Došlo je vrijeme da ovom blogu poželimo sretan prvi rođendan.
Puno je on već prošao u ovih godinu dana i red je da se napravi naki rezime...
Bilo je davno nekih loših razloga zbog kojih je ovaj blog uopće zaživio ali razlozi su to tako davni i tako nebitni sada, da me naprosto veseli što mogu imati uvid u jednu godinu svoga života.
Isprintala sam većinu svojih postova, i ponekad ih čitala o početka, a tako i sinoć.
Iznenadila se ponekim svojim mislima, posramila se nekih svojih riječi, ali i razveselila čitajući o tome da moj život i nije toliko dosadan kao što mi se čini.
Svjesna sam da svakim trenom svoga bića postajem drugačija osoba, promjenjiva, a opet ista, i drago mi je što ovdje mogu pratiti svoj razvoj ili nazadovanje, kako već hoćete.
Uzmimo neprimjer, trenutak u kojem vi čitate ovaj post, možda bih u ovom trenu potpuno drugačije izrazila svoje stavove, možda bih u ovome trenu samo šutke nabacila osmjeh i uživala u životu, a možda baš plačem...i nikada to nećete saznati, možda ćete vidjeti pročitano između redaka nekih mojih starih a i budućih postova...ali opet, upoznat ćete mene, iskrenu i potpunu.
Lijepo je gledati iz drugog kuta kako se ljudi nose s životom, i ja to gledam svaki put kada čitam sebe, iznenadim se pa zar sam to ja...ponekad me pozitivno, a ponekad negativno iznenadi ova Chi s druge strane ekrana...i ponekad mi sine kako je Chi neka druga ja, nije ja, a opet tako mi je slična i bliska.
Ponekad je lijepo biti svjestan ukupnosti sebe, biti svjestan svoga bića i svoje osobnosti, jer svijet nam ne dopušta uvijek da budemo siromašni duhom, ma što god to značilo, da budemo svoji i neopterećeni, da budemo iskreni, da srušimo granice, zidove, podignemo mostove i da živimo pune sebe.
Da, bilo je ovdje lijepih postova, nekoliko zaljubljenosti i strahova, zabluda oko posla i na kraju snage da se promjene stvari, bilo je suza zbog nesigurnosti koje nosim u sebi, a i veselja zbog na toga što sam sigurna.
Bilo je nekih riješenih ljubavnih zabluda, lijepih, ali i glupih postova, i padova i uspona (neki od njih su zbilja i doslovni), bilo je umiranja, ali i veselja, ljutnje i filozofiranja.
Bilo je.
I bit će.
Još, puno, puno više.
A najviše od svega bilo je lijepih komentara podrške, dragih ljudi i ugodnih druženja, novih perspektiva koje ste mi otvarali, i kojima se veselim iz dana u dan.
Dizajn je nekako ostao isti, kada sam se našla u njemu, nisam osoba koja voli stalne promjene, kada mi je negdje i s nekim ugodno, tu i ostajem, a s vama mi je ugodno.
Jedino što ću ipak promjeniti, od današnjeg dana, pustit ću Teu da postane Chi, malo više ovdje, a Chi da postane Tea malo više van ovih čarobnih blog stranica.
Sve mi se više i više sviđa ova Chi u meni, i ponosna sam na njezinih prvih blogerskih godinu dana, a i vi ste za to zaslužni, moji dragi "virtualni" prijatelji.
Pusam vas
Post je objavljen 16.10.2006. u 12:00 sati.