Pregled posta

Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je na rubu duše. Usamljena.
Gledala je sa ruba balkona moje duše na prostranstva, na zelene livade mog života.
I plakala je. Ne Čežnja nije bila Sretna.
Plakala je za gustom Travom, za Prostranstvom...
Željela je Izaći. Biti Slobodna. Letjeti plavetnilom Osječaja. Gubiti se u dubini Srca.
Ali ostala je. Ostala je na rubu balkona, ostala je naslonjena na ogradi i čeznula je. Da Čežnja je čeznula.
Duboka Crna provalija dijelila je Čežnju od Sreće. I Čežnja je ostala samo čežnja. Ostala je samo Želja.
"Sjeti se...
Kišilo je bez prestanka nad...
toga dana..."
a ti si ostala...
Usamljena, sama, gledajući Barbaru kako stoji. Ti sama, tužna a ona ozarena, pokapan, očarana...
Slušala je Čežnja glas kako joj govori "Doći ću ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš, da Čežnjo, doći ću ti kao fantom slobode da te vodim RAVNO DO DNA."
Taj glas kojije Čežnja slušala bio je glas moje sudbine. Proricao joj je Slobodu...slobodu na Dnu. Da li provalije il na zelenilu Duše, u dubini srca? Čežnja to nije znala.

Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je sama, na rubu Duše, usamljena.
Imala je sive Oči, žive, Vragolaste, duboke. Bila je lijepa, Krasna, ali tako Tužna. Kao Lutka provodila je dane željeći nešto Novo.
I samo jedan nagli Pokret bio je potreban da se sruši ograda od Stakla. Bljesnulo je staklo na Suncu. Kao puno sićušnih Dijamanata, vinulo se daleko u Visinu i onda je uz gromoglasan Tresak palo na Dno. Prosulo se po Livadi i livada je Oživjela.Tisuće sitnih stakalaca rasulo se po Livadi kao Tisuću sitnih Ogledala. Sedam tisuća Godina nesreće. Tako je izgledala Livada.
A Čežnja? I ona se vinula u Visine. Dugo je lebdjela Čežnja. I njeno se tužno lice polako ozarilo prekrasnim smiješkom. Oči su joj postale još Tamnije, sivlje, Dublje.

Bila jednom jedna Čežnja. Stajala je sama na Rubu duše, usamljena.
Sve dok se, uz jedan nagli pokret, nije vinula u slobodu. Došao je njen fantom da je vodi...u visine. Ali!!! Sjeti se riječi Čežnjo...Dolazim ti kao fantom slobode da te vodim---
I oblak zle Slutnje pokrije plavo nebo, oblak Zle slutnje baci Sjenu na zelena prostranstva. I ona postanu Tamna, bez sjaja. Samo se ču jeka stakla koje je prsnulo. I Čežnja se prestraši. Osjeti Strah pred Smrt.
"Kada umrem,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranču jede
(vidim sa svog balkona)

Kosac Žito kosi
(čujem sa svog balkona)

Kada umrem,
ostavite balkon otvoren."

Bila jednom Jedna čežnja. Stajala je sama na rubu Duše. Usamljena.
Imala je sive Oči, žive, vragolaste, Duboke. Stajala je sve dok se, uz jedan nagli pokret, nije vinula u slobodu. Lažnu Slobodu. I onda je Pala. Tek tako je pala. Na Dno Provalije. U 7 tisuća Godina neSreće.