class="p1">


Juče je bila jedna godina otkako pišem blog. Sve ukupno 100 postova - lijepa okrugla brojkica. Danas vas tom prigodom tratavam ovim ukusnim kuglufom. Dok ovo pišem kominom se širi preljepi vonj svježih krafnica. Pa ipak je danas ultimi od karnevala i red je pojesti koju krafnu.

<
Ja sam vam poput hrčka rado skupljam kojekakve ludosti i čuvam ih. Obično su to stvarčice koje me podsjećaju na nekakav događaj. Uz masu kazališnih ulaznica, programa festivala, salveta iz restorana čuvam i prve crteže svoje djece, njihove prve zadaće iz škole, prve papučice i masu nekih sitnica koje me vežu za njih. Jednog dana kad porastu velike poklonit ću im svakoj svoju kutiju sa tim sitnicama. Uz te drage predmete tu su i pisma koje mi je pisao moj muž još kao kadet na brodu. Dok sam ih prevrtala i čitala u glavi sam vrtila film o tim danima. Bože, kako sam tad željno iščekivala poštara. Svaki dan čekala sam sa strepnjom i onim laganim leptirićem u stomku dok se on približavao kući. Često bi mi poklonio smiješak sa blago podignutim ramenima a izraz lica je govorio: Biti će drugi put. Onda pisma iz vojske, pa masa kartolina za Božić i Novu. Potom su slijedila njegova pisma iz Kanade, Amerike, Kine, Koreje, Izraela, Francuske, Njemačke. Za to vrijeme tehnika se usavršila nabavila sam faks pa je muž iz porta faksom slao svoja pisma. Nakon par godina njima su na brod uveli satelitski telefon. Pisma su sve rjeđe stizala. U svega par godina na brod su dobili kompjutere, a nabavili smo ga i mi doma. Tad su pisma počela stizati e-mailom. Poštar je donosio samo kartoline za dječje rođendane. Moja pisma su uglavnom stizala škatulom povezana nekim nevidljivim nitima. Zadnjih godina često jedan drugome šaljemo sms poruke. Kad je nešto važno, jako hitno ili se jednostavno zaželim njegovog glasa bez imalo razmišljanja okrenem broj. Otac moga muža isto je pomorac on je navegavao još na parnim brodovima. Njegova pisma su putovala mjesecima do Grada. Jednom prilikom dok smo slavili njegov rođendan moj muž je zvao sa broda da mu čestita. Nono je bio presretan što ga se njegov sin isto kapetan sjetio daleko negdje na karipskom moru. Zbunjen i nadasve sretan sjeo je i zamišljeno podigao pogled u strop. Onako potiho meni je rekao: »Ma možeš li ti zamislit da je on okrenuo moj broj telefona, onda je taj signal otputovao negdje gore visoko u nebo. Nakon toga se taj isti signal spustio do mog telefona. Potom sam začuo glas svoga sina sa drugog kraja svijeta. A te riječi su putovale nevidljivim zrakama do satelita u svemiru a taj isti satelit meni je proslijedio njegovu čestitku!« Zbunjenog pogleda samo je još nadodao: »A za vrijeme Republike (dubrovačke) žene su letere čekale po par godišta! «

Ugodno je šetati svetim Jakovom tamo je uvijek nekako mirno. Prije sam često znala sjediti na klupi pored crkve gušterati se na suncu i čitati knjigu. Danas to sve manje činim naprosto ne stižem. taj kutak u gradu je moje mjesto mira, mjesto iz kojeg uvijek crpim neku neopisivu snagu. Možda zato što je još uvijek sačuvalo nešto od one stare ljepote, možda zbog cvrkuta ptica i neobičnog pogleda na Grad kroz granje.









Tamo je lijepo i kad je polu oblačno, u toj šetnici jedino je neobična rasvjeta. Svaki stup je iskrivljen. Prvo smo mislili kako je put uzak da su auta glavni razlog ali niti jedan nije udaren. Onda smo zaključili da su svi ih temelja malo ukošeni, jedini razlog može biti silina bure koja se poigrala sa njima.

Kao što vidite nema me neko vrijeme u vašem društvu. Posvetila sam se radu, šetnjama i druženju sa ljudima. Moram priznati da mi je to falilo nekako sam se previše vezala za ovu škatulu i piskaranje. Sad ponovno krećem sa lupkanjem po tastaturi. .....

I ove godine je bilo lijepo, grad okupan suncem, mnoštvo ljudi na Stradunu ushićenost i sreća na licima. Ljubav prema parcu, grličanje u crkvi Sv. Vlaha, misa, procesija i raskoš nošnja.

Nakon Konstantinove pobjede nad Licinijem štovanje sv. Vlaha proširilo se cijelim kršćanskim svijetom. Sv. Vlaho pripada među četrnaest svetaca- pomagača u nevolji. Dubrovnik ga je izabrao za svog zaštitnika poslije događaja koji se zbio 971. godine. Legenda kaže kao je mletačka flota doplovila sa 112 brodova u dubrovačke vode. Prije toga su pobijedili Neretljane i prisilili ih da im plaćaju danak. Naumili su prevarom osvojiti i Dubrovnik iako su rekli da plove prema Grčkoj. U Gradu nisu slutili prevaru pa su ih lijepo i prijateljski dočekali. U stolnoj crkvi sv. Stjepana koja je kasnije srušena u potresu pobožni dum Stojko molio je dugo u noć. Iznenada je ugledao crkvu punu naoružanih vojnika, a među njima je stajao sjedobradi starac sa štapom u ruci. Objasni mu da je on biskup, mučenik sv. Vlaho poslat sa neba da obrani Dubrovnik. Nebeski vojnici su skupa sa njim cijelu noć branili gradske zidine od Mlečana koji su željeli osvojiti grad. Poručio je Stojku da reče Dubrovčanima da se dalje sami čuvaju. Stojko je požurio da tu vijest prenese dubrovačkom vijeću. Već sutra dan mletačko brodovlje je žurno otplovilo.
Otada sv. Vlaho i Dubrovnik postadoše jedno biće. Dubrovčani su odlučili bolje utvrditi grad, a sv. Vlaha su uzeli za zaštitnika i sagradili mu crkvu. Na bijeloj državnoj zastavi u sredini se nalazio lik sv. Vlaha a oko njega slova S.B. (Sveti Blaž). Svugdje oko grada na zidinama njegovi su kipovi, kao i na državnim zgradama. Mali pečati dubrovačke republike imali su u sredini lik sv. Vlaha, a veći još tri kule koje su predstavljale grad. Lik sv. Vlaha su stavljali i na vojničke oklope, sablje, mačeve, zvona, novac koji je kovan u gradu, diplome pomorskih kapetana i na dokumente državnih konzula. Svugdje je sv. Vlaho prikazan kao starac s dugom sijedom bradom, odjeven u biskupski ornat, u lijevoj ruci drži grad a desnom blagosliva.

Dubrovčani su sv. Vlaha štovali kao svog zaštitnika još od druge polovice X. stoljeća. Oko 1026. g. kupuju dio svečeve lubanje od jednog grčkog igumana. Te su moći zatvorene u zlatnu moćnicu koja ima oblik bizantinske krune, urešena je dragim kamenjem. Moćnik desne ruke donesen je oko 1026. izrađen je u obliku biskupske rukavice od zlata. Toma de Vitianis darovao je 5. srpnja 1346. g. moćnik lijeve ruke sv. Vlaha gradu. Za vječni spomen bilo je određeno da se svake godine tog dana održi svečanost. Moćnik jezične kosti darovao je Stjepan Marinov 1428 g. Izrađen je u obliku gotičke monstranice. Drugi moćnik desne ruke sv. Vlaha u grad je došao kao dar despota moreje Tome Paleologa dubrovačkom građaninu Jurju Radovanoviću za uslugu sigurnog prijevoza. Moćnik noge sv. Vlaha je izradio udomaćeni mletački zlatar Francesco Ferro 1684 godine.

Te moći danas se nalaze u riznici dubrovačke katedrale. Dubrovčani su štovali svog parca i njegove nadnaravne moći. Festa sv. Vlaha za vrijeme dubrovačke Republike bila je državni blagdan. Od tih dana pa sve do danas naš parac brani Dubrovnik od svake nevolje. Ovo štovanje sv. Vlaha u Dubrovniku je potaklo posebnu svečanost na svečev dan 03. veljače. Najstariji pisani dokument koji nam svjedoči o svečanost je iz 1190. godine. Svake godine Dubrovčani i čeljad iz okolnih mjesta najsvečanije slave svoga zaštitnika. Tada je selo u gradu jer bez njih ne bi bilo Vlasića. U grad dolaze sa svojim crkvenim barjacima, barjacima bratovština da se poklone parcu i njegovu hramu. Iz godine u godinu u svečanim, zlaćenim nošnjama sa veseljem u srcu i barjakom u ruci dolazi u grad da se pomole i poklone. Godine prolaze ljudi umiru ali ostaju Vlasići, uvijek isti a ipak drugačiji. To je dan koji «dohodi jednom nami na godište». U procesiji biskup i svećenici nose moći sv. Vlaha dok vjernici sa strahopoštovanjem ljube dlan i nježno dodiruju tu relikvije u molitvama za sebe i svoj grad. Grad je uvijek na taj dan prepun ljudi, ushićenih srca kad se svi raduju danu Dubrave. Jer Dubrovnik i Sv. Vlaho su nerazdvojiv spoj svih duša koje žive u njemu i dok bude tako biti će i Dubrovnika. Po završetku procesije odlaze barjaktari sa svojim barjacima u svoja sela da ponesu blagoslov parca svima onima koji na taj dan nisu mogli u grad. Krenut će onim putovima kojim već stoljećima dolaze i odlaze na taj dan. Godine mijenjaju ponešto od običaja ali ostaje ono bitno Vjera u Boga i Svetog Vlaha !