Bojim se da sam postala karjeristica, ali ne ona, da puca visoko, nego ona koja to postaje zbog svog radoholičarstva...
A zašto mislim da to ulazi u kategoriju karjerista? Zato kaj to sve skupa radim for free ili za smiješne novce... kad sam se dala humanističkim zanimanjima.
I već polako idem na živce sama sebi s pričama o poslu i osjećajima da se prestavljam kao žrtvu, osobu koja stalno nekaj radi i nema vremena za život.
Jer ono što radim, to i volim, volim biti korisna, i da mi se neda nebih ni radila, ali razlika je između onoga što me veseli i onoga što moram...
Ono što veseli mogu raditi do 4h ujutro, a ono što znam i moram, kada radim više od 4 sata onda sam već luda i frustrirana.
Sada pak imam cilj...završiti izvještaje za Ministarstvo... i šlus...veselim se činjanici da nakon sutra nema više obveza za mene...ovim možda pokazati kolegici još koju stvar, ali ne moram tamo biti na dnevnoj bazi...
Veseli me to što sve što ću dalje raditi je učenje i suradnja na mojem najdražem H-epicentru.
Ponekad je samo potreban osjećaj da zbilja nešto doprinosim, da imam svoj red i plan rada, da ga sastavljaju s drugim ljudima i da imam prostora za manevriranje...a ne da moram raditi prema tuđim planovima...prema tuđem tempu.
Možda jesam i kontrol freak, možda ne djelim s ljudima svoje poslove, već ih na sebe preuzimam, jest to je vjerojatno moja greška, ali kada ljudi imaju osjećaj da sve vrijeme brineš o nečem, postaje prilično zamorno i naporno.
I ponekad sam zbinjena i smotana, ponakad ne kužim što drugi govore, ponekad imam osjećaj da nisam sposobna upravljati nekim poslom, nekom aktivnošću baš onako kako bi trebalo, jer u zadnje mi se vrijeme moge stvari javljaju kao "ne obavljene na vrijeme"...i to me već polako obeshrabruje...jer imam osjećaj da kočim razvoj stvari, poslova...
Ali ipak na kraju, pitam se gdje je nestao timski rad, i gdje su nestale podjele poslova i pomoć kolegama, i zašto se već mjesecima osjećam preopterećeno?
Možda zato što ne volim ono što radim?
Možda zato što već 2 mjeseca čekam da napokon dobijem krila i krenem dalje raditi ono što volim?
Veselim se srijedi kao ozebli suncu, ali nekako u dubini duše znam da za mene posao neće biti gotov...i najviše od svega sam sretna što je kolegica koja me mijenja vrlo bistra osoba i već se prilično ufurala u stvari, energična je i po mom osobnom mišljenju sposobnija za taj posao od mene...i vrlo brzo će me zamjeniti, jer nitko nije ne zamjenjiv. Mislila sam da ću biti ljubomorna zbog toga, a ja, u biti jedva čekam da me puste na miru...
Želim napokon biti kreativna u svom poslu, odvažna i snažna, i znam da mi želje u tome neće moći pomoći, ali će sigurno riječi podrške koje dobivam od ljudi s kojima se družim i namjeravam družiti u budućnosti.
Post je objavljen 19.09.2006. u 13:14 sati.