Everithing but...angel
|
Danas je mome zlatu godinu dana, eno ga spava u ljuljački, kuma ga danas čuva i sada kad se probudi čemo se spremiti i idemo u šetnju. A danas sam malo i tužna, tužna sam od jučer navečer, onako primilo me kad sam dolazila ovamo prespavati, neka tuga i čemer, plače mi se cijeli dan...ali kada me malo zlato pogleda odmah mi je sve lijepše. Žao mi je što nemogu ovdje biti više, ono svakodnevno, čitati vaše postove i komentirati, ventilirati svoje potrebe i slično... Htjela sam vam pisati kako sam zadovoljna kako se stvari odvijaju, kako sam zadovoljna jer sam ga vidjela i bio je sladak, i pričali smo i malo sam si umislila, i svašta nešto. Htjela sam vam pisati o tome kako sam sretna što mi svi poslovi koje radim idu od ruke. I kako me baš briga kad ću početi učiti. Kako nemam prebijene kune a sretna sam kao da imam milijone. Kako se nisam puno viđala s nekim ljudima i kako ću to nadoknaditi, a i one drage koje sam sretala usput sam zadužila s dobrotom koju su mi pružili. Kako imam "novo" radno okruženje među ljudima koji su super na kvadrat i podržavaju me i tak. Kako sam doživjela savršeno nedjeljno popodne u Mariji Bistrici na misi jednog odlučnog propovjednika, druženja s troje divnih ljudi i spontanog noćnog križnog puta. Neprocjenjivo. I kako su mi narasla krila (što zbog umišljenosti što zbog majice koju sam kupila a ima krila na leđima) i kako sam pomalo sretna i opuštena. I onda sam jučer pala na nos, razbila se ko kruška s tog svog 7. neba i i opet su me počeli šorati moju uobičajeni kompleksi. I sve je začinila jedna nova informacija danas...i šta sad...ništa...sabrat ću se danas, opalit ću osmijeh na lice i praviti se veselom...sve dok ne prorade molitve...a one će po svemu sudeći baš u pravo vrijeme stići...čekam. I pitam se što vrijede poruke koje šaljem u Frankfurt jednom dragom dečku na rubu snage za život, da je život lijep, da molitva sve liječi i da nema smisla odustajati samo zato što ljudi ponekad budu pokvareni....što vrijedi kada ja ovako šljusnem dolje i tko će mene sada uvjeriti u to da je život lijep? A ljudi oko mene nisu pokvareni, nisi loši i ne vrijeđaju me, ja sam ta koja sebe vrijeđa...ja sam ta koja se vrijeđa glupim mislima da nikada neću imati ovakvo malo čudo koje sada ljuljam i uspavljuem, da me nitko neće voljeti na način na koji to zaslužujem i tralalala...bla bla... I sad si samo kvarim šminku s ovim glupim suzama, i sad si samo kvarim dan s ovim lošim mislima, a danas bi trebao biti dobar dan, jer danas tri anđela imaju rođendan, Dominik, Matea i Branka...i danas bi trebalo biti trostruko slavlje, pogotovo što je mlada mama jučer sinu spekla svoju prvu tortu uz moje ometanje  I frendica mi veli ma hajde zakačit ćeš se za nekog drugog, ali to sve nema veze s pojedinačnim tipovima, to sve ima veze samo s mojim glupostima u glavi, i s činjenicom da mi je teško gledati fotke na kojima sam, da mi je teško prevaliti preko usta da sam pomisla da se možda nekom sviđam, da mi je teško podnositi glupe komentare mojeg brata da nema pojma kako neke moje frendice imaju dečke a ja nemam, ikako se onda osjećam najgora i najružnija na svijetu. I zašto baš sada? I zašto baš ovako? I zašto stalno pišem samo koma stvari na ovaj blog, dosadilo vam je već moje konstantno kukanje... dosadila sam i ja sama sebi. Volim hodati gradom dok muzika trešti iz mog novog (Hvala tata!) Mp3a...s osmjehom na usnama, a danas, kako će to izgledati sa nabreklim očima od suza? Zašto plačem, oplakujem neka u vjetar bačena maštanja i to da se nikada neću riješiti ovih emocionalnih bljuvotina o sebi...našla sam papiriće na koje smo se kumica i ja dopisivale u srednjoj školi...ništa se nije promjenilo...uvijek sam ista...pitam se samo dali bi me to trebalo možda i veseliti? Ali to je sad neka druga tema, idem vidjeti što radi moje malo zlato, a ovih dana očekujete post koji sam obečala napisati, post o drugoj današnjoj slavljenici. |
