zle slutnje baci Sjenu na zelena prostranstva. I ona postanu Tamna, bez sjaja. Samo se ču jeka stakla koje je prsnulo. I Čežnja se prestraši. Osjeti Strah pred Smrt.
"Kada umrem,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranču jede
(vidim sa svog balkona)
Kosac Žito kosi
(čujem sa svog balkona)
Kada umrem,
ostavite balkon otvoren."
Bila jednom Jedna čežnja. Stajala je sama na rubu Duše. Usamljena.
Imala je sive Oči, žive, vragolaste, Duboke. Stajala je sve dok se, uz jedan nagli pokret, nije vinula u slobodu. Lažnu Slobodu. I onda je Pala. Tek tako je pala. Na Dno Provalije. U 7 tisuća Godina neSreće.
ispasti će da sam bila neki poremećeni tinejđer, jer naime radi se o zadačnici, iz koje sam, ako se dobro sjećam dobila 5. ako smijem primjetiti, voljela sam kvotirati pjesme i ponavljati jednu te istu stvar!!!
nastavak
i got up put on the water for a cup or two of coffee and lit a cigarette. i looked out the window. it was still raining. no robins out there today. a door slammed somewhere in the building. he stirred in his peaceful sleep. i couldn’t care less. i turned to the plants in my room and said hi to each one of them so they wouldn’t be jealous of each other. the last thing i needed in my life is a bunch of jealous plants bothering me with their silly problems. in a few minutes the rich aroma of the coffee filled the whole apartment. i went back into the bedroom and sat at the edge of the bed. it was after the first sip that i noticed he was gone. then on second thought i wondered if he was even there or was it just my imagination. it took another sip to notice the splitting headache i was harboring. i closed my eyes and lay back.
everything is purple. a conversation was coming together in my head.
“let’s go for a swim” that was me, i couldn’t hear the answer. i could only hear myself. funny. “no. a swim in the oceans of pink and violet. or green if you prefer....i thought you liked me...oh...well that was nice, yes, very nice...i don’t think, if i did i’d miss too much fun...oh yes i can imagine this. the picture is quite clear. you and me, entangled. in a kiss. in white this time. swimming. riding on feelings...look out the window, the time has stopped for us...what? oh you like my nails...yes, i suppose they could do a lot of damage if they wanted to.”
i opened my eyes suddenly feeling someone moving around the room. so i didn’t just imagine waking up next to him! he looked kind of embarrassed, standing there in the middle of the room in his jeans looking for his shirt. i closed my eyes hoping to catch the rest of the conversation and leaving him to the search knowing that he will never find his shirt because i remember vividly we threw it outside watching it fall to the ground like a parachute.
again i butted into the conversation which had gone on without stopping while my eyes were opened.
“but please, you’ve already had enough...yes i know that you can rarely control yourself, but please try, at least while you’re with me...o.k....what do you think about flying?...come on, it’s nothing to be embarrassed about.”
everything is purple. a conversation was coming together in my head.
“let’s go for a swim” that was me, i couldn’t hear the answer. i could only hear myself. funny. “no. a swim in the oceans of pink and violet. or green if you prefer....i thought you liked me...oh...well that was nice, yes, very nice...i don’t think, if i did i’d miss too much fun...oh yes i can imagine this. the picture is quite clear. you and me, entangled. in a kiss. in white this time. swimming. riding on feelings...look out the window, the time has stopped for us...what? oh you like my nails...yes, i suppose they could do a lot of damage if they wanted to.”
i opened my eyes suddenly feeling someone moving around the room. so i didn’t just imagine waking up next to him! he looked kind of embarrassed, standing there in the middle of the room in his jeans looking for his shirt. i closed my eyes hoping to catch the rest of the conversation and leaving him to the search knowing that he will never find his shirt because i remember vividly we threw it outside watching it fall to the ground like a parachute.
again i butted into the conversation which had gone on without stopping while my eyes were opened.
“but please, you’ve already had enough...yes i know that you can rarely control yourself, but please try, at least while you’re with me...o.k....what do you think about flying?...come on, it’s nothing to be embarrassed about.”
jaaaaaako rani literarni uradak. na engleskom. nemrem prevesti. ne znam hrvatski dovoljno dobro. enjoy.
ima nastavak...
there were days when i would get up in the morning with a smile on my face. i'd look out the window and i would hear the birds cry. i would always somehow manage to find a flock of robins all red and fiery singing. a nightingale would put me to sleep at night and i would wake to the robins. the feeling i would wake up to would be of peace and tranquility. all that manages to get accumulated and welled up inside during the day and night was washed out by the robins' song. my body and soul cleared of all imperfection, ready for a new day, moral high, nothing hidden inside, just a fresh start.
funny, how short ago that was but the pictures are so foggy, so misty, just as if it all didn't really happen. as a matter of fact now, i can't seem to remember when i didn't get up on the wrong side of the bed. so many times i questioned my self, i wondered why the sudden turnaround. the answer never hit me, and it still hasn't, but i'm writing about if for god knows what reason. where have the robins and the nightingales gone? no one seems to know the answer. so yesterday i asked a swallow to bring a robin over for a minute so i could at least get a part of the answer. she told me she'd try but she couldn't promise anything. well, the robin still hasn't arrived and i'm still digging around in the dark.
my name is narcia. i used to laugh a lot. now i don't. it's all gone and i don't know why. at least not yet. today i woke up to a perfectly lovely morning. the skies were gray, covered with clouds, gray raindrops were very insistent on dropping from the gray sky. there were few people in the streets. all were running so i gathered it had started raining quite unexpectedly on them. i smiled a half smile and hoped the rain would not go as quickly as it came. i really enjoyed the rain now days. it seems that it agrees more with me than the sun. the gray goes better with my perfectly dull mood. there weren't any robins out there today and there were no nightingales to put me to sleep last night either. still the morning was quite lovely.
i turned around and him next to me. breathing. slowly. quietly. i couldn't remember when i made the decision to let him stay. i turned to him, and smiled another half smile. he was sleeping like a baby. in my bed. in my room. in my life. i reached over to touch him. he turned on his back, his hair covering his face. i pushed it back, god he looked funny when he was asleep. is it really possible to know someone for years, to have a semblance of a relationship for almost a year, but to never actually see him sleep? i'd seen him smile, laugh, scream, yell, be serious, but i have never seen him sleep. he looked like most of us, a baby, pretending to be an adult.
funny, how short ago that was but the pictures are so foggy, so misty, just as if it all didn't really happen. as a matter of fact now, i can't seem to remember when i didn't get up on the wrong side of the bed. so many times i questioned my self, i wondered why the sudden turnaround. the answer never hit me, and it still hasn't, but i'm writing about if for god knows what reason. where have the robins and the nightingales gone? no one seems to know the answer. so yesterday i asked a swallow to bring a robin over for a minute so i could at least get a part of the answer. she told me she'd try but she couldn't promise anything. well, the robin still hasn't arrived and i'm still digging around in the dark.
my name is narcia. i used to laugh a lot. now i don't. it's all gone and i don't know why. at least not yet. today i woke up to a perfectly lovely morning. the skies were gray, covered with clouds, gray raindrops were very insistent on dropping from the gray sky. there were few people in the streets. all were running so i gathered it had started raining quite unexpectedly on them. i smiled a half smile and hoped the rain would not go as quickly as it came. i really enjoyed the rain now days. it seems that it agrees more with me than the sun. the gray goes better with my perfectly dull mood. there weren't any robins out there today and there were no nightingales to put me to sleep last night either. still the morning was quite lovely.
i turned around and him next to me. breathing. slowly. quietly. i couldn't remember when i made the decision to let him stay. i turned to him, and smiled another half smile. he was sleeping like a baby. in my bed. in my room. in my life. i reached over to touch him. he turned on his back, his hair covering his face. i pushed it back, god he looked funny when he was asleep. is it really possible to know someone for years, to have a semblance of a relationship for almost a year, but to never actually see him sleep? i'd seen him smile, laugh, scream, yell, be serious, but i have never seen him sleep. he looked like most of us, a baby, pretending to be an adult.
ima nastavak...
joj u totalnoj sam panici s vremenom! tako da ne bi mislili da mi se nishta ne dogadja u zhivotu ili da sam odluchila zanemariti blogich. ne, ne. samo nemam vremena. lijena sam lap top svaki dan spakirati i nositi doma, pa u pravilu pishem na poslu (za vrijeme pauze afkors, he he he). a cilj je sa posla otichi shto prije. jer ne merem vishe gledati ovu ljubljenu firmu u kojoj sam provela 10 godina. aaaaaa! vech deset godina radim negdje!!! prije deset godina se nisam sjechala stvari kaj su se dogodile deset godina prije toga. bljak.
hodam po gradu i srechem neke frendice kaj imaju djecu i prichaju kak ih moraju upisati u shkolu. a ja se sjecham kada su bile trudne! vrijeme je okrutno. iako ne zhalim se! don't get me wrong. uzhivam ja. triedesetu su mach beter od dvadesetih. meni bar. ako malo razmislite shvatiti chete zakaj.
da. blizhi mi se rodjendan. zato sam se sjetila kolko imam godina.
hodam po gradu i srechem neke frendice kaj imaju djecu i prichaju kak ih moraju upisati u shkolu. a ja se sjecham kada su bile trudne! vrijeme je okrutno. iako ne zhalim se! don't get me wrong. uzhivam ja. triedesetu su mach beter od dvadesetih. meni bar. ako malo razmislite shvatiti chete zakaj.
da. blizhi mi se rodjendan. zato sam se sjetila kolko imam godina.
Ane rulz!
hvala, hvala, hvala!
mujerica plaaaaavusha velika. i zato joj druga plavusha pomogla da po orijentalizira svoj blog. jedna zhena nikako ne mozhe pogrijeshiti, a dvije plavushe...no way! i tako ja zahvaljujuchi dragoj ane imam kjasni orijentalni blog. a i dobila sam josh i upute od nje kako i kaj pa se mozhda odvazhim nekaj jednog dana i sama!
mujerica plaaaaavusha velika. i zato joj druga plavusha pomogla da po orijentalizira svoj blog. jedna zhena nikako ne mozhe pogrijeshiti, a dvije plavushe...no way! i tako ja zahvaljujuchi dragoj ane imam kjasni orijentalni blog. a i dobila sam josh i upute od nje kako i kaj pa se mozhda odvazhim nekaj jednog dana i sama!
Ching Ming Festival
Danas se u Kini slavi Ching Ming festival, popularnog naziva festival čišćenja grobova. Ching na kineskom znaći čist a Ming svjetli, svjetlost. Glavni posao na današnji dan je otići na groblje i počistiti grobove predaka. Velika većina ljudi današnji dan provesti će na groblju. Festival se održava 106 dana nakon zimskog solsticija i obično pada 4. ili 5. travnja. Sličan festival postoji i na jesen.
Prakticiranje štovanja predaka bazira se na tri vjerovanja:
1) da preci utječu na dobru ili lošu sreću osobe
2) da svi umrli imaju iste materijalne potrebe kao što su imali i kada su bili živi (zato hrana, lova i vineko)
3) da umrli mogu pomoći živućim članovima obitelji.
Odlazak na groblje na kineskom se kaže hang san odnosno hodanje po planini. Postoji preko nekoliko rituala vezanih za Ching Ming festival koji se svi izvode na groblju. Osim uobičajenog klečanja i klanjanja te samog čišćenja groba, na groblju se pale mirisni štapići i papirnati novac. Papirnati novac namijenjen je za korištenje umrlima u zagrobnom životu. Ako ste u prilici danas prošetati nekim kineskim grobljem na grobovima ćete vidjeti i hranu. Hrana je namijenjena za duhove koji čuvaju umrle kao i za njih same. Na grobovima se najčešće postavljaju po tri čaše za vino te tri seta štapića. Kažu da pojesti hranu koja je ostavljena duhovima predaka donosi sreću, iako moram priznati da se nemrem zamisliti kako hodam po groblju i klopam hranu sa grobova.
Osim toga rodbina na groblju pali i kineske petarde (one male) ne bi li tako otjerala zle duhove. Osim kaj tjeraju zlo, petarde i najmilijim umrlim osobama daju do znanja da je obitelj došla odati počast. Legende kažu da na dan Ching Ming festivala zli duhovi šeću zemljom. Taj dan nije baš preporučljiv za važne poslovne transakcije a i ne preporučam ići na operaciju. Najbolje je da odete na groblje zapalite lovu i petarde. Vaši najmiliji će znati da ste ih se sjetili, ali slijedeću godinu dana nejvjerovatnije ćete biti protjerani s Mirogoja. Sve u svemu odavanje počasti umrlim osobama u Kini je vrlo veseli happening a nije nikako vrijeme za tugovanje. Vrijeme tugovanja je kada čovjek umre, no o toj temi nekom drugom prilikom.
A joj sada sam tek shvatila da sam pisala š,č,ć itd. Ne da mi se to sada ispravljati.
Prakticiranje štovanja predaka bazira se na tri vjerovanja:
1) da preci utječu na dobru ili lošu sreću osobe
2) da svi umrli imaju iste materijalne potrebe kao što su imali i kada su bili živi (zato hrana, lova i vineko)
3) da umrli mogu pomoći živućim članovima obitelji.
Odlazak na groblje na kineskom se kaže hang san odnosno hodanje po planini. Postoji preko nekoliko rituala vezanih za Ching Ming festival koji se svi izvode na groblju. Osim uobičajenog klečanja i klanjanja te samog čišćenja groba, na groblju se pale mirisni štapići i papirnati novac. Papirnati novac namijenjen je za korištenje umrlima u zagrobnom životu. Ako ste u prilici danas prošetati nekim kineskim grobljem na grobovima ćete vidjeti i hranu. Hrana je namijenjena za duhove koji čuvaju umrle kao i za njih same. Na grobovima se najčešće postavljaju po tri čaše za vino te tri seta štapića. Kažu da pojesti hranu koja je ostavljena duhovima predaka donosi sreću, iako moram priznati da se nemrem zamisliti kako hodam po groblju i klopam hranu sa grobova.
Osim toga rodbina na groblju pali i kineske petarde (one male) ne bi li tako otjerala zle duhove. Osim kaj tjeraju zlo, petarde i najmilijim umrlim osobama daju do znanja da je obitelj došla odati počast. Legende kažu da na dan Ching Ming festivala zli duhovi šeću zemljom. Taj dan nije baš preporučljiv za važne poslovne transakcije a i ne preporučam ići na operaciju. Najbolje je da odete na groblje zapalite lovu i petarde. Vaši najmiliji će znati da ste ih se sjetili, ali slijedeću godinu dana nejvjerovatnije ćete biti protjerani s Mirogoja. Sve u svemu odavanje počasti umrlim osobama u Kini je vrlo veseli happening a nije nikako vrijeme za tugovanje. Vrijeme tugovanja je kada čovjek umre, no o toj temi nekom drugom prilikom.
A joj sada sam tek shvatila da sam pisala š,č,ć itd. Ne da mi se to sada ispravljati.
moram i ja neshto rechi
moje manje vishe ateistichke zhivotne stavove znate. vjerujem da sam dosljedna u tome. moji se stavovi sa promijenom vlasti nisu promijenili. nisam se najednom krstila, pochela postiti, odlaziti na polnochku, nisam se udala u crkvi, niti chu. nije da ne vjerujem u boga, ne vjerujem samo u katolichku crkvu kao instituciju.
bash me zbog toga smrt pape Ivana Pavla II pogodila. on je bio chovjek koji je u mojim ochima bar djelomichno postizao to da na katolichku crkvu bacim pogled. imali smo dijametralno suprotne poglede ne svijet papa i ja, pa ipak mi se svidio. bio je velik i dobar chovjek koji je stvari radio iz vjere i uvjerenja, i to cijenim. nema veze shto se nismo slagali oko pitanja glede umjetne oplodnje, abortusa, celibata... nema veze shto je on poglavar institucije o kojoj nemam bash najbolje mishljenje. on je chovjek koji je svojom pojavom i u ovoj blago neuroticharskoj osobi kao shto sam ja izazivao neki mir.
papu sam uvijek dozhivljavala kao velikog chovjeka, shto je, ako uzmete u obzir da je on poglavar katolichke crkve te moj prezir prema crkvi (opet napominjem kao instituciji), zaista chudno od mene. ne kazhem da bi me uspio probratiti, ali sam sigurna da chu crkvu josh manje dozhivljavati sada kada je on otishao.
biti che teshko naslijediti ovog velikog chovjeka.
bash me zbog toga smrt pape Ivana Pavla II pogodila. on je bio chovjek koji je u mojim ochima bar djelomichno postizao to da na katolichku crkvu bacim pogled. imali smo dijametralno suprotne poglede ne svijet papa i ja, pa ipak mi se svidio. bio je velik i dobar chovjek koji je stvari radio iz vjere i uvjerenja, i to cijenim. nema veze shto se nismo slagali oko pitanja glede umjetne oplodnje, abortusa, celibata... nema veze shto je on poglavar institucije o kojoj nemam bash najbolje mishljenje. on je chovjek koji je svojom pojavom i u ovoj blago neuroticharskoj osobi kao shto sam ja izazivao neki mir.
papu sam uvijek dozhivljavala kao velikog chovjeka, shto je, ako uzmete u obzir da je on poglavar katolichke crkve te moj prezir prema crkvi (opet napominjem kao instituciji), zaista chudno od mene. ne kazhem da bi me uspio probratiti, ali sam sigurna da chu crkvu josh manje dozhivljavati sada kada je on otishao.
biti che teshko naslijediti ovog velikog chovjeka.
uzhasno mrzim povrshnost. a chesto se susrechem sa njom. chitajuchi vashe kometare shvatih da, osim kaj su zhene generalno povrshnije od mushkaraca (mushki stav je kaj generalizirash nismo svi isti) u stvari i problem je djelomichno u meni. ja si nekaj zamislim, pa onda pola napishem a pola ostane u mojoj glavi. onda mi sine josh jedna dobra ideja pa i to uvedem. na kraju od svih vas jednino je jedna osoba shvatila bit onoga o chemu sam prichala.
nema veze. ovo je moj blog pa misli kako idu tako se neke nekim chudom i nadju na papiru...ne da mi se objashnavati kaj je pjesnik htio rechi.
nego, kakav me umor proljetni opizdio! hodam ko po dimu. chudi me da me nije negdje pokupio neki auto (shto je kad malo bolje razmislim gotovo nemoguche jer u dnevnom kretanju ne prelazim cestu, kaj nije to smijeshno?!) sve stvari obavljam nekak automatski i uhvatim se da ni sama ne znam kak sam nekaj napravila. josh me ovo nehumano vrijeme nervira (o.k. danas je lijepo). a da ne kazhem da se ujutro jeeeedva dignem iz kjeveta. kazhu da se na proljeche budi priroda i to. ja nisam priroda izgleda!
nema veze. ovo je moj blog pa misli kako idu tako se neke nekim chudom i nadju na papiru...ne da mi se objashnavati kaj je pjesnik htio rechi.
nego, kakav me umor proljetni opizdio! hodam ko po dimu. chudi me da me nije negdje pokupio neki auto (shto je kad malo bolje razmislim gotovo nemoguche jer u dnevnom kretanju ne prelazim cestu, kaj nije to smijeshno?!) sve stvari obavljam nekak automatski i uhvatim se da ni sama ne znam kak sam nekaj napravila. josh me ovo nehumano vrijeme nervira (o.k. danas je lijepo). a da ne kazhem da se ujutro jeeeedva dignem iz kjeveta. kazhu da se na proljeche budi priroda i to. ja nisam priroda izgleda!
