moje manje vishe ateistichke zhivotne stavove znate. vjerujem da sam dosljedna u tome. moji se stavovi sa promijenom vlasti nisu promijenili. nisam se najednom krstila, pochela postiti, odlaziti na polnochku, nisam se udala u crkvi, niti chu. nije da ne vjerujem u boga, ne vjerujem samo u katolichku crkvu kao instituciju.
bash me zbog toga smrt pape Ivana Pavla II pogodila. on je bio chovjek koji je u mojim ochima bar djelomichno postizao to da na katolichku crkvu bacim pogled. imali smo dijametralno suprotne poglede ne svijet papa i ja, pa ipak mi se svidio. bio je velik i dobar chovjek koji je stvari radio iz vjere i uvjerenja, i to cijenim. nema veze shto se nismo slagali oko pitanja glede umjetne oplodnje, abortusa, celibata... nema veze shto je on poglavar institucije o kojoj nemam bash najbolje mishljenje. on je chovjek koji je svojom pojavom i u ovoj blago neuroticharskoj osobi kao shto sam ja izazivao neki mir.
papu sam uvijek dozhivljavala kao velikog chovjeka, shto je, ako uzmete u obzir da je on poglavar katolichke crkve te moj prezir prema crkvi (opet napominjem kao instituciji), zaista chudno od mene. ne kazhem da bi me uspio probratiti, ali sam sigurna da chu crkvu josh manje dozhivljavati sada kada je on otishao.
biti che teshko naslijediti ovog velikog chovjeka.
Post je objavljen 04.04.2005. u 09:19 sati.