|
Idem u Rastoke... Stajat ću ovdje...  Pit ću toplu kavu... A kad mi dosadi premjestiti ću se ovdje...  I nadglašavati se s njim...  Ostavljam vam tisuću pusa, a donest ću vam odmorenu Chi s hrpom fotki i novim osmijehom. |
|
E kako sam ja dana ukomirana, da me sad netko pita kako se zovem, mislim da bi mi trebalo malo vremena za razmišljanje :-) Jučer sam se ubila od umora, bila sam u letu cijeli dan, hodala po gradu i obavljala gluposti, pa onda u uredu pripremala zadnje stvari za sinočnji H-epicentar zajedno s mojom Nani, ajde bar nam je bilo zabavno rezati karte. NIsmo tračale, časna pionirska. Jela sam tek u 19h, to me malo spasilo malo da se ne onesvijestim od umora. Nisam ni kavu popila...a onda kad sam došla gore i čula muziku i vidjela kako ljudi dolaze, otprilike 700 osmijeha, umor je prošao i super sam se zabavljala. Lovila sam fotićem zgodnog konobara po Papayi, ne za sebe, mada je zgodan strašno, jer Vrabac je bio tamo se razumije, slađi nego inače. S Golubom se ne čujem tako često u zadnjih nekoliko dana, nemam love na mobu, a i nemam neku posebnu želju, mada mi s druge strane nedostaje, ali jučer nažalost nije bilo mjesta za njega. Kažem vam ja veliki su to problemi u Chisvijetu hehe, ma zezam se. Hvala vam na vašim komentarima ove moje "situacije", mada su različiti daju mi i drugačije uvide, koji mi definitivno trebaju, onda razmišljam normalno. Mada danas ne razmišljam uopće. Nisam se napila, jedna Stella nije tome dorasla, ali doći kući u 2 sata, nakon napornog dana je učinilo svoje, nisam ja više za to, nemam kondicije. A ako se budem našla u poziciju da letim usporedno s Vrapcem, bolje da ju imam. Eto, to je u kratku od mene za danas, bilo je puno ljudi, krcata Papaya, ventilacija im je malo loša, umirali smo od vrućine, jer je i vani bilo toplo, al je bar bilo super, DJ su opet pokazali najbolje od sebe, a za Patrika smo skupili 5000 kn! Ljubim vas :-) |
|
Imala sam jedan post, pobrisala sam ga...ko je pročitao, pročitao je... Inače, ovih sam dana bila u strci, H-epicentar je jučer imao prestavljanje svoga rada, sve je super prošlo, lijepo smo to organizirali, ljudi su lijepo pričali, kasnije i zakuska. Ja sam više nego zadovoljna, lijepo mi je bilo. U utorak počinje nova sezona humanitarnih večeri H-epicentar, u Papayi od 20 - 24h. Već sam vam pričala o tome, ali tko nezna, radi se o disko večeri s posebnim sadržajem, humanitarnim aspektom, nagradnim igrama itd. Sutra pomaženo malom Patriku Milašinoviću (5 godina). Dolazi iz obitelji u kojoj je 5-tero djece, a on je najmlađi. Mama Anica je kućanica i nema nikakvih primanja, a tata Dario je imao kafić ali ga je morao prodati zbog dugova. Ako i dobiju neku donaciju utroše ju na hranu. Patrik je do nedavno spavao u kinderbetu, a sad kako ga je prerastao nema gdje spavati. Ono što je dobro je da ne trebaju kupovati bolničke lijekove, ali moraju mu kupovati NUNI koji košta oko 700 kn za jačanje organizma i otvaranje apetita, i propolis i med za koji troše oko 100 kn.... Nadam se da se vidimo :-) Inače, zaljubljena sam u vrapca dok imam goluba u ruci, čudno zar ne, ali ja sam potpuno oprečna svemu što se shvaća kao normalno... Imam goluba koji mi šalje lijepe poruke, goluba koji mi je drag i previše, goluba s kojim se nisam još vidjela, ali ću uskoro. Malo je to ozbiljnije nego sam očekivala, drago mi je full... Ali uz to sam luda za onim koji igra igrice, koji me vrti ko malog majmuna. Luda sam za njim da nemogu luđa bit :-) I na kraju ću ostati i bez goluba i bez vrapca...po običaju... |
|
Ne ide mi baš s osvajenjem vaših umova, ha, nikoga nije impresioniralo moje otkrivanje tajnih ideja za narodno hrvatski napredak...boli vas john...no dobro, bolje da se vratim na ono što bolje znam raditi, iznositi svoje ljubavne zablude... Ali ipak se nemojte naslađivati, ovo će biti kratko i slatko. Khm... Danas sam ga zbilja prvi put ignorirala i nije mu bilo svejedno što mu nisam dala po njegovom mišljenju zasluženu pažnju... Čitaš me? Onako slučajno? Pa onda ćeš valjda shvatiti poruku... Dopustit ću ti da budeš centar moga svijeta, možda si to dio vremena i bio...ali dušo...nadam se da ćeš osjetiti bar tren onog čudnog osjećaja kojeg neznam objasniti i možda primjetiti da ne reagiram na tvoje igre onako kako si želio... Još uvijek je ona situacija s loptom u zraku... Nemoj se loptati s mojim osjećajima... Kada budeš mislio da ću desno, ja ću baš lijevo, namjerno da te zbune moje finte... Lete i druge lopte u mom životu tvoja mi se možda najviše sviđa Ali ako se ne odlučiš uskoro koju igru igramo, skrivača, lovice ili graničara. Ja nemogu znati pravila da po njima igram. |
|
Red je da s novom sezonom postanemo i ozbiljnije osobe, zar ne, da se tu redaju i neke društveno bitnije teme. Nakon što sam osvojila vaša srca, red je da osvojim i vaše umove...pripremite se, polijećemo. Ajmo krenuti s načinima kako smanjiti nezapolenost u Hrvatskoj (teme odabrana slučajnim odabirom). Pa recimo, možemo se potruditi da stranci otvaraju velike šoping centre s 500ak radnih mjesta. 500 ljudi manje nezaposleno. Zatim možemo poticati male poduzetnike, kao naprimjer jednog dečka, onog malog Rajića što je prvo rajčice prodavao, i eto na kraju čovjek ima vrlo perspektivnu tvrtku s nekoliko tisuća zaposlenih...svi se možemo u njega ugledati. Potičimo malo poduzetništvo, otvarajmo tvornice konfekcije i izvozimo robu u Italiju. Ali, ipak, ipak mislim da je jedno rješenje najbolje, i nadam se da me Hrvatski zavod za zapošljavanje neće tužiti za krađu autorskog djela. Tako briljantne ideje bi zbilja trebali osigurati pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo RH. Ovako vam je to bilo. Udobno se smjestite. Sjetiše se oni i prisjetiše, oformimo okrugli stol, puno glava na jednom jestu može smisliti idealno rješenje za naše probleme, nezaposlenost nam raste, Europa nas pritiska, ništa nam drugo ne preostaje nego da skupimo glave. Mišljaše oni i mišljaše, grašci znoja cure niz njihove obraze. Kad ono, javi se sitni glasić iz kuta: "Ajmo smanjit nezaposlenost tako da kažemo ljudima da oni nas u biti niti ne trebaju." "A kako to mislite kolega?" Obruše se pogledi puni promišljanja u pravcu malog činovnika željnog pažnje. "Pa hajdemo reći ljudima da nas niti ne trebaju, gledajte uvaženi kolege, ti ljudi, ti nezaposleni ljudi, oni žele osnovnu stvar, žele zarađivati, a mi im nemožemo pronaći radno mjesto, budimo realni, nismo nikoga zaposlili već 3 godine." Lica već dobivaju nervozan izraz s molbom pređi na stvar mali! "Da nastavim, ako im nećemo pronaći posao, moramo im dati neke novce, pa nemožemo očekivati da će ljudi gladovati. Hajdemo ona smisliti model tako da ne dajemo svima lovu, nego smislimo pravila tko od njih može dobiti novac, žao mi je ljudi, ali previše ih je za Boga miloga, država nema toliko novaca. Moramo smisliti tko dobiva da drugi vide da nemaju koristi od nas." Već se obrve podižu i guzice meškolje u kožnim foteljama. A mali genijalac nastavlja: "Nadalje, do sad smo ima nudili i zdravstveno osiguranje, ali to je igrom slučaja i na našu radost skinuto s naših leđa, ali ljudi to neznaju. Zašto ih jadnike nebi upoznali s činjenicom da ih zdravstvano osigurava Ministarstvo financija i da oni kod nas nemaju što tražiti." U to se nastavila rasprava, uvaženoj gospodi se jako svidio prijelog mladog kolege, svidio se-ne svidio, drugog izbora nemaju. I počeše razrađivati strategiju pod radnim nazivom "Hrvatski zavod za zapošljavanje vam ne nudi ništa zašto bi se onda kod nas uopće prijavili!" I kad su već imali razrađenu akciju smanjivanja nezaposlenosti, jedan se prisjeti katastrofalne situacije: "Ljudi, jeste li vi svjesni jedne stvari, onaj malo ludi gradonačelnih Zagreba je obećao nezapolesnima besplatne pokaze! Pa šta ćemo s tim, nemožemo ga više zavlačiti, radimo to već godinama, taman kad zaživi ova naša teorija, svi će ljudi nahrupiti na prijavu zbog glupog prijevoza!" Suze zamjeniše znoj, histeričan jecaj se promoli dvoranom, šezdesetogodišnjaci čupaju to malo kose, kravate se odvezuju, papiri lete po zraku izbačeni iz ruku ljutog direktora. "Nećemo dopustiti da neša ideja padne u vodu, nećemo, nedamo, mi smo Hrvati, i nedamo svoje ideje, nedamo!" zajeca dedica u demode odijelu s kraja 80ih, ozari mi se lice na sjećanje kako su davno satirali komunističku bagru, nebu njih jedan gradonačelnik jebal! Otpiše malo flaširane vode iz pipe, koja im vrati elan za nastavak borbe protiv zla nezaposlenosti! Neko s čoška stola (nitko nije rekao da je stol zbilja kružnog oblika) dovikne: "Satrat ćemo te nezaposlenosti prokleta! Ljutiti direktor udari šakom o stol i reče: "Ovako ćemo, sve ovo ćemo početi provoditi odmah, malo ćemo zavlačiti onog ludog SDPovca, prišapnut ćemo mu da ima nekih mostva za graditi, ili još bolje, nek netko ode zapaliti Puto da dobijemo na vremenu!" (žurno se ustane pomoćnik s njegove desne strane, gurne ruku u đep, napipa upaljač te nestane u sekundi, od onda ga nitko nije vidio, navodno se skriva na nekim tamo Slovenskim otocima, pssst) "U svim drugim gradovima će to funkcionirati." "A što ćemo s onima koji se ipak odluče prijaviti na naš Zavod?" "Pa ništa. Nećemo ih uopće zvati da dođu na poslove. Godinama ih nećemo poslati niti na jedan posao. Kada se dođu javiti stvorit ćemo toliku gužvu da će im biti muka, ubacit ćemo i nekog svog tajnog igrača da prdi, podriguje, šizdi i prigovara, jednostavno da ih živcira kada dođu u naše prostorije. Zatim ćemo ih gnjaviti da svakih par mjeseci dolaze još dodatno k nama, da ih malo vidimo i tom ćemo ih prilikom slati na neke glupe radionice o kompjuterima, životopisima, molbama, bontonu i slično. To će ih učiniti dovoljno nervoznim da se ispišu." "A što ćemo s onima koji se ipak ne ispišu, znate direktore, oni koji bi rado našli posao ili koji su tu zbog glupog pokaza?" "E pa njih ćemo srediti tako da ćemo ih ispisati zbog neaktivnog traženja posla ako se ne pojave na nekoj glupoj radionici!" Uto ljudi ustadoše, zapljeskaše i zafučkaše genijalnosti njihovog rukovoditelja, idejnog začetnika i pokretača reforme koja će uvesti Hrvatsku u Europu! I tako vam je to bilo ljudi moji, sad mi samo recite da to nije genijalna ideja za smanjenje nezaposlenosti. I vi ste ponosni sigurno što čitate blog jedne osobe koja eto, od danas nije nezaposlena, jer eto, nije aktivna u staženju posla. Biti ne nezaposlen je jedna divna stvar... Hodat ću pješke na kiši i snijegu jer nemam za pokaz, ali tu me reži (Chi pokazuje svoj lijepi vrat) neću se predati tako lako, ako ovo bar ne završi na naslovnoj stranici bloga, završit će u nekim novinama garant...a ja...nema šanse da se ikada prijavim na tu Burzu...lijepo je biti ne nezaposlen! |
|
Došlo je vrijeme da ovom blogu poželimo sretan prvi rođendan. Puno je on već prošao u ovih godinu dana i red je da se napravi naki rezime... Bilo je davno nekih loših razloga zbog kojih je ovaj blog uopće zaživio ali razlozi su to tako davni i tako nebitni sada, da me naprosto veseli što mogu imati uvid u jednu godinu svoga života. Isprintala sam većinu svojih postova, i ponekad ih čitala o početka, a tako i sinoć. Iznenadila se ponekim svojim mislima, posramila se nekih svojih riječi, ali i razveselila čitajući o tome da moj život i nije toliko dosadan kao što mi se čini. Svjesna sam da svakim trenom svoga bića postajem drugačija osoba, promjenjiva, a opet ista, i drago mi je što ovdje mogu pratiti svoj razvoj ili nazadovanje, kako već hoćete. Uzmimo neprimjer, trenutak u kojem vi čitate ovaj post, možda bih u ovom trenu potpuno drugačije izrazila svoje stavove, možda bih u ovome trenu samo šutke nabacila osmjeh i uživala u životu, a možda baš plačem...i nikada to nećete saznati, možda ćete vidjeti pročitano između redaka nekih mojih starih a i budućih postova...ali opet, upoznat ćete mene, iskrenu i potpunu. Lijepo je gledati iz drugog kuta kako se ljudi nose s životom, i ja to gledam svaki put kada čitam sebe, iznenadim se pa zar sam to ja...ponekad me pozitivno, a ponekad negativno iznenadi ova Chi s druge strane ekrana...i ponekad mi sine kako je Chi neka druga ja, nije ja, a opet tako mi je slična i bliska. Ponekad je lijepo biti svjestan ukupnosti sebe, biti svjestan svoga bića i svoje osobnosti, jer svijet nam ne dopušta uvijek da budemo siromašni duhom, ma što god to značilo, da budemo svoji i neopterećeni, da budemo iskreni, da srušimo granice, zidove, podignemo mostove i da živimo pune sebe. Da, bilo je ovdje lijepih postova, nekoliko zaljubljenosti i strahova, zabluda oko posla i na kraju snage da se promjene stvari, bilo je suza zbog nesigurnosti koje nosim u sebi, a i veselja zbog na toga što sam sigurna. Bilo je nekih riješenih ljubavnih zabluda, lijepih, ali i glupih postova, i padova i uspona (neki od njih su zbilja i doslovni), bilo je umiranja, ali i veselja, ljutnje i filozofiranja. Bilo je. I bit će. Još, puno, puno više. A najviše od svega bilo je lijepih komentara podrške, dragih ljudi i ugodnih druženja, novih perspektiva koje ste mi otvarali, i kojima se veselim iz dana u dan. Dizajn je nekako ostao isti, kada sam se našla u njemu, nisam osoba koja voli stalne promjene, kada mi je negdje i s nekim ugodno, tu i ostajem, a s vama mi je ugodno. Jedino što ću ipak promjeniti, od današnjeg dana, pustit ću Teu da postane Chi, malo više ovdje, a Chi da postane Tea malo više van ovih čarobnih blog stranica. Sve mi se više i više sviđa ova Chi u meni, i ponosna sam na njezinih prvih blogerskih godinu dana, a i vi ste za to zaslužni, moji dragi "virtualni" prijatelji. Pusam vas |
|
Moram vam ispričati kaj mi se jučer dogodilo... Cijeli dan sam bila doma, za kompom nekaj mrdala, i baš mi je došlo da se idem vozit biciklom. Pa sam spojila ugodno s korisnim, posjetila Gradsku knjižnicu i nakon neuspjele posudbe literature za ispit, krenula do moje Bibe na kavu. Nebudi lijena, mogla bi ić drugim putem, pa ja fino, Mihanovićevom na Savsku i furaj do pješačkog mosta u Novi Zagreb, i za 20ak min već sjedim u stanu i grijem guzu. Plan efikasan ali zaštekao već u samim počecima. Taman tamo negdje preko puta Botaničkog vrta, spazim 5 klinaca kako izlaze iz prolaza, meni poznatog vrtičkog prolaza, jer je to bio Kumin prolaz, i prvo kaj mi je palo na pamet, mali hahari, osmjeh na lice i natuknica da moram Kumi reći da će parkić uvijek biti zbrinut s malom "bandicom". Kako su bili po pločniku auti bili parkirani tik do kanti za smeće, morala sam usporiti i polako ići za klincima. Mp3 mi je svirao u ušima (btw Bogoslovski otket - Vjeruj u ljubav) i nisam se uopće obazira na to kaj mi je jedan od njih iskomentirao. Skužim da taj isti ali iza kante za smeće izvlači neki štap, i prepolavlja ga i daje pola drugom klincu. Nakon što smo prošli i drugi auto, oni se razmaknu i vele kao "Pustite tetu da prođe." A meni lampica u glavi, nekaj mi spremaju. Ili će me izlemat s tim štapovima ili će mi ih ugurat među kotače... Reko ja, nema šanse, i siđem biciklom na cestu, nije bilo nikog i odfuram se u srednju traku da se ne vozim po tračnicama. I u tom trenu mali baci štap na mene i pogodi me ispod desnog oka! Umalo mi nije naočale razbio. Sad slijedi dio koji nebi trebale čitati osobe koje se protive psovanju, hm, i ja spadam u njih ali ovo je bila izvanredna situacija! Popizdila sam, i u jednom dijeliću sekunde mi je došlo da produžim, ali reko, neće mene nitko zajebavat! Siđem ja s bicikla, odvalim ga sastrane i pitam tko je to bio, klinci se usrali, a taj mali koji me pogodio uhvatio špurat. Kako sam se derala za njim, psovala mu mater i svašta, nisam ga dugo ganjala, prebrz je, još i bolje, jer da sam ga ulovila, brijem da bi ubila svu radost u tom djetetu...užas jedan! I vratim se (Vjeruj u ljubav još uvijek svira), i skužim da sam u trenu bacanja bicikla na zemlju uspjela odvaliti volan, ispao je iz ležišta pa mi je ostatak puta išao lijevo-desno u rukama! Užas jedan, noge su mi se tako tresle, što od bijesa što od stresa, pa nemogu vjerovati da postoje takva djeca. Strašno je to u šta se ovaj svijet pretvara, mi smo bili svakakva djeca, i tukli smo se, ja sam u prvom razredu bila dežuni branitelj cura iz ulice i uvijek sam imala šljivu ispod oka, ali prema starijima od sebe smo se ponašali pristojno. A danas, klinci u 2., 3. razredu maltletiraju ljude po ulici... sve bi ja to dobro nalemala...pa bi vidjeli šta je odgoj, a ne da mi u radnom danu, u 7h navečer lutaju po kvartu i štapom gađaju ljude po ulici. ****Up Date****13.10. 23:15 Danas sam dobila batina. Nemožete vjerovati znam. Protiv mene su se urotili moj bicikl i beton! I izšoralai su me ko malog majmuna! Naime, ja sam se ni kriva ni dužna vozila gradom, jurila s mp3jem u svojim ušima i špurala na kavu s mojom Nini. Svidio mi se jedan niski rinzol, i baš mi je nekako došlo da se preko njega popnem na pločnik. Al rinzol je rekao: "Hoćeš vraga!" I nije pustio moju, btw jučer napumpanu gumu (naučila sam kak se to radi) da se iskosa obruši na njega, nego ju je blokirao, onako stručno blokerski, vrag ga odnio. Ali to nije sve, ja sam se raširila ni kriva ni dužna na taj beton a on mi je pizda jedna razbio usnicu, razderao koljena, desni lakat i gornju dio lijeve šake. I osim toga mi je zadao neke prikrivene udarce na moj lijevi gležanj te modricu na području desnog dijela donjeg trbuha. I ko zna kaj još, malo me leđa boluckaju. Opasna je to faca, taj beton, ali uspjela sam zaštiti ostatak svoga lijepog lica, nastradala je samo donja usnica. I ponos naravno! |
|
Ne kužim tvoje igre... I nemoj se igrati samnom... Kada budeš mislio da ću uloviti bačenu loptu ja to neću učiniti, past će u blato i zaprljati se. I šta ćemo onda? Sjećaš li se da sam igrala rukomet i da dobro hvatam? Ali ipak me trebaš opomenuti da k meni leti... jer možda neću shvatiti... I'm blond, what's your excuse? ****UpDate****23.15 Imam potrebu za novim postom, ali bas neću, ovaj će tu biti sve dok ne budem sigurna da je pročitao onaj koji je trebao...a to nikad neću biti sigurna. Danas još manje kužim igre, nakon jedne cijele prospavane noći i jutra razbijanja glave... Bila sam ponosna na to što mi imamo poseban način komunikacije... jer s nikim ja nemam takve načine... i onda ispadne da nemamo... Ne kužim, zbilja ne kužim tvoje igre, ako ih igraš uopće... i sve je moglo lijepo hodati, sve je mogla biti zajebancija... i skriveni pogledi tebi upereni... koji razmjenjen osmijeh... i osjećaj da se veselim tvojoj prisutnosti... A sada... lopta je tu negdje, u zraku, natukni mi barem dali hoćeš da je ulovim ili ti je cilj baš suprotno... da okrenem pogled od tvoga smjera... I koliko god vrtila razne varijante si & no nadam se da je ta igra služila nečem da me natjeraš da ipak razmišljam o tebi... naprimjer... |
|
Ili mi nešto u zadnje vrijeme neide pisanje postova ili su ljudi nezainteresirani za komentiranje...ma ne uzrujavajte nebi ni ja sama sebi komentirala na takvu glupost što znam napisat. Zašto ljudi, pa eto i žene, pa eto i ja, imaju potrebe za tuđim reakcijama? Tuđim komentarima? "Reci mi što ti misliš o tome?" ili "Kako bi ti readirao/la u toj situaciji?" ili "Jesam li uredu postupio/la?" Uzmimo jednu kasičnu današnju situaciju... Moj je otkazni rok tekao od 01.09....do 20.09., što je sasvim uredu, 20 dana da se nova osoba ufura. Ufurala se ona, ali je ostalo još nekoliko stvari koje sam joj trebala doći pokazati...i to sam napravila, cura se malo zbunila s knjiženjem pa sam sjedila danas pored nje 6h i gledala kako joj u biti dobro ide...ok, to je nešto što trebam napraviti po svojoj savjesti... Onda još treba napraviti i neki izvještaj za sutra, tj. dva, a sjećate li se kako sam se veselila što mi je srijeda 20.9. bila zadnji radni dan, moj zadnji izvještaj. I tko me god vidi konstatira da sam procvjetala, a ja se vadim na to da se cijeli dan igram s kumčetom pa sam zato super....ne, ja sam zbilja zato super što nema više onog velikog stresa na mojim plečima a to je raditi na mjestu koje više nemogu smisliti. I veselila sam, i lijepša sam, i opuštenija sam, i slobodnija sam... Napokon se bavim prijateljima Napokon se bavim sobom Napokon se bavim zaljubljenostima Napokon se šminkam i sređujem Napokon se molim i razmišljam o duhovnim stvarima Napokon dobivam potvrdu za svoje kvalitete Napokon... I onda, napokon nemam love, i dobit ću pola plaće, i kad potrošim tih već potrošenih by by the way 750kn, stat ću kako pokisli miš i bit ću sretna slobodna. A opet s velikim pitanjam iznad glave, a možda nisam trebala dati otkaz? S velikim pitanjam drugima "A što misliš što sam trebala napraviti?" I već se vidim, već vidim ta 2 dana puna jada, dva dana psovanja na blogu da sam jadna i nesposobna, i 2 dana puna lupanja glavom u zid...dva neiskrena i lažna dana, dva dana kada ću samo kenjati i izmišljati, kada ću samo histerizirati, a u biti ću duboko u sebi biti sretna što sam to napravila...što sam s životom krenula dalje...što sam bez kune u đepu, a s osmjehom na usnama... I znam da će mi biti teško pogledati roditelje u oči kad ih budem žicala da mi daju lovu za bon, ili kavu, da mi daju 5kn za pecivo, da mi zaborave dug za čizme ili nešto drugo...da me pogledaju u oči i vide koliko sam sretna ovako... Neznam, možda nađem neki drugi posao, ali isto tako znam, da sada puno više cijenim samu sebe nego prije godinu dana, nego tijekom cijele ove godine i pol rada, i mada ću uvijek biti ista, radoholičarka, pomalo neefikasna u svome radu, barem ću znati koje su mi kvalitete. I sad, zakaj je uopće ovaj post... Zato kaj me frendica oprala kada sam joj rekla da osjećam obavezu prema njima, prema bivšim kolegicama i da sam uzela na sebe opet neki izvještaj raditi. I znala sam da je u pravu, nemam ja obavezu ništa. I znala sam da nemam argumenata za svoje postupke, i znala sam da neću dobiti niti lovu za svoje poslove, niti obavljene niti ove koje ću sad ići raditi. Ali znam ipak, da ću sada za vjeke vjekova raskrstiti s tim svim, svojim zadnjim obavljenim poslom, svojom zadnjom isplaćenom lovom i svojim zadnjim korakom u te prostorije....hvala doviđenja... I nikoga više ne tražim za opravdanja, odobravanja ili savjet kako da nešto učinim. My way. |
|
Gledam danas onaj Big Brother i pili me brat da bi se baš mogla prijavit za slijedeću sezonu...i već smo o tome pričali, ali imam ja tu neki išjus...nećem se tuširat i prat u badiću, i ne mislim spavat u grudnjaku i ako mi se baš oće hoću presvuć gaće u sobi ali ne pod pokrivačem... problemi su to kažem vam ja...problemi veliki. Dobro, navodno postoji taj neki sat privatnosti u kojem kamere ne snimaju pa se mogu pošteno jelte gola u tom satu privatnosti, ali inače... Meni je sasvim glupo i bezveze kupat se u badiću kada to ne radim doma, pa nemože se čovjek pošteno oprat s tom plastikom na sebi, gljivice dobije, a depiliranje, majko mila, kako bi se ja depilirala tamo? Meni je naprosto normalna stvar da bi prvu večer se presvlačila bez problema, ono, skinem majicu, skinem grudnjak, obučem piđamu...i šta onda? Ne vidim razloge za preuveličavanje tih sasvim normalnih stvari. Kad se dečki kupaju oni im cenzuriraju određeno mjesto, a kad se cure kupaju to ne čine...zašto? Zato što se valjda kod cura ništa ne vidi na prvi pogled, a grudi iovako nisu spolni organi. Što je sasvim normalno razmišljanje...grudi su grudi...služe tome da se djeca hrane, a ako se djeca ne hrane ne služe gotovo ničem, mogu biti i pogubne u slučaju tumora i raka, ali sve u svemu imaju sasvim jasnu i uobičajenu funkciju. E sad u čemu je poanta, što je to tako posebno na tom dijelu ženskog tijela da se treba prikrivati i da se nebi smio pokazivati? Zašto je to bludno ili nemoralno? I zašto je sexy ako žena pokaže grudi, dali to odmah poziva na seksualnu požudu? Zašto se ponosno nose i požudno gledaju dekoltei? Zašto se ženu cijeni prema veličini njezinih sisa? Može li mi netko to objasniti? Jesu li u biti svi muškarci Edipovski nasrojeni pa u ženi u biti vide majku, možda dojilju? Da, moguće, onda bi najbolje bilo dame moje da pitate svoje potencijalne još na prvom dejtu dali ih je mama dojila ili odmah hranila na bočicu. Opravdano je to, morate znati kako da im pristupite. Dojeni znaju kako se to radi, a ove bočičare i dudičare morate tome poučiti, a nije to lako kažu majke, nije lako... Sad sam odlutala...naime, ja da se prijavim u BB, ja bi im odmah rekla da ću se bez problema skidati na golo kad se idem kupati i sve to, i oni bi mene sigurno primili, bi da, samo neznam kako bi to objasnila svoj četi ljudi koje poznajem, roditelji su mi najmanji problem, oni bi bili ponosni na to da im ćer ima sise uopće. I uopće me ne tješi da bi to za dva dana postalo normalno, o mojima bi s naime dugo pričalo... Ali ja nisam imala za cilj sad tu povuči temu izgleda mojih grudi, već da mi olakšate situaciju kaj da radim, da se idem prijavit na taj BB slijedeće godine, u međuvremenu postanem izrazito glupa i nezanimljiva, izblajham kosu i napumpam usne, nabacim koju tetovažu i tako, ili da pak zadržim luksuz obnaženog i sramotnog tuširanja, ostanem na ovom Blog Brotheru i molim Boga da mi mama i tata ne čitaju postove? |
|
A sad jedan u Chi stilu. Malome mišu je došla baka servis pa sam ja otpuštena do daljnjega, ali veseli me to što će moje usluge biti još koji put potrebne. Lolim ga jako :-) I tako mi je super kad spava i mršti se, kada se probudi i vidiš dali je to ono konačno buđenje ili bi još trebala zanunat koji put. Sladak mi je kad puže svuda zamnom, pa moram sporo hodati jer me iako je brz ko munja ne stigne baš. I kad me ulovi primi me za ruke pa "pleše", i uopće ga nije briga u kojoj sam spiki, presvlačećoj, jedećoj, sjedećoj na wcju... Super je i to što je fasciniran kompom i već skenira kako se kaj radi i čim sjednemo na stolicu prima se miša...bit će to pravi haker još prije nego mu brada počne rasti. Što je kumi olakšalo ovih nekoliko dana, nisam morala biti bez kompa :-) Da završimo te kumine kornike...jučer sam si malo spila jel...hehe Vozila me moja kumica na sastanak jedan i bila tamo samnom i baš smo se dobro zabavile ou jes, i poslje je trio (Kuma, Nani i Chi) krenuo na kavicu, a pošto je već kucnula zadnja ura za kvartovske birceve, otišle smo u BBS (na Kajzerici). To je inače biljar klub i radi do 4h, pa je mjesto obečavalo prazan stol stvoren za nas. Nije nam dugo trebalo da udarimo po votki s đusem, i izjavimo "Kolko duuuuugo nisam igrala biljar!". Igrale smo na onu, kome ne skače kugla taj je izgubio...a Nani i ja smo igrale protiv Kume i kako se vrlo brzo ispostavilo, igrale smo jedna protiv druge, a bome i protiv same sebe. To su bili naprosto majstorski potezi, kugle preskaču jedna drugu i ulaze u rupu, kugle koje je trebalo samo pomaziti da upadnu unutra, su nekim čudom završile na sredini stola i tak, spooky stvari su se događale tamo, neznam ja. I baš mi je falilo ovakvo druženje, kokošinjac, "prljavi" razgovori, smijeh, brukanje, votka, zajebancija (sori, ali nema adekvatnije riječi). I baš mi je bilo lijepo družiti se s moje dvije dame, i gledati ih koliko su u nekim stvarima slične, a nisu imale priliku više se družiti. I baš bi to htjela češće ponoviti, nemora biti ista situacija ali isti ljudi su neophodni. Danas idem lajsati po gradu, kupiti nešta djetetu za rođendan, imamo svečani ručak u nedjelju, opet će bit torte :-) A uz to sam i dalje zaljubljena...u život :-) |
|
Danas je mome zlatu godinu dana, eno ga spava u ljuljački, kuma ga danas čuva i sada kad se probudi čemo se spremiti i idemo u šetnju. A danas sam malo i tužna, tužna sam od jučer navečer, onako primilo me kad sam dolazila ovamo prespavati, neka tuga i čemer, plače mi se cijeli dan...ali kada me malo zlato pogleda odmah mi je sve lijepše. Žao mi je što nemogu ovdje biti više, ono svakodnevno, čitati vaše postove i komentirati, ventilirati svoje potrebe i slično... Htjela sam vam pisati kako sam zadovoljna kako se stvari odvijaju, kako sam zadovoljna jer sam ga vidjela i bio je sladak, i pričali smo i malo sam si umislila, i svašta nešto. Htjela sam vam pisati o tome kako sam sretna što mi svi poslovi koje radim idu od ruke. I kako me baš briga kad ću početi učiti. Kako nemam prebijene kune a sretna sam kao da imam milijone. Kako se nisam puno viđala s nekim ljudima i kako ću to nadoknaditi, a i one drage koje sam sretala usput sam zadužila s dobrotom koju su mi pružili. Kako imam "novo" radno okruženje među ljudima koji su super na kvadrat i podržavaju me i tak. Kako sam doživjela savršeno nedjeljno popodne u Mariji Bistrici na misi jednog odlučnog propovjednika, druženja s troje divnih ljudi i spontanog noćnog križnog puta. Neprocjenjivo. I kako su mi narasla krila (što zbog umišljenosti što zbog majice koju sam kupila a ima krila na leđima) i kako sam pomalo sretna i opuštena. I onda sam jučer pala na nos, razbila se ko kruška s tog svog 7. neba i i opet su me počeli šorati moju uobičajeni kompleksi. I sve je začinila jedna nova informacija danas...i šta sad...ništa...sabrat ću se danas, opalit ću osmijeh na lice i praviti se veselom...sve dok ne prorade molitve...a one će po svemu sudeći baš u pravo vrijeme stići...čekam. I pitam se što vrijede poruke koje šaljem u Frankfurt jednom dragom dečku na rubu snage za život, da je život lijep, da molitva sve liječi i da nema smisla odustajati samo zato što ljudi ponekad budu pokvareni....što vrijedi kada ja ovako šljusnem dolje i tko će mene sada uvjeriti u to da je život lijep? A ljudi oko mene nisu pokvareni, nisi loši i ne vrijeđaju me, ja sam ta koja sebe vrijeđa...ja sam ta koja se vrijeđa glupim mislima da nikada neću imati ovakvo malo čudo koje sada ljuljam i uspavljuem, da me nitko neće voljeti na način na koji to zaslužujem i tralalala...bla bla... I sad si samo kvarim šminku s ovim glupim suzama, i sad si samo kvarim dan s ovim lošim mislima, a danas bi trebao biti dobar dan, jer danas tri anđela imaju rođendan, Dominik, Matea i Branka...i danas bi trebalo biti trostruko slavlje, pogotovo što je mlada mama jučer sinu spekla svoju prvu tortu uz moje ometanje  I frendica mi veli ma hajde zakačit ćeš se za nekog drugog, ali to sve nema veze s pojedinačnim tipovima, to sve ima veze samo s mojim glupostima u glavi, i s činjenicom da mi je teško gledati fotke na kojima sam, da mi je teško prevaliti preko usta da sam pomisla da se možda nekom sviđam, da mi je teško podnositi glupe komentare mojeg brata da nema pojma kako neke moje frendice imaju dečke a ja nemam, ikako se onda osjećam najgora i najružnija na svijetu. I zašto baš sada? I zašto baš ovako? I zašto stalno pišem samo koma stvari na ovaj blog, dosadilo vam je već moje konstantno kukanje... dosadila sam i ja sama sebi. Volim hodati gradom dok muzika trešti iz mog novog (Hvala tata!) Mp3a...s osmjehom na usnama, a danas, kako će to izgledati sa nabreklim očima od suza? Zašto plačem, oplakujem neka u vjetar bačena maštanja i to da se nikada neću riješiti ovih emocionalnih bljuvotina o sebi...našla sam papiriće na koje smo se kumica i ja dopisivale u srednjoj školi...ništa se nije promjenilo...uvijek sam ista...pitam se samo dali bi me to trebalo možda i veseliti? Ali to je sad neka druga tema, idem vidjeti što radi moje malo zlato, a ovih dana očekujete post koji sam obečala napisati, post o drugoj današnjoj slavljenici. |
Mala Chi
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
