My way
|
Ili mi nešto u zadnje vrijeme neide pisanje postova ili su ljudi nezainteresirani za komentiranje...ma ne uzrujavajte nebi ni ja sama sebi komentirala na takvu glupost što znam napisat. Zašto ljudi, pa eto i žene, pa eto i ja, imaju potrebe za tuđim reakcijama? Tuđim komentarima? "Reci mi što ti misliš o tome?" ili "Kako bi ti readirao/la u toj situaciji?" ili "Jesam li uredu postupio/la?" Uzmimo jednu kasičnu današnju situaciju... Moj je otkazni rok tekao od 01.09....do 20.09., što je sasvim uredu, 20 dana da se nova osoba ufura. Ufurala se ona, ali je ostalo još nekoliko stvari koje sam joj trebala doći pokazati...i to sam napravila, cura se malo zbunila s knjiženjem pa sam sjedila danas pored nje 6h i gledala kako joj u biti dobro ide...ok, to je nešto što trebam napraviti po svojoj savjesti... Onda još treba napraviti i neki izvještaj za sutra, tj. dva, a sjećate li se kako sam se veselila što mi je srijeda 20.9. bila zadnji radni dan, moj zadnji izvještaj. I tko me god vidi konstatira da sam procvjetala, a ja se vadim na to da se cijeli dan igram s kumčetom pa sam zato super....ne, ja sam zbilja zato super što nema više onog velikog stresa na mojim plečima a to je raditi na mjestu koje više nemogu smisliti. I veselila sam, i lijepša sam, i opuštenija sam, i slobodnija sam... Napokon se bavim prijateljima Napokon se bavim sobom Napokon se bavim zaljubljenostima Napokon se šminkam i sređujem Napokon se molim i razmišljam o duhovnim stvarima Napokon dobivam potvrdu za svoje kvalitete Napokon... I onda, napokon nemam love, i dobit ću pola plaće, i kad potrošim tih već potrošenih by by the way 750kn, stat ću kako pokisli miš i bit ću sretna slobodna. A opet s velikim pitanjam iznad glave, a možda nisam trebala dati otkaz? S velikim pitanjam drugima "A što misliš što sam trebala napraviti?" I već se vidim, već vidim ta 2 dana puna jada, dva dana psovanja na blogu da sam jadna i nesposobna, i 2 dana puna lupanja glavom u zid...dva neiskrena i lažna dana, dva dana kada ću samo kenjati i izmišljati, kada ću samo histerizirati, a u biti ću duboko u sebi biti sretna što sam to napravila...što sam s životom krenula dalje...što sam bez kune u đepu, a s osmjehom na usnama... I znam da će mi biti teško pogledati roditelje u oči kad ih budem žicala da mi daju lovu za bon, ili kavu, da mi daju 5kn za pecivo, da mi zaborave dug za čizme ili nešto drugo...da me pogledaju u oči i vide koliko sam sretna ovako... Neznam, možda nađem neki drugi posao, ali isto tako znam, da sada puno više cijenim samu sebe nego prije godinu dana, nego tijekom cijele ove godine i pol rada, i mada ću uvijek biti ista, radoholičarka, pomalo neefikasna u svome radu, barem ću znati koje su mi kvalitete. I sad, zakaj je uopće ovaj post... Zato kaj me frendica oprala kada sam joj rekla da osjećam obavezu prema njima, prema bivšim kolegicama i da sam uzela na sebe opet neki izvještaj raditi. I znala sam da je u pravu, nemam ja obavezu ništa. I znala sam da nemam argumenata za svoje postupke, i znala sam da neću dobiti niti lovu za svoje poslove, niti obavljene niti ove koje ću sad ići raditi. Ali znam ipak, da ću sada za vjeke vjekova raskrstiti s tim svim, svojim zadnjim obavljenim poslom, svojom zadnjom isplaćenom lovom i svojim zadnjim korakom u te prostorije....hvala doviđenja... I nikoga više ne tražim za opravdanja, odobravanja ili savjet kako da nešto učinim. My way. |
