Prošlo ljeto kao i svake godine u posjet mi je došla prijateljica iz Švicarske. Sa njenom obitelji došli su i njihovi prijatelji. Inače svi su po struci profesori na fakultetu ili u srednjoj školi. Draga obitelj sa dvoje prelijepe djece. Prvi susret uvijek je pomalo sramežljiv kad se kreće u razgovor i kroz ona mala pitanja upoznaju se njihove navike, sklonosti i sl. Odmah sam primijetila kako je on sav usporen i kako mu dugo treba dok izgovori rečenicu. Kasnije mi je moja prijateljica A. rekla da on boluje od parkinskove bolesti. Već sam od prije bila upoznata sa tom bolesti jer u obitelji imamo dragu osobu koja zadnjih godina vodi bitku samo onako kako ona zna. Ali vidjeti mladoga čovjeka sa nepunih 40 kako pod teretom svoje bolesti užasno iz dan u dan vodi bitku …. Što da vam kažem. Pun zafrkancije smijeha koji se ne vidi na njegovom licu (bolest je takva da sa vremenom na licu ne vidite ni osmjeh ni tugu) tek u kutu oka sitni nabori otkrivaju da se on smije. Svaki dan smo išli u šetnje Cavtat, Zaton, po gradu obilazak muzeja. Prvi susret sa gradom za njega je bilo totalno otkriće, stalno je govorio da se zaljubio u te zidine na prvi pogled. Usporenim koracima jedan dan uspeo se uz strme skaline na zidine, ponovo bore oko očiju i široke zjenice kao da želi upiti svaki detalj. Divila sam se njegovoj upornosti i voljom da još puno toga vidi i nauči. Opčinjen zidinama narednih dana svako jutro je odlazio u šetnju gradskim mirima. Polako bi se popeo onda bi šetao južnom stranom od mora, popio bi čaj ili kavicu i ponovo bi se vratio. Za svog posjeta mom gradu napravio je jedan mali ritual koji je ispunjavao njegovo srce koji ga je činio beskrajno sretnim. Za jednog posjeta Lokrumu zbog velike vrućine i iscrpljenosti njegovo tijelo se treslo puno više nego običajno. Na brodu za grad mu je pozlilo a on je uredno iz svog špaga izvadio tabletu stavio je u usta i legao nasred broda. Najviše od svega me začudilo što njegova obitelj ni da mrdne. Ja moj muž djeca svi se skočili oko njega bilo mi ga je užasno žao. Čak ni moj prijatelji uopće nisu reagirali. A. rekla da se maknemo da mu treba zraka i da će on to najbolje riješiti. Užasno sam bila zabrinuta ali sam ih poslušala. Kasnije su mi ispričali kako njemu tako pozli u sred predavanja na fakultetu. On lijepo legne na pod dok tableta počme djelovati a studenti mirno čekaju. Možete li zamisliti takvo nešto kod nas. Meni je to ne pojmivo. Inače ljudi vanka su puno tolerantniji prema bolesnim ljudima. Nema predrasuda pa i on je čovjek kao i svi drugi i treba mu pustiti da radi da se osjeća vrijedan i potreban društvu sve dok on sam ne reče da više ne može. To mi je predivno zazvučalo ali pitala sam se da li bi stvarno kod nas sredina u kojoj živim imala razumijevanja za tako vrsnog profesora koji povremeno mora odmoriti???? Čisto sumnjam…