MM

nadnevak 27.09.2006., (srijeda)


Ledena f. kraljica

Opet ja u izdanju "Ledena kraljica!" Pa koji je meni k?
Pa zašto nemogu prevaliti preko usta onu najgluplju, "Što smo se sredili danas..." ili "Baš ti dobro stoji ova...košulja, majica, glava...bla"
I uopće nije bitno što mu nisam rekla ono što sam mislila, neće umrijeti zato što mu nisam rekla da je zgodan, ali bio je zgodan, za poludit zgodan, a ja to nisam primjetila...
Tj. jesam ja primjetila, ali nije on u mogućnosti meni čitat misli, a pogotovo kad složim onu facu "ajm a f. bič koju uopće ne zanimaju muškarci poput tebe"
Vraga me ne zanimaju, luda sam za njim, toliko sam luda da se naprežem komunicirati s njim, toliko sam luda da mi je teško gledati ga u oči kad mu govorim, toliko sam luda da se bojim da nebi u kojoj od mojih riječi skužio da sam luda...


A problem je taj da dečko definitvno neće ništa skužiti kad je furam tu svoju facu ledene kraljice.


I dobro, neće se istopiti zato što mu nisam rekla da baš dobro izgleda danas, mislim on meni uvijek dobro izgleda, a jučer pogotovo, ali ko zna, možda mu je to rekao netko drugi čije će riječi ostati u njegovoj memoriji kao "Primjetila je da sam zgodan!"


Ebemu Chi!


Zašto to uvijek radiš?
Ha?


To graniči sa bolešću već...jer naime, ja sam svima mogla u cijelom društvu reći neki kompliment ili nekaj pohvaliti, a njemu nemogu...pa, zar čovjek nije zaslužio da ga netko hvali?
Je, itekako je, jer je zbilja onak savršen pomalo, i još je k tome bio zgodan, i još je k tome prokomentirao nekaj moje, i još k tome....Ebemu Chi!


A onda sam dobila navečer jezikove juhe od moje frendice, mislim nije baš jezikova juha, nego je čisto viđenje mene i mojih fasada koje sam navukla, prema svima, prema svijetu, prema tipovima koji mi se sviđaju i otvaram se samo bliskim prijateljima, i otvaram se samo ovdje, a trebala bih biti iskrena prema svima, i reći ono što mislim, jer su ljudi zavrijedili da ih se primjeti. Lažna sam.


A ja primjećujem ljude i njihove osobine, i njihove dobre strane i sve ja to primjećujem a nikako nemogu prevaliti preko usta, bla... a još gore postane kada kada mi se netko sviđa...zašto bi jedna jednostavna rečenica "Imaš novu košulju?" značila apokalipsu?


Nisma pravedna, nisam uredu, nisam, pa čak i da me prođe histerija za njim, trenutno aktualnim i jučer jako zgodnim, znam da će se ista stvar ponavljati svaki put kad se zakačim za nekog novog.


A trenutno se ne želim kačiti za novog, želim ostati zakačena za njega, i umirem od straha da ima nekog, a mislim da nema, i sve dok ja budem kenjala tak kak kenjam, netko drugi će mu uletiti sa spikom koju sam ja htjela i trebala prevaliti preko usta već davno, predavno, prije par mjeseci!!!


No dobro, sad stavimo na stranu to s tim jučerašnjim događajem koji se nije dogodio...a trebao je.


Ali to je nešto što je moj opis, ledena kraljica, i tako se ponašam prema mnogima, ne samo prema onima za koje sam se zapalila, ne dajem ljudima svoj feedback, ne dajem ljudima potvrdu za njihove kvalitete, doimam se nazahvalnom, strogom možda.


I probala sam kopati od kud mi opravdanja za takve gluposti, ma koliko me šorale u prošlosti pubertetske spike, nikada nisam bila povrijeđena u ljubavi jer nikada nisam niti dala do znanja da mi se netko sviđa.
A što se tiče odnosa među prijateljima, nikad nisam niti imala većih svađa i "izdaja".
Tako sa uopće ne vidim od kud dolazi taj moj strah od bliskosti...


I to što radim, na nivou je osnovnoškolke, a ne osobe od svojih 24 godine koja zna što želi...
A znam, želim njega, bar malo bolje upoznati, želim s njim biti bar prijeteljica ako ništa drugo nemogu, želim biti dovoljno normalna da mogu ljudima govoriti ono što mislim, nemam problema s kritikom, nego s pozitivnim reakcijama.


I što mi sad vrijedi pričati tu, kad on to neće pročitati, a možda i hoće, al što mi vrijedi kada ću opet za koji dan kada ga vidim zanijemiti i ne prevaliti preko usta ono što mislim.


Svi moji prijatelji skuže šta radim kada se tako ponašam, ali ne mogu očekivati od ljudi koji me ne poznaju da isto to skuže.
I sad sam već dosadna i sebi i vama, a tako bih htjela da on to pričita i da kuži da je moje ponašanje prema njamu na poseban način specifično i da baš zato što ga pomalo ignoriram ga u isto vrijeme i obožavam i tak!




- 11:35 - Komentari (14) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 25.09.2006., (ponedjeljak)


Novi koraci

Eto ga, novi život je počeo, ništa posebno novoga, ali kreće se...primih se nekih stvari koje već dugo nisam prakticirala a voljela sam...pisanja pjesama, mise i sličnoga, druženja s dragim prijateljima i tako to.


Nisam kao puštena s lanca ali sam slobodnija, opuštenija i sretnija jer biram stvari kojeme vesele, opet sam morala plivati tamo gdje se ne snalazim u nekim zadacima koje sam primila na sebe, ali nisam se utopila kao što vidite.


Učiti još nisam počela, ali sam stol za to pripremila i to su neki prvi koraci koje napravih, sutra već otvaram skipte i pročavam, nabavljam knjige i slično...polako ali sigurno, tako da se primim pošteno i odvalim to što mi ide na živce...Metodologoja istraživanja u socijanom radu...nemate pojma kako me vesele ispiti s 3.godine, samo da se ovog utega riješim...


Nego, za novi život, i novi koraci...čak dupli novi koraci...kupih cipelice crvene, kao za mene stvorene, broj 41...za upučene, zbilja neznam kako sam u to stala, za neupučene postoji jedna frustrirana Chi koja mrzi cipele i šoping istih...ali nje sad nema, jer je ova Chi itekako bila uspješna u zadnjim kupnjama...bez suza je prošlo zaista :-)


Toliko sam bila oduševljena da sam čak dvoje kupila, na prvi pogled iste, ali noooouuuu...uvjerite se i sami...dva posebna, dva jedinstvena looka za Chi :-)


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

- 23:49 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 21.09.2006., (četvrtak)


Glomazni otpad

Danas smo glomazno odbacili jednu staru fotelju koja je moju sobu posluživala svojim dobrovoljnim skupljanjam oprane robe s ciljem "neda mi se složit u ormar već danima/tjednima".


To me višestruko posjetilo na onu mogli bi glomazno odbacit osjećaje iliti emocije, sjećanja, poglede, svađe, veselja, prijatelje, poznanike, staru kartu poslje puta i što se sve već uz to veže...


Zašto ljudi imaju potrebu rješavanja smeća iz svojih života, okoline, stanova, ormara?
I koliko od tog smeća samo odgađa odbacivanje?
Od računa do računa na kojem sitnim slovima pri dnu piše..."Odvoz glomaznog otpada je 21.09."


Tako je i ova fotelja postala naše smeće nakon što je netko odlučio da mu ona samo smeta u novoj koncepciji dnevnog boravka, da crna kožna fotelja baš i ne odgovara u tom podneblju, i onda je naglo od novog komada namještaja postala nečiji glomazni otpad...pa onda naš, i tako u krug...


Zar nije isto s emocijama, s ljudima kojih se želimo riješiti, a navezanost nam neda, ipak služe tome da na njih odlažemo svoj prljavi veš...
I onda naglo postanu smetnja, a na početku njihovog ulaska u naš život su tretirani poput najnovijeg, još mirišljavog, "tek sam skinula foliju s njega" komada namještaja.


I vjerojatno će ih onako otrcane, nakon što su prošli naše sito i rešeto, sjedenje, poljevanje pićem i posipanje hranom, biti pokupljeni od nekog ko će u gluho doba noći doći svojim starim kamionom i bez pitanja podignuti naš odpad s ulegle trave, presvući ga u nove i mirišljave materijale, ušminkati, pokrpati rane i prodati nekom novom pod suho zlato...


I ponekad zaista, imam osjećaj da sam samo stara prašnjava fotelja u kutu, i ponekad se svidim nekom da odmiri svoje umorne noge, ponudim mu naslonjač za glavu, melem za dušu i masažu leđa...i onda opet iznova, netko kaže gle u ovom prospektu ima nova, ljepša, modernija i jeftina fotelja.


A neznaju da, kada bi pritisnuli pravi gumb, iz mene bi zasvirala muzika koja im baš u tom trenu odgovara, podignuli bi se nasloni za noge, a u desnom naslonu bi se pojavila topla šalica kave, hladno pivo ili možda sendvič, jer i mene je Netko obnovio, nakon što sam prošli put ostavljena ispred zgrade...


Možda ne izgledam atraktivno, možda sam skupa...ali sve što je dobro, ne traje samo jednu sezonu...

- 18:19 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 19.09.2006., (utorak)


Zbrkana u zadnje vrijeme (nešto novo?)

Bojim se da sam postala karjeristica, ali ne ona, da puca visoko, nego ona koja to postaje zbog svog radoholičarstva...
A zašto mislim da to ulazi u kategoriju karjerista? Zato kaj to sve skupa radim for free ili za smiješne novce... kad sam se dala humanističkim zanimanjima.


I već polako idem na živce sama sebi s pričama o poslu i osjećajima da se prestavljam kao žrtvu, osobu koja stalno nekaj radi i nema vremena za život.


Jer ono što radim, to i volim, volim biti korisna, i da mi se neda nebih ni radila, ali razlika je između onoga što me veseli i onoga što moram...
Ono što veseli mogu raditi do 4h ujutro, a ono što znam i moram, kada radim više od 4 sata onda sam već luda i frustrirana.


Sada pak imam cilj...završiti izvještaje za Ministarstvo... i šlus...veselim se činjanici da nakon sutra nema više obveza za mene...ovim možda pokazati kolegici još koju stvar, ali ne moram tamo biti na dnevnoj bazi...


Veseli me to što sve što ću dalje raditi je učenje i suradnja na mojem najdražem H-epicentru.


Ponekad je samo potreban osjećaj da zbilja nešto doprinosim, da imam svoj red i plan rada, da ga sastavljaju s drugim ljudima i da imam prostora za manevriranje...a ne da moram raditi prema tuđim planovima...prema tuđem tempu.


Možda jesam i kontrol freak, možda ne djelim s ljudima svoje poslove, već ih na sebe preuzimam, jest to je vjerojatno moja greška, ali kada ljudi imaju osjećaj da sve vrijeme brineš o nečem, postaje prilično zamorno i naporno.


I ponekad sam zbinjena i smotana, ponakad ne kužim što drugi govore, ponekad imam osjećaj da nisam sposobna upravljati nekim poslom, nekom aktivnošću baš onako kako bi trebalo, jer u zadnje mi se vrijeme moge stvari javljaju kao "ne obavljene na vrijeme"...i to me već polako obeshrabruje...jer imam osjećaj da kočim razvoj stvari, poslova...


Ali ipak na kraju, pitam se gdje je nestao timski rad, i gdje su nestale podjele poslova i pomoć kolegama, i zašto se već mjesecima osjećam preopterećeno?
Možda zato što ne volim ono što radim?
Možda zato što već 2 mjeseca čekam da napokon dobijem krila i krenem dalje raditi ono što volim?


Veselim se srijedi kao ozebli suncu, ali nekako u dubini duše znam da za mene posao neće biti gotov...i najviše od svega sam sretna što je kolegica koja me mijenja vrlo bistra osoba i već se prilično ufurala u stvari, energična je i po mom osobnom mišljenju sposobnija za taj posao od mene...i vrlo brzo će me zamjeniti, jer nitko nije ne zamjenjiv. Mislila sam da ću biti ljubomorna zbog toga, a ja, u biti jedva čekam da me puste na miru...


Želim napokon biti kreativna u svom poslu, odvažna i snažna, i znam da mi želje u tome neće moći pomoći, ali će sigurno riječi podrške koje dobivam od ljudi s kojima se družim i namjeravam družiti u budućnosti.



- 13:14 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 16.09.2006., (subota)


"Ne dajte da rade MAJMUNA od vas!"

Vani pljušti ko iz kabla i baš mi se nada sad izlaziti iz ureda... seminar je završio prije sat vremena, ja ostah nešto još raditi i printati, sutra opet ista stvar.
Ajde bar mi je zanimljivo, upijam neke tehnike koje će mi kad tad dobro doći.


Znam nisam fer, ne javljam se, niti ovdje niti navaše blogove, ajde bar mi nije žao što vas tjedan dana ostavih s relativno dobrim postom.


U strci sam, razvlačim se na mnogo strana, ali eto, učit još nisam počela, sve mi se čini da će me zaobići svi ovomjesečni rokovi.
Ma neka, kada prođe ova strka onda ću se posvetiti učenju...


U životu ništa novo, nema kada stići...svaki dan svoje čari nosi, pomalo me valovi užurbanosti bacaju s jedne na drugu stranu i tak.


Evo da podjelim s vama neke svoje prošlotjedne momente...


Toliko sam se naživcirala jedan dan da sam zaspala ko klada kad sam došla doma, da bih se onda na kraju iz čiste histerije i viška energije navečer išla furat biciklom ko munjena po gradu.
Opet bučna škripa koju ostavljam iza sebe.


Tek sam se slijedeći dan sjetila podmazati malo bic...nemate pojma koji je osjećaj odjedanput čuti sitne zvukove uz cestu, ptice, Savu ili buku automobila, buahaha
Odvezla sam se do dalekog kvarta, do plave zgrade gdje sam nekad išla u vrtić...nema ga tamo više...ali sjećanja su lijepa.


Dva puta stajala u istom redu u HZZZO...da bi mi reklo da opet dođem kad budem imala sve potrebne gluposti.
Dan poslije toga sam stala u isti red, da bih primjetila da pak sad nemam ono nešto što sam jučer imala...nemam sreće sa redovima ovaj tjedan.


Dobila sam bananu s naljepnicom "Ne dajte da rade MAJMUNA od vas!" i primjetila da i stari tramvaji imaju glas Karmele Vukov Colić.
Ponovno sam se malkoc zaljubila...i to sve u istom danu...jučerašnjem...danas pod dojmom, do sutra vjerojatno...pa onda opet iznova...ponakad mi se isti momenti s istom osobom prečesto događaju da bih ostala hladna na njih...ali, ovo je vjerojatno već 16. put da se zaljubljujem i odljubljujem od istog tipa...red je da na pomolu bude ili ljubav ili ravnodušnost.
Očekujem ono potonje, jer eto mala psihoanaliza...zaljubljujem se samo u nedostupne kako bi lako mogla reći legendanu rečenicu: "Nemam ja kod njega šanse!" A zašto je on nedostupan nemam pojma...jednostavno je, iz čiste računice mog zaljubljivanja u njega...komplicirano...ali opet tako jednostavno.


Kiša neće nikad stati, a neda mi se ovdje provesti čitavu noć, krevet je zaslužio da ga posjetim na duže od 5h bar jednom u ovom mjesecu...


Pusam



- 18:35 - Komentari (8) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 11.09.2006., (ponedjeljak)


Jel to netko uzgaja kretene?

Stojimo nas dvije pred ulazom i rastajemo se već 15 minuta, meni se piški, a ona je proteklih sat vremena pričala sa svojim dečkom tako da nam je propalo druženje koje smo planirale. No dobro, Siska je sinoć bio vrlo dobar :-)


E da, stojimo mi i zahebavamo se, ja kenjam a ona me uvjerava da će i mene dopast ta kategorija razgovora sa dečkom sat vremena.
Malo sam manje obeshrabrena.


I u tom trenu prolazi pored nas jedna kvartovska poznanica, curica prilično nabrijana ali nije loša, pubertet i tako to, inače sam znala s njom stat i porazgovarat.


I pozdravimo se, ona produži, pa se onda na kraju vrati.


I veli mojoj frendici nešto što nas je što zgrozilo što raspoložilo. Užas jedan.


Naime moja frendica je imala prošle godine dugu vezu, predugu što se mene tiče, s dečkom koji je totalni kreten, nasilnik, kompleksaš i ostalo.
Što je tak tip znao izvodit, to zbilja...


I ona je nakon jedne njegove scene "nisi ti predsjednik republike pa da ideš na sastanak" koja je prelila čašu nasilništva, prekinula vezu.
I plakala je naravno, ali zbog šoka što je bila 10mj u vezi s čovjekom koji joj je na kraju brojao svaki poslan sms, svako sjedenje pored njezinog kreveta kad je bila bolesna.
J... kreten!


Da ne duljim, i sad tip, totalno bolestan (prekinuli su prije 7mj) priča nekoj curici u busu kako ga je moja frendica vrijeđala, kako je cmizdrila za njim, kako ga je njezina mama zvala da se vrati, kako mu je rekla da ima mali spolni organ i da ju je ševio iz saželjenja.


Što je taj čovjek svašta u stanju izmislit, majko mila...da je on imalo svjestan toga da je iz čistog saželjenja moje frendice prema njemu i imao jedinu vezu u svome životu (tip ima 30godina), začkomio bi i pokrio se ušima.


I što je najbolje, nakon što je to sve ispričao svim ljudima u našem zajedničkom društvu, koji nisu popušili njegovu foru, nije znao kako da se uveliča nego je to išao pričati nekoj tamo slučajnoj curi s periferije poznanstva.


Mogu samo reći, mala, skidam kapu sto si nam to imala potrebe reći :-)


I sad što drugo napraviti nego poželjeti da mu netko polomi noge, ali ipak, ovakav kreten je zaslužio svoju maloumnost.

- 23:58 - Komentari (15) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 09.09.2006., (subota)


Zašto volim život?

Nakon napornog dana,
sitnih i manje sitnih poslova,
uspješno odrađenih obaveza,
novih poznanstava,
ponekog osmjeha nepoznatih prolaznika,
zagrljaja starih prijatelja,
smješka jedne sramežljive curice,
pozdrava vesele bebe iz kolica,
skrivanja od kiše što prijeti
razgovora sa simpatičnim operaterima na info telefonima,
čitanja smiješnih mailova
surfanja za vrijeme radnog vremena,
brisanja starih šeficinih mailova,
drskog printera
iskrivljenog ključa,
Buco namaza s kobasicom,
Tortice od kokosa,
živčane frendice s druge strane žice,
lobiranja za meni bitne susrete
samo zbog inata jednoj djevojci,
čekanja jednog CDa već mjesecima,
promrzlih nogu i umornog hoda,
izbrisanog pudera i rašćupane kose,
pogleda nekog tipa u moje grudi,
grožđa s divlje loze u centru grada,
odluke da nikad neću više na onaj neki način nešto...


Nakon svega toga,
Ulicom odzvoni jedan zvuk drag i čaroban...
jedan glas, nevjerojatan i mističan,
i pokaže mi zašto zbilja volim život,
i svoj grad koji me oduševljava svakim korakom,
ponovno i iznova...




Jutro je sumorno bilo,
sinoć je otišla Ana,
promijenila je lice,
i svoja osjećanja.


Sinoć je bilo tako,
kraj je došao svemu,
a jutros me ljudi zovu,
traže mi novu temu...


Napiši jednu ljubavnu,
nek' nešto novo bude.
samo nek' nema suza,
Na to smo navikli ljude.


I pišem pjesmu ljubavnu,
al' suza mora biti,
kako da pjevam o ljubavi,
kad tugu ne mogu skriti


Samo je kazala tiho
'Od noćas nisam tvoja',
i dlan je leden bio,
i osmijeha nije bilo.


Ja nisam kazao ništa,
samo zatvorih oči,
Ana je otišla sinoć,
i ljubav pade u noći...


Napiši jednu ljubavnu,
nek' nešto novo bude.
Samo nek' nema suza,
Na to smo navikli ljude.


I pjevam pjesmu ljubavnu,
al' suza mora biti,
kako da pjevam o ljubavi,
Kad tugu ne mogu skriti?


Napiši jednu ljubavnu - Kemal Monteno



Kada proba nastupa jednog čovjeka s čarobnim glasom, kao da svira pjesmu samo za tebe, i savršeno se uklopi u jedan relativno tmuran ali sretan dan...nisu riječi bitne, ni značenje njihovo, pjesma je prekrasna...taman za savšen nastavak dana i osjećaj da čarolija zbilja nikada ne nestaje...


- 00:00 - Komentari (8) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 08.09.2006., (petak)


Znate kaj ja mislim?


NIŠ!!!!


A vi?


Ha? Ha? Kaj vi mislite?









Malo sam luda ovih dana, pusam:-)






- 15:34 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 05.09.2006., (utorak)


Aj vont tu rajd maj bajsikl!

Kad plavuša vozi bicikl...


Red je da se ponekad i gume napumpaju.
Krenula ja prema gradu, nedjelja popodne, i u glavi si vrtim lokacije benziskih pumpi, reko nema ni jedna na mom putu da si napumpam gume. I sjetim se ja, Miramarska...


Hm, kak to sad ide?
Neki displej, tj. dva displeja, gumbić za +, - i OK.
Crijevo za pumpanje.


I mrda Chi, nema pojma kak to ide.
Prvo sam samo zanemarila te displeje, pa sam gledala po crivjevu jel na njemu ima neka kukica...ništa.
Pa onda prčkaj na +, -, stiskam OK, a ono ništa.


Neka dva nabrijana klinca peru svoje skupe bicikle, a tip iz auta bulji u mene kaj radim.
A ja po običaju, onom muškom običaji...nema šanse da pitam nekog za pomoć, jer ja sam SUPER, TURBO, DIESEL CHI i ja sve sama znam...a ako nešto neznam, onda opet znam...jea rajt!


Odustala...odlučila gurat bic do centra grada, dogurat ću ga za 20 min do cvjetnog na kavu pa ću plačljivim izrazom lica zamolit frendicinog muža da mi on napumpa gume...na koji se god način sjeti...najgore varjanta...gurat ću ga natrag doma.


I nisam ni 50m prošla, naletim na jednog frenda iz naselja, dečko je frik za bicikle, i zamolim ga ovim gore planiranim plačljivim glasom da mi napumpa gume.


Samo ga je nebo poslalo!


Sve zu svemu, ispustila sam zrak na 0.5 bara, a treba biti 3 :-)
I sad su gume tvrde ko kamen, a ja se furam ko velika...


Ako ste možda čuli neki jednoličan škripeći zvuk na potezu Bundek - Britanac i natrag...ne brinite, to sam ja...na svom turbo ekstra brzom CRVENOM Pevec biciklu!


Kada više ne čujete zvuk onda se zabrinite i SAGNITE glavu, JER je to trenutak kada će se moja pedala oteti kontroli i spasti po 2 put :-)


Zagreb je siguran grad, bez kriminala, samo pedale lete okolo...želim vam ugodan boravak u ovom gradu.



- 21:30 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 02.09.2006., (subota)


Snošljivost?

Napisala sam jedan dugi post, pa ga sad na kraju i obrisala, ma ponekad mislim da nije vrijedno niti iznositi svoje stavove i pobuniti se zbog etiketa koje nam ljudi vole stavljati, ali dobro, možda nije toliko važno niti deklarirati što si i tako to...


Ljudi u zadnje vrijeme ne vole kada deklariraš ono što jesi, ide im na živce, jer stalno netko ima potrebe izlaziti iz ormara...ili ide po seksualnoj opredjeljenosti ili po nacionalnom identitetu, onda pak ima masu onih koji te i na vjerskoj osnovi deklariraju...e pa potonja tema je kriva za moj povišen tlak u zadnjih par sati kako sam se uključila ne net.


Poneki promoviraju snošljivost prema nevjernicima iliti ateistima i agnosticima. Pa se usuđujem i ja glede te teme oglasiti...mada sumnjam da će moj glas doći ćak do naslovne stranice, jer jednostavno nije takva klima u svijetu ljudi koji promoviraju snošljivost.


I neću govoriti da sam osoba koja prihvaća jedno i drugo, i male i velike, i vjernike i nevjernike i brijače na reiki i šta ti ja znam, jer imam neku averziju kada vidim da je to netko napisao, pa čemu potreba za opravdavanjem ako smo već odlučili iznositi svoje stavove, zašto ih moramo ublažiti s tom izjavom. Tko ima želju, potrudit će se upoznati me kroz moje postove, oni koji čitaju kritički post nastrojen jednoj temi imaju pravo biti upoznati samo s tim vidom mene...


Pitam se samo uz te sve silne potrebe da ljudi izraze svoju otvorenost prema novim stvarima, da pokažu kako oni nisu zatucani tradicijom, kako oni prihvaćaju sve žive i kako se bune da im netko nameće uvjerenja s kojima se na slažu, postoji li prostora da se i mi koji smo zatucani tradicijom i mi koji "namećemo" svoja vjernička uvjerenja, pobunimo protiv nesnošljivosti.


Ma koliko to možda smješno zvučalo, u današnjem svijetu je jako teško biti vjernik, neznam dali je teško biti pripadnik neke druge religije ili vjerske zajednice, jer nisam iskusila, ali imam osjećaj da prema Židovima i muslimanima ljudi ne iznose tako strogo svoje protivljenje.


I znam, mnogima smetaju stavovi crkve, misle da bi se život naprosto trebao odjeliti od religijskog opredjeljenja, istina, treba pustiti ljude da vjeruju u ono što žele, da se ne slažu sa tuđim uvjerenjema itd.
I ne radi se više o prvanim istupima nekih ljudi nego je cijelokupna društvena klima postala nesklona krščanstvu.


Ponekad bih željela da crkva više reagira na neka društvena događanja, da se pobuni oko nekih odluka Vlade, Sabora, da više promovira ekumenizam i slično. Voljela bih da crkva reagira na svako blaćenje svojih svetih kao što su muslimani reagirali u slučaju onih spornih slika Muhameda.
Ne, mi razmišljamo o tome dali je Vatikan prežestoko reagirao kada je Madonna izvodila kerefeke na svojim koncertima, i o tome što se dogodilo kada je tip u katedrali spremio hostiju u đep.


Nitko ne pita vjernika smeta li mu to kada ga etiketiraju kao zatucanog zato što moli i ide nedjeljom u crkvu. Vjera je navodno za djecu i stare babe, a raspravljati s nekim ko se prekriži prije jela zbilja nema smisla.


E pa, dragi ateisti, agnostici, homoseksualci, nekako mi se čini da se snošljovost odnosi na sve ljude, na obje strane novčića, vas koji se borite da se sve vjersko, sve katoličko izbaci iz javnog svijeta, društva, a prebaci samo i jedino u privatne sfere, i nas koji ćemo prihvatiti da vaše privatno dođe u javne sfere.


Kažu oni, nemojte nas etiketirati zato što imamo svoja opredjeljenja, i mi smo ljudi, e pa dragi moji, i mi, vjernici se sve više osjećamo izopčenima iz društva, etiketiranima i neprihvaćanima.


Možda će to nekome smješno zvučati, ali mnoge su situacije, i sve ih je više, kada se postidim svojih uvjerenja, završim temu svoga vjerskog opredjeljenja ubrzo nakon što ga izrazim, kada nisam sigurna dali je pristojno zamoliti duge da ne psuju Boga u mojem prisutstvu, i to pred ljudima koji čvrsto znaju da Bog ne postoji, pa zašto ga onda psuju?


I događa se da je sramotno reći: "Bila sam na hodoćašću mladih" ili "Idem na misu pa onda kasnije možemo na kavu." I ponekad bih prešutjela da sam pjevala u župnom zboru, da idem na vjeronauk za mlade i da kod kuće imam nekoliko duhovnih CDa koje ponekad volim slušati.


Mogu razumjeti kada se ljudi bore za svoja prava, jer i mi se borimo za svoja, da nas ljudi ne shvaćaju čudacima, jer vjera ja za malu djecu, bolesnike i babe, pa se vi smjestite u kategoriju koja vam najviše paše.


I dugo mi je trebalo da "izborim" sliku Isusa na desktopu svog poslovnog kompa, priznajem malo sam se izvlačila da želim jednom u Rio...da, želim, ali ne zbor Ria, nego zbog Njega...


I da, pitam se hoće li svijet postati mjesto gdje će biti snošljivosti na sve strane...jer ma koliko se možda ne slagala sa svime što drugi čine i vjeruju, to je ono čovječno iz mene, ne razlikuje me od nikog drugog, i nema veze s mojom vjerom...s vjerom ima veze u toliko što proizlazi iz Riječi jednog posebnog čovjeka...
"Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe!"


- 21:52 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun