Marketing
Dan smijeha…
Jučer je bio svjetski dan smijeha. Ali zamalo i ja i moj dragi suputnik izgubismo glavu. Kako je osvanuo prekrasni sunčani dan odlučili smo učiniti điratu po zidinama. Kako ja bez aparata ne mogu zamisliti šetnju tako sam i ovaj put ispucala poprilično snimaka. I moram rijet da sam ponosna kakvih sam fotkica načinjela. Kad slikavam onda obično ni ne razmišljam što je na meni, gdje sam i sl. samo neka fotografija ispadne ono što želim, obično hitam neki moment i onda se bacim u novoj maici na pod. Tako sam jednom zgodom u Čilipima zalegla dok sam slikavala folklor a Konavljani u svojim živopisnim nošnjama su me preskakivali. Moj suputnik je to prokomentirao: Jebi mi Boga ako si ti normalna! Inače je pomorac pa «rijetko» psuje. I jučer ja tako u svom elementu odlučim slikati interesantan kut kuće koji pokriva meni zanimljiv detalj ali da bi to postigla morala sam se nasloniti na zid i spuznuti se u razinu zida na zidinama. Ne razmišljajući klizila sam leđima po zidu a kroz bužu aparata ciljala samo meni zanimljiv detalj. U jednom trenu osjetim kako me neko zgrabi za ruku i silno trgne. Uf! Fala svevišnjem i mom suputniku koji mi se našao pri ruci. Iza mojih leđa bio je procjep u zidu (vidi se na priloženoj fotografiji) inače takvi procjepi nisu zaštićeni. Da sam kojim slučajem odsklizala do tog proreza lijepo bi na škinu (leđa) finula podno gradskih mira na strme stijene. Doduše ne bi to bio prvi pad sa zidina bilo ih je već stranci su tu najjači pogotovo japanci, ja se za bobu izvukoh. Navečer smo išli kod susjeda na proslavu Bajrama inače takvi vjerski blagdani kod nas u susjedstvu se ne propuštaju. Jednom zgodom smo zaključili da je grehota što nemamo još u susjedstvu budistu, jehove svjedoke i sl. jer bi onda i veselica bilo više. I fakat to je bio dan smijeha, znate kad krene zezancija pa se samo vežu jedna na drugu. U neke sitne ure pita naš domaćin bi li tko popio kavicu na što se odmah moj suputnik odazvao. I krene prvi gutljaj uredno ga posrče ono junački a već sljedeći moment iskolači oči ruke mu se počnu trest proljeva onu kavu i nikako da je ispusti iz ruke. A da stvar bude bolja do njega sjedi ukočeni susjed koji već danima ne može živjeti od bolova u leđima i nije u stanju dignuti ruku da ga pošteno bubne po škini. Prva reakcija svih nas je – ma opet nas zajeb…. Uz razrogačene oči naglo je poprimio modru –crnu boju tad svi već trčimo put njega. Jedan mu diže ruke u zrak drugi udara po leđima dok ostala ekipa mirno promatra njegovo gušenje. Poslije junačkog udara iz njega zagrmi flat a ukočeni susjed samo nadoda: Bravo mali bekio!
Post je objavljen 11.01.2006. u 15:35 sati.