Svake godine iznova u mom Gradu velika je festa -To je dan koji nam dohodi jednom na godište! dan parca sv. Vlaha. Za tri dana ponovno će u Grad doći ljudi iz okolnih mjesta. Doći će sa barjacima svojih župa da se poklone pred stolnom crkvom. Ovih par dana nastojat ću vam pokazati što više slikica a do tada vam šaljem sliku jednog trombunjera slikanu prije 2 godine.

Evo recept koji dugujem.
Za tijesto je potrebno 8 dkg masla ili margarina, 4 jaja, 1 vrećica vanili šećera, mrcu soli ono između prsta, 10 dkg brašna, 5 dkg škrobnog brašna, 1/2 male ožice praška za pecivo, 5 dkg mljevenih lješnjaka.
Margarin otopiti, odvojiti bjelanjke od žumanjaka. U žumanjke dodati šećer, vanili šećer i dobro izbatitionda dodati 3 žlice tople vode i otopljeni margarin. Od bjelanjca načiniti čvrsti snijeg i dodati mrcu soli. Od ulupanih bjelanjaca odvojiti jednu trećinu i dodati u smjesu sa žumanjcima. Onda još u tu smjesu (žumanjci) dodati brašno, škrobno brašno i prašak za pecivo, i lješnjake. Sve dobro izmješati na način da žlicu iz duboka vučete prema van jer na taj način tijesto postaje lagano. Na kraju dodati ostatak bjelanjaka na isti način.Kalup premazati margarinom i uliti tjesto. Peći na 175 C oko 50 min. Kad je pečeno i lagano ohlađeno izvrnuti zvijezdu na radnu površinu pa je prerezati popola.
Nadjev
25 dkg mascarpones ili nemasnog kravljeg sira, 30 dkg jogurta, 8 dkg šećera, 10 dkg mješanog kandiranog voća, 4 lista bijele želatine, 15 dkg slatkog vrhnja, 12,5 dkg suhih grožđica prethodno natopljenih u rumu.
Izmiješati mascarpone, jogurt, šećer i kandirano voće. Rastopiti želatinu prema uputama i umiješati u kremu. čvrsto istucite šlag, i onda ga lagano izmiješati s kremom. (želatina može biti i ona iz malih vrećica ali treba obavezno dobro vidjeti koliko jedna kesica zamjenjiva listova nije nikakav problem i vrlo lako je za učiniti)
Kad je torta presječena popola onda kalup treba obložiti prozirnom folijom i na nju staviti jedan dio pečenog tijesta. Na tijesto staviti grožđice koje smo izvadili iz ruma. Preko grožđica se stavi nadjev i na vrh drugi dio tijesta. Folija koja je ostala sa strana se presavije po torti ako je nema dovoljno uzeti još i prekriti cijelu tortu. Tortu u formi ostaviti cijelu noć u hladnjaku. Sutra dan izvaditi tortu staviti je na lijepi tanjur i premazati je cijelu tučenim vrhnjem. pospite je kako praškom i ukrasiti komadićima baiser-kore.
Smjesa za ukras.
20 dkg šećera, 4 bjelanjka, 1/2 dcl vode.
od bjelanjaka i četvrtine šećera načiniti laganu pjenu. Ostatak šećera dodamo u vodu i stavimo da se kuha. Kada provri, nastavimo kuhati 3 min. Zatim dok je još toplo smjesu ulijemo u prethodno pripremljenu pjenu i nastavimo mješati da bude pjenasto sve dok se ne ohladi. Kalup za pečenje prekriti papirom za pečenje i na to izliti smjesu. Staviti u pećnicu na 100C a može i na nižu temperaturu jer je potrebno bjelanjca sušiti a ne peći. Ako je visoka temperatura onda smjesa požuti. Zato ja tu smjesu uvijek načinim dan ranije ili kad je radim učinim veću količinu jer može dugo trajati. Stavite u pećnicu na 50 C i bez straha pođite gledati film. Kad se smjesa dovoljno ohladi da se lomi izvditi je iz šporeta i ostaviti da se malo ohladi. Onda je lijepo izlomiti i spremiti u limenu škatulu. Tako može durati mjesecima.

Moj savjet: slobodno možete u tijestu a i u kremi dignuti malo šećera jer kandirano voće i grožđice su već slatki pa je onda torta prezasitna. Inače ja kad činim kolače ili torte uvijek stavljam manje šećera od navedene količine. Ne volim kolače koji me zakuse na drugu žlicu meni to nije gust.

Danas me uhvatilo neko slatko ludilo. Od ranih jutarnjih sati batila su se jaja, dodavalo brašno, mljela orahe, topila maslo. Razlog...nema ga. Možda je dovoljno reći- jelo mi se nešto slatko. A kad se meni jede nešto slatko tad svi oslade brke. Tako da vrlo brzo moji kolači nestanu. Jednostavno ja dio ostavim za svoje ukućane a ostatak podjelim. Susjeda koja se danas vraća iz Rijeke biti će presretna kad na svojoj trpezi zatekne pjat sa kolačima. Mama i tata su popodne guštali uz kavicu. Jedan dio su dobila i djeca iz susjestva. Naravno i ja sam utažila svoju glad za slatkim. U tom naletu inspiracije i dobre volje načinila sam tortu (slika), dvije struce prhke makovnjače, dvije struce prhke orahnjače i kugluf od mirodija. Uspjela sam samo slikati ovu lijepu tortu za koju se valjalo potruditi, ostatak je već bio dobro načet kad sam nju išla slikat. Popodne je moj veseli suputnik već krenuo kako će priklati tu krasnu zvjezdicu ali odustao je na moj krik:Večeras nam stižu gosti! Brzinom munje je odustao i skladno rekako: Imaš pravo ljepše je kad se na trpezu iznese u komadu! Ha, ha on nije znao da ga varam u nadi da će moja zvjezdica potrajati do sutra. Još sam smislila kako nam dolaze naši prijatelji X. Y. Maloprije zvoni telefon i gle čuda zovu baš ti X Y i kažu: Naletit ćemo malo do vas! :)

U ove hladne dane voljela bih ga čuti. Da mi samo malo zasvira onu svoju dobro znanu melodiju. Malo topline unio bi u moj radni kutak, donio bi dah ljetnog toplog povjetarca za kojim čeznem. Smrznuti prsti na ovoj tastaturi a njega nema... da mi zapjeva sa borovih grana, da mi učini milo oko moga srca i na trenutak da me vrati u toplinu juga. Svoje instrumente odavno je pospremio a ja ga čekam skamenjena od studeni....

-ovo preslatko biće sam slikala na povratku sa izleta, taj dan smo išli na Prevlaku a on nam je bio šećer na kraju.

U lokrumskoj zemlji duboki korijeni,
sveto stablo na mojoj obali.

Pospano more, barke u zagrljaju
mjesec na nebu u zvjezdanom sjaju.

Umorna ruka berača maslina
nježni dodir mekog kušina.


p. s Ovo se zove trenutak inspiracije.

He, he .....

Kod nas je običaj barkama davati imena po jednom od članova obitelji. Tako se često u portu može vidjeti Maro, Đivo, Ana i slična imena. Uz osobna imena najviše su tu i nazivi pojedinih vrsta ptica i životinja: galeb, lignja, kanjac i sl. Kad se velikom brodu daje ime onda uz prisustvo kume koja svečano razbije šampanj od provu ona izgovara njegovo ime koje će ponosno nositi svim morima svijeta. Tako jednom prilikom brodu je dato ime »Pula«. Svi sretni i zadovoljni jer to je ipak naš lijepi grad kojeg resi prekrasna arena. Brod plovio svim morima sve dok jedan dan nije došao u Rumunjsku. Prilikom akostavanja posada broda je primijetila da se lučki radnici previjaju od smijeha. Sa čuđenjem su gledali radnike kako jedan drugoga potežu za rukav dok su pritom nešto ačenavali. Lučke vlasti su došle na brod obaviti rutinsku provjeru dokumenata i ponovno smijeh. Kapetan je zapitao: »Pa dobro možemo li i mi znati što je tako smiješno?« Na to mu je carinik kroz smijeh odgovorio: »Na rumunjskom Pula znači kura*« Sad je svima postalo jasno kako je u njihov porat uplovio veliki kur**. I u mom gradu ljudi daju čudna imena svojim barkama možete se i sami uvjeriti:

Jučer je bio svjetski dan smijeha. Ali zamalo i ja i moj dragi suputnik izgubismo glavu. Kako je osvanuo prekrasni sunčani dan odlučili smo učiniti điratu po zidinama. Kako ja bez aparata ne mogu zamisliti šetnju tako sam i ovaj put ispucala poprilično snimaka. I moram rijet da sam ponosna kakvih sam fotkica načinjela. Kad slikavam onda obično ni ne razmišljam što je na meni, gdje sam i sl. samo neka fotografija ispadne ono što želim, obično hitam neki moment i onda se bacim u novoj maici na pod. Tako sam jednom zgodom u Čilipima zalegla dok sam slikavala folklor a Konavljani u svojim živopisnim nošnjama su me preskakivali. Moj suputnik je to prokomentirao: Jebi mi Boga ako si ti normalna! Inače je pomorac pa «rijetko» psuje. I jučer ja tako u svom elementu odlučim slikati interesantan kut kuće koji pokriva meni zanimljiv detalj ali da bi to postigla morala sam se nasloniti na zid i spuznuti se u razinu zida na zidinama. Ne razmišljajući klizila sam leđima po zidu a kroz bužu aparata ciljala samo meni zanimljiv detalj. U jednom trenu osjetim kako me neko zgrabi za ruku i silno trgne. Uf! Fala svevišnjem i mom suputniku koji mi se našao pri ruci. Iza mojih leđa bio je procjep u zidu (vidi se na priloženoj fotografiji) inače takvi procjepi nisu zaštićeni. Da sam kojim slučajem odsklizala do tog proreza lijepo bi na škinu (leđa) finula podno gradskih mira na strme stijene. Doduše ne bi to bio prvi pad sa zidina bilo ih je već stranci su tu najjači pogotovo japanci, ja se za bobu izvukoh. Navečer smo išli kod susjeda na proslavu Bajrama inače takvi vjerski blagdani kod nas u susjedstvu se ne propuštaju. Jednom zgodom smo zaključili da je grehota što nemamo još u susjedstvu budistu, jehove svjedoke i sl. jer bi onda i veselica bilo više. I fakat to je bio dan smijeha, znate kad krene zezancija pa se samo vežu jedna na drugu. U neke sitne ure pita naš domaćin bi li tko popio kavicu na što se odmah moj suputnik odazvao. I krene prvi gutljaj uredno ga posrče ono junački a već sljedeći moment iskolači oči ruke mu se počnu trest proljeva onu kavu i nikako da je ispusti iz ruke. A da stvar bude bolja do njega sjedi ukočeni susjed koji već danima ne može živjeti od bolova u leđima i nije u stanju dignuti ruku da ga pošteno bubne po škini. Prva reakcija svih nas je – ma opet nas zajeb…. Uz razrogačene oči naglo je poprimio modru –crnu boju tad svi već trčimo put njega. Jedan mu diže ruke u zrak drugi udara po leđima dok ostala ekipa mirno promatra njegovo gušenje. Poslije junačkog udara iz njega zagrmi flat a ukočeni susjed samo nadoda: Bravo mali bekio!

Iskliznuo sam iz zemaljskih okova
i pleso nebom na smijehom
posrebrenim krilima.
K suncu se peo u radosti
suncem dijeljenih oblaka.
Činio stotine stvari
o kojima i ne sanjaš.
I dok sam u tišini prodirao
netaknutom svetosti prostora,
ispruženih ruku i
dotaknuh lice Boga!

Iz filma-Čovjek bez lica.

Prošlo ljeto kao i svake godine u posjet mi je došla prijateljica iz Švicarske. Sa njenom obitelji došli su i njihovi prijatelji. Inače svi su po struci profesori na fakultetu ili u srednjoj školi. Draga obitelj sa dvoje prelijepe djece. Prvi susret uvijek je pomalo sramežljiv kad se kreće u razgovor i kroz ona mala pitanja upoznaju se njihove navike, sklonosti i sl. Odmah sam primijetila kako je on sav usporen i kako mu dugo treba dok izgovori rečenicu. Kasnije mi je moja prijateljica A. rekla da on boluje od parkinskove bolesti. Već sam od prije bila upoznata sa tom bolesti jer u obitelji imamo dragu osobu koja zadnjih godina vodi bitku samo onako kako ona zna. Ali vidjeti mladoga čovjeka sa nepunih 40 kako pod teretom svoje bolesti užasno iz dan u dan vodi bitku …. Što da vam kažem. Pun zafrkancije smijeha koji se ne vidi na njegovom licu (bolest je takva da sa vremenom na licu ne vidite ni osmjeh ni tugu) tek u kutu oka sitni nabori otkrivaju da se on smije. Svaki dan smo išli u šetnje Cavtat, Zaton, po gradu obilazak muzeja. Prvi susret sa gradom za njega je bilo totalno otkriće, stalno je govorio da se zaljubio u te zidine na prvi pogled. Usporenim koracima jedan dan uspeo se uz strme skaline na zidine, ponovo bore oko očiju i široke zjenice kao da želi upiti svaki detalj. Divila sam se njegovoj upornosti i voljom da još puno toga vidi i nauči. Opčinjen zidinama narednih dana svako jutro je odlazio u šetnju gradskim mirima. Polako bi se popeo onda bi šetao južnom stranom od mora, popio bi čaj ili kavicu i ponovo bi se vratio. Za svog posjeta mom gradu napravio je jedan mali ritual koji je ispunjavao njegovo srce koji ga je činio beskrajno sretnim. Za jednog posjeta Lokrumu zbog velike vrućine i iscrpljenosti njegovo tijelo se treslo puno više nego običajno. Na brodu za grad mu je pozlilo a on je uredno iz svog špaga izvadio tabletu stavio je u usta i legao nasred broda. Najviše od svega me začudilo što njegova obitelj ni da mrdne. Ja moj muž djeca svi se skočili oko njega bilo mi ga je užasno žao. Čak ni moj prijatelji uopće nisu reagirali. A. rekla da se maknemo da mu treba zraka i da će on to najbolje riješiti. Užasno sam bila zabrinuta ali sam ih poslušala. Kasnije su mi ispričali kako njemu tako pozli u sred predavanja na fakultetu. On lijepo legne na pod dok tableta počme djelovati a studenti mirno čekaju. Možete li zamisliti takvo nešto kod nas. Meni je to ne pojmivo. Inače ljudi vanka su puno tolerantniji prema bolesnim ljudima. Nema predrasuda pa i on je čovjek kao i svi drugi i treba mu pustiti da radi da se osjeća vrijedan i potreban društvu sve dok on sam ne reče da više ne može. To mi je predivno zazvučalo ali pitala sam se da li bi stvarno kod nas sredina u kojoj živim imala razumijevanja za tako vrsnog profesora koji povremeno mora odmoriti???? Čisto sumnjam…

Trenutak u kojem
sumnjaš
u sebe jest trenutak
u kojem si blizu
uspjeha.