Otkucaj Ritmičnosti

Moj iznimno dragi prijatelj FatoYo, rekao mi je da bi anti kebab imao okus kao ultra zdravi veggi sandwich, ali možda bi onda anti ultra zdravi... sandwich imao okus kebaba.

Malo pravog blog materijala:

Bio sam prekjučer na Big Band HRT-ovom koncertu, a stvarno ih ne volim. Prva polovica koncerta bila je oke, malo klišej, ali oke, a druga, to je bilo smeće! UF! Drago Diklić je rekao "Vrijeme je za jazz" sa onim svojim Američkim naglaskom, ali ništa od jazza. dobro, Oblakovi aranžmani, čitajte ----, a onda je došla i Zdenka Vučković (znate ona "Tata, kupi mi auto...") tako da su se meni i mom frendu Lukici (onaj džezer) doslovno dizale vlasi na glavi.

Jučer sam dobio pozivnicu za jučerašnji koncert Big Banda Glazbenog Zavoda. Prvo nisam htio ići, da ne bih dobio još jedan tretman kvazi jazza, ali sam išao. hmmm
Imali su oke izvedbe na početku, pa su malo motali po skladbama Ozrena Depola (jebiga, kažu da je teško mediterancu postati jazzer...), ali onda su skrenuli na Fats Wallerove, Benny Goodmanove, Count Basieve, naše šansone i takve skladbe. To je bilo odlično. Same improvizacije + aranžmani. Stari jazzeri, prosjek benda je oko 80 god. Stvarno su zaprašili. Imali su kratku pauzu, ali mi se čini da su 3 sata odsvirali, ako ne i više, za razliku od današnjih bendova koji odsviraju možda sat vremena.

Uglavnom, u međuvremenu, danas ja otkrio jedan džez klub kod Hebrangove, sa BIG BANDOM! (orkestrom!) Jebeno- cigarete, alkohol, jazz, cigarete, alkohol, jazz. Mislim da ne budem učio narednih večeri.


evo, jedan moj crtež big banda

Tisućama godina postavljana su pitanja da li postoje indentična tijela ovakvima kakva postoje, ali da su suprotna. Ideje poput paralelnih svemira, duša i sličnih stvari pokazala su se nedokazivim, ali 1927 Dirac je postavio tezu o postojanju antičestica, tj. antimaterije. 1932, Anderson je prvi sintentizirao pozitrone, tj. pozitivno nabijene elektrone, a kasnije su sintentizirani i antiprotoni i antineutron (koji je zapravo isto što i neutron). Naravno da je naboj jedna izmišljena stvar, i naravno da je pozitivno i negativno samo način raspoznavanja, ali postoje razlike.

Pretpostavka tih znanstvenika, koja stoji i danas, bila je da ako ikada u prirodi nastane antiproton ili pozitron oni se tada ponište sa elektronom,tj protonom. Fora je u tome da je indentičan naboj, samo suprotan, i da je indentična masa prisutna. Dalje se postavljalo pitanje da li takva poništenja proizvode energiju, i dokazano je da proizvode iznimnu energiju; ako se čaša puna pozitrona poništi sa čašom punom elektrona, može se na jedan dan obskrbiti strujom jedan grad od 8 milijuna stanovnika (recimo New York).

Meni je, doduše, puno zanimljivije to što je nakon otkriča antičestica, došla ta teorija antimaterije, tj da antičestice isto mogu stvoriti atome, pa i molekule, pa i tvari, planete, zvijezde, pa i živa bića. Nebitno je to da na istom svijetu ne mogu postojati materija i antimaterija, (jer bi se odmah poništili) jer zapravo u svemiru postoji i više svijetova, bar zvijezda. Mi ne možemo iz pogleda na njih zaključiti jesu li one od čestica ili antičestica, (mi možemo "vidjeti" od kojih se tvari sastoji planet/zvijezda) jer naime, antivodik bi, recimo, bio isto što i vodik, s potpuno istim svojstvima, u svom "antisvijetu". U našem bi on svijetu, doduše, prestao postojati.


Zamislite sad Antibića. Recimo da su građena od antiugljika i da dišu antikisik a piju antivodu, bila bi potpuno istovjetna nama, ali sa suprotnim građevnim svojstvima. Stvarno zanimljivo....

Prvo odgovaram Bruni; Ma niš nije došlo, samo sam se sjetio ... A to je nešto nevezano uz Marekov post...

Ovaj me dan sv.Domagoja, koji je bio obilježen crvenim kiltovima, (makar su sjevernoirski kiltovi zeleni, a ovo su škotski) naveo na razmišljanje o Hrvatskoj mladeži koja prihvaća sve i svakakve ideje iz medija. Mislim, mi nemamo nikakve povezanosti s Patrickom (bio je on faca, prilagođavao kršćanstvo keltima itd...) i takvim blagdanom, već imamo nekakvu želju mladeži da ne prihvaća što je naše. Recimo, ne voli baš puno ljudi sjesti i slušati klape ili drugu narodnu glazbu, ali zato imamo druge gluposti koje smo prihvatili. Naravno, i ja isto, jer ne želim pljuvati po ljudima, samo kažem kako je. S druge strane, nisam ni neki pretjerani domoljub, ali volim Ju, tu našu Hrvatsku.

Kažu mi da postoji jedan grad u toj nekoj Afričkoj državi Etiopiji koji ima status grada i države, radi se naravno o ultrapoznatom Addis Abebi (ili Ababi kako Amerikanci pišu).
Taj grad je pun oksimorona, sve što postoji čini se u kontradikciji je s nečim drugim. Počevši od samog tog statusa grada države, jer ipak je to glavni grad Etiopije, a lijepo su si oni napravili autonomiju, pa mogu raditi što ih volja. Tu se nalaze i razlike u klasama, recimo poznati Haile Selasie (onaj car Rasta Fari) spada u jednu tzv Etiopsku rasu, i makar je on bio "dobar čovjek", ipak se vrši supresija te klase ljudi nad Afrikancima (tj Nilo-Hamidima, iliti sjeveroistočni Crnci- makar su bliži Bantu rasi, ali whatever) koji tamo žive. Postoje i klasne razlike u bogatstvu i sam izgled grada je, napominjem navodno, kaotičan.

To mi je zanimljivo iz Jamajkanske fascinacije Etiopijom, pogotovo zato šro oni potječu iz mješavine Pigmeja i Nigeraca, dakle onih robova, a Etiopija koja je na drugoj strani Afrike, nema veze s njima. S druge strane, Jamajkanci, tj Rastafarijanci, da budem precizan, krive Bijelce za njihovo porobljavanje, dok su ih Bijelci zapravo "samo" kupili od drugih Afričkih (dominantnijih) naroda. Primjerice, vaš takvi kao Etiopijci (koji su imali svoja kraljevstva) su pomagali Bijelcima da orobe Crnce, a nekad su ih čak i sami lovili. Ma sve mi to zvuči kao jedan prilično interesantan Safari.

"Marcus Gravey said it, Africa will unite" pjevao je Bobica, ali Marcus Gravey je bio u prevelikoj zabludi, jer je on procijenio da će središte Afričkog jedinstva biti u Addis Abebi, a to nije grad koji cijeni Afrikance, mislim Crncem to je jedan isprepleten grad, koji je vjerojatno precijenjen od tih Jamajkanaca. Neznam ni od kud njemu ideja da Jamajkanci potječu od Nilo-Hamida, kad je poznato bilo i u 19.st. od koga, kako i kada su kupiljeni ti Crnci.
A sad, ja nisam ni pro ni protiv tih pokreta, ali sve mi se to nekad čini kao preveliki zalogaj za svih, isto kao i naši mali Balkanski ratovi zbog kojih bezveze gubimo ljude i stvaramo mržnju.

Htio sam spomenuti Haile Selasiea Prvog; toliko o kultu lika. Tip je bio Krščanin, i čim je stvorio zajednicu Afrikanaca i preimenovao Addis Abebu u Abisinijski grad Addisa Abebe (što bi značilo "Afrički grad.."), već izmučeni Jamajkanci vidjeli su u Njemu lik spasitelja, Mesije. Zapravo, on je to zanijekao, a ja možda i donekle mogu shvatiti te Jamajkance pod utjecajem visoko razvijenog svijeta koji su u novoj religiji tražili Mesiju. Još je jedan paradoks da to i traje, da svi mladi stvarno zabrijavaju na to, a to itekako mogu shvatiti, jer sam i ja bio "žrtva" toga. Nego, nakon dugo vremena razmišljao sam o tome kako se taj jadan Haile mogao osjećati kad su svi odjednom u NJemu vidjeli spasioca, ali on je bio nemoćan izbaviti te ljude iz bijede, a na kraju krajeva, to ni nije bio njegov narod.

Usput, sad gledam nedjeljom u 2, pa mi pričaju o Jugonostalgiji opet, pa o Istočnoj Europi i onim istočnoeuropskim Zastavama... Došao sam doma iz prekrasne šetnje sa najljepšom djevojkom na svijetu, ako ne znate, radi se o Jiao. Sunčan dan, sajam antikviteta , mjedeni i limeni saksofoni, Britanac. Stvarno je lijep dan, nemam puno za napisati, ali možda jednom naslikam.


Eto toliko o Astrofizici.

Ovo vam je jedna od najboljih i najzabavnijih cura koje postoje. Neću okolišati, samo sam htio naznačiti njezino zakonstvo i postojanje ovom "iznimnom" fotografijom =)

Upravo sam našao ovu fotografiju, pa se sjetih tog prijateljstva koje smo prije puno intenzivnije dijelili.



Post Scriptum- slika je malo sjebana iz tehničkih razloga, izdužena... ali that's not the point

I tim posljednjim potezom svog ostarjelog kista osjetio je da nešto ne valja. Slika je bila savršena na više razina; boje su bile izvrsno ukomponirane u format, linije su naznačavale boje iznimnom jarkoćom, svaki šav na platnu još je više naglašavao to djelo, ali bilo je to matematičko, više nego kreativno djelo. On se uvijek nalazio u dubokom jazu, a opet prilično plitkom, naime on je bio jednako udaljen od naivne dosadnosti i rutine koliko od ekscentričnosti. Bio je dovoljno udaljen od dosadnih slikarija, kao već pomalo dosađavajuć realistični prikaz svijeta, da bi mogao postati poznat, ali isto tako preudaljen od ekscentričnosti, tj. noviteta da bi bio zapamćen. Znali su ga, znali su ga znanci umjetnosti kojima je djelovao kao neki reprezentator, pa čag su ga neki i voljeli. Znale su ga i stare babe koje su svaki dan sjedile u kavani u kojoj i on i koje su se uvijek križale pogledom na njegove skice, one su bile prezatupljene za njega, a oni prenaučeni na njega.

Vratio bih se na sliku na trenutak. Mrtve, tamnožute i plave boje, ispresjecane sa žarkocrvenim i crnim linijama, a na nekim mjestima s ostavljenim pogledom na bijelo platno. Na prvi pogled, slika ništa nije predstavljala, obična apstrakcija, neki bi rekli i "izbrijavanje". Nažalost, ta slika nije ništa predstavljala ni na drugi, ni na treći pogled.... Ljudi bi pogledom na Njega govorili kako je sigurno izgubio inspiraciju, pogledali bi ga, vidjeli njegovu mršavu priliku, cigaretu među usnicama- neotresanu od kad ju je zapalio, blok pod rukom i neki izniman pogled, pogled mržnje i želje, želje za nekim ispunjenjem, ali mnogi to ni ne bi uočili... Ipak, on vrlo vjerojatno nije izgubio inspiraciju, već ju je zadobio ili više, pa nije mogao uopće shvatiti kako da izrazi što razmišlja, ili je, možda vjerojatnije, nikad nije ni imao. Zadnjih godina, sve su slike bile takve.

Rođen je prije nekih četrdesetak godina, već je imao srčani udar, vjerojatno povezan sa prevelikom konzumacijom kave i cigareta, te neprospavanim noćima povezanim sa čitanjem knjiga i slušanjem glazbe. Nije ni bitno mjesto rođenja ni zapravo odrastanje, ali želim reći da nešto nije valjalo. Od početka, od samog početka, od kad je uzeo djedov kist i povukao onaj dječji spoj energije, entuzijazma i znatiželje po papiru, oni su u njemu vidjeli njegovog djeda, isto slikara. Odmah su bili zadubljeni, od samog početka, na to da bi on isto mogao biti slikar, da će biti nasljedstvo, svaki bi njegov potez kista bio povezan uz smiješak rodbine, vidjeli su talent. Od početaka, njegovo djetinjstvo bilo je normalno, sreća, dječja igra, i sve što ide u prilog s tim, ali bilo je nešto drugo. Naime, on je crtao, ali ne dječje, već je od kad je imao godinu pa i dvije od svih "nadarenih" (ali više mi se čini udarenih) od obitelji dobivao podršku, i POUKU! Ali ta pouka je viša nalikovala na ovakav razgovor- "Mama, idem van, dečki me zovu, radimo kućicu na drvetu" a Majka bi rekla "prvo nacrtaj ovaj stolac, pa onda ostalo..."

Iz nekakvog antiprotesta prema tom diktatorskom životu unatoč naizgled boemske obitelji on je prestao crtati, jednostavno prestao, i zapravo svoj pravi talent, svoj pravi poziv, sakrio u sebe. Toliko duboko je skrio to da više uopće nije bila dostupna ni ljubav prema glazbi, ni divljeje slikama, ni pogled na zgrade, pa čak ni knjige. Praktički je sve što je bilo On, umjetnost (jer talent je univerzalan, samo se kroz godine opredjeli za nešto određeno) on je u sebi čuvao. U adolescenciji, ponovno je ta ljubav proradila, prema glazbi, prvo rock, pa jazz, pa Rahmanjinov, zatim prema vizualnoj umjetnosti. Kažu znanstvenici da mi povezujemo glazbu sa davnim plemenima iz kojih dolazimo, pa se ta ljubav prva formira, a da je vizualna umjetnost samo nadogradnja toga, pa se ljubav prema tome kasnije formira. Svejedno. On je to zavolio. Upisao akademiju, radio mnoge radove, ali tko zna, ta njegova inspiracija.... Radovi su bili, i jesu, prekrasni, zadivljujući, ali ne preoriginalni, glazba koju je komponirao je isto krasna, ali ne preoriginalna. On možda djeluje kao kvazi-umjetnik, ali je zapravo plod svega što je njega tjeralo da to radi. Ono je što su roditelji i htjeli, doduše, živi u bijedi, ali oni su htjeli da on bude kao slikari dotada, nikad nisu specificirali nešto novo. Neko vrijeme je čak i tražio trenutnu funkcionalnost u umjetnosti, ali našao je da je jedino funkcionalno za dušu, ništa profitabilno, nažalost.

Sjeo se u kavanu, naručio kavu, opet počeo šarati po tom svom A5 bloku za šaranje, volio je on to, ali onih nekoliko godina supresije svoje ljubavi zapravo su mu nametnuli jedan ograničavajuć filter, nešto što ne može nadzići. Možda ima inspiracije, ali inspiracija je rad, a on puno radi, ali sve je to matematika, zapravo tehnički. Postoji on u svom svijetu, ali ne prikazuje ga onakvim kakvim ga vidi i čuje, nego kakvim su ga drugi umjetnici vidjeli i čuli prije njega. On ga ni ne reinterpretira, on samo spaja tuđe elemente u ništa pretjerano novo. Čudno je to, nije ni sretan ni nesretan, stvara nešto, ali samo nešto...

Bilo je to nedavno, u sveopćem smislu gledano. Nedavno po kriterijima postanka svijeta i dragih nam početaka teoretske, nedokazane evolucije. Bilo je to dok je svijet još bio crno bijeli, a nekad i sivi. Kad su se Pariški Eiffelov toranj i New-Yorški Empire State Building natjecali tko će dostići titulu najviše zgrade (jer tornjeve još uvijek ne klasificiraju kao zgrade), kad je arhitektura bila podložna Suncu, a gradovi svijetlu, a istovremeno to je bilo vrijeme kad su dimnjaci u visokorazvijenim zemljama stvarali svakojake mutacije moljaca i drugih vrsta noćnih leptira. Bilo je to vrijeme kad je Gershwin skladao svoj "Porgy and Bess" i dok je jazz bio zabranjen na mnogim javnim mjestima. U Rusiji su još donedavno, ali stvarno donedavno, carovali Carevi, još prije sedamdesetak godina Američke su trupe bile zaraćene protiv samih sebe, a sada imaju renesansu, u Harlemu.

Maglovita noć, jedna od mnogih, unatoč prognozama meteorologa, protezala se od onog poznatog Brooklynskog mosta pa sve do Village-a. Naposlijetku, drugdje je bio dan. Rijetko tko je bio u mogućnosti ići van, jer su zbog cvjetajuće "kulture" Amerikanci dugo morali raditi u noć, jer su htjeli održati svoju prekrasnu, donedavno zanijekanu ekonomiju i umjetnost. Tamne ulice, prazne, mirne, spokojne, ali ipak sretne. Ulice koje odišu glazbom doseljenika iz Rusije, Balkana, Italije, glazbe svakojakih Židova i Crnaca. Siromašne su ovo četvrti, a u dugoj, maglovitoj noći čine se još jadnijim, ali ipak, ipak toliko sretne. Ljudi koji su svu svoju nadu i svaki mogući novčić iskoristili da bi došli u Novi Svijet, pun mogućnosti, a sada se uopće međusobno ne razumiju. Nastavljaju spavati u svojim tzv. "vagon stanovima" (-to su uski dugački njujorški stanovi)

Tamna spodoba tog grada, tog grada napretka, ma sigurno onda i zdravlja i ljubavi, probijala se kroz tminu noći. Magla na dnu, visoke, uske zgrade, strahovito ispremješani zvukovi u daljini, tračnice, opet magla. Pored tog cijelog događaja, događaja stapanja kultura, događaja mržnje i bolesti, događaja svijetala iz malih udaljenih prozorčića u sredini noći, događaja mačjih jaukanja i psećih laveža stajala je jedna žena. Ta žena oplakivala je sudbinu tog grada ali i uživala u njegovoj glazbi, plesala je gotovo iznad cijelog grada, i nimalo ju nije bilo sram. Ona je vidjela sve, vidjela je tko je ušao u grad, kako, tko se rodio, tko umro, ali ništa nije govorila.

Predamnom je zasjao most, prekrasan cigleni most. Most koji je povezivao siromaštvo i bogatstvo, bijedu i blagostanje, posao u zgradama i posao u ilegali. Napokon je došao i taj trenutak; Sunce je polako počelo izlaziti, a ona jutarnja hladnoća prodrla mi je u kosti. Svejedno bilo je toplo, veoma toplo, jer sam napokon čuo čiste glasove, a onda i trombon, trubu, ma znate, one jazzerske instrumente, netko je nešto vježbao. Pripremali su svakojake tržnice na svakojakim ulicama. Jedan auto, tanak, kockastog oblika prošao je do mene, to je bilo čudno, jer su ovi ljudi, iz Italije porijeklom, nisu imali dovoljno novaca za gotovo nikakvo prijevozno sredstvo.
Tu su bili i ljudi čiji su preci bili robovi, a onda je tu bilo i drugih, siromašnih.... Oni bijeli, bogati bijeli, čije ime nije bilo Tony ili Marco su bili na drugoj strani rijeke.

Bilo je to vrijeme u kojem ljudi nisu bili politički korektni i tako ti ljudi nisuizbljeđivali razlike među ljudima, jer naposlijetku, što je u stvari loše u tome da razlike postoje?

Posjeo se na klupu i počeo čekati. Tamna večer, rana noć, sivi mirisi, hladnoća te neobojanost prostora pomalo su ga i zatupili, pretvorili u tog stvora. Tog stvora koji upravo podpaljuje posljednju cigaretu te užurbano ogledava ima li kakvog kioska koji radi oko 10 navečer. Dim se provlačio s tračnica i doticao njegove noge, gotovo poetično. On to nije osjetio tako, ustvari On to uopće nije uočio. Njegova silueta, crna francuska kapa, crni baloner, gotovo da su ga i spojili s okolinom, pretvorili ga u neuočljivu deformaciju na jednoj neuočljivoj klupi na željezničkoj stanici.

To je bila gradska željeznička postaja. Povelik prostor koji je odisao slavom, često bi i stotine ljudi prolazili kroz tu novu tvorevinu secesijske arhitekture, kroz to poprište nove europske želje za natjecanjem, za ubrzanjem, za razvitkom. Sada je bila gotovo prazna. U ovo doba bilo je još samo nekoliko vlakova koji su dolazili povesti tih nekoliko ambicioznih ljudi, nekoliko kumica koje prodaju na placu i neke umjetnike.

On je tako razmišljao; on je shvaćao da je jedino što je važno i što postoji ono materijalno, ono instantno i ono zadovoljavajuće. Radio je, bio ponosan, ali neznam da li je to i volio. Ta Europska i Američka težnja razvitku, natjecaju, novim mogućnostima, brzini.... mu se uvukla pod kožu, pod koronu, duboko u mozak. On je gubio svoj duh, ako ga je ikada i imao, a emocije su još davno bile pokopane pod svakojakim papirologijama.

Gotovo u njegovoj neposrednoj blizini, tri su prijatelja svirala, neki seljaci, vraćaju se doma. Svirali su popevke, jedna harmonika, violina i gitara. Nije znao od kud dolaze, ali mu se svakim njihovim tonom nekakva mržnja stvarala te nadograđivala. Umor. Užas. Iscrpljenost. Do sada ih nije ni uočio, ali sada su mu najednom išli na živce. Vjerojatno nije ni sama glazba bila toliko bitna, jer on sam nije ni bio ljubitelj nikakve posebne glazbe, samo je znao onaj popularni cabaret koji bi se čuo iz klubova i kavana. Bitno je bilo to što su oni djelovali tako seljački, tako ruralno, tako maloumno, tako zatupljeno, usporeno, tako mali, naspram njega; obrazovanog čovjeka koji ubrzano radi, čovjeka koji ide nekud. Čovjeka koji shvaća. Čovjeka sa visokom plaćom, koji si može priuštiti put u bilo koju svjetsku državu kad god poželi. On doduše, nikad ne poželi. Bez ambicija je zapravo.

Samo da nađe još koji kiosk gdje bi mogao kupiti cigarete, jer ovo je već neizdrživo.
Vlak je došao točno sa 20 minuta zakašnjenja, u 10;20. I on i seljaci su ušli. On nije bio sretan. Oni jesu.



BTW, Kakvi su ovo glupi Simpsoni danas????

Razjasnit ću prvo jedan pojam, bar koliko ja mogu to razjasniti. "mali ljudi", ne mali rastom, već ekonomski i u društvenom položaju, su ljudi koji su na tzv, najnižem mjestu u ekonomiji, ljudi koji proizvode, ali samo bazu. Recimo, ratari. Uglavnom, proleteri, radnici, seljaci.

Naime, smiješan mi je taj pojam, mali ljudi, jer kako bi netko bio "Velik čovjek" ako se okoristi nečijim tuđim dobrima? Ne mislim na neku sebičnost ljudi iz više klase, makar i toga ima, već sam taj pojam djeluje nekako pogrdno, kao da su ti ljudi manje vrijednosti. Na neki način moglo bi se objasniti to kao ljudi koji su zakinuti, koji imaju manje mogućnosti. To stoji, koliko znam.

Ja sad imam jedan opaki svijet u koji trebam ući, jedan svijet preživljavanja jačeg, ali taj jači nije nužno i BOLJI. Svijet u koji ulazim, izbor studija ili rad, me tjera da razmislim da li želim biti tvorac, onaj koji stvara, početak svega ili onaj koji se okoristi. Nažalost, stvarat je teško i neprofitabilno, ali i malo poštovanja leži u tome. Cijeli svijet ne drže političari, oni "Veliki Ljudi", već mali. Svijet drže ratari, seljaci, radnici, ... oni su tvorci, ali oni su isto i slabi, a jači, kako bi i Darwin zaključio, se okorištavaju takvima.

Teško je dostići, ako ne i samo razmišljati o Boemici. O svijetu bez briga i čistih, ljudskih zadovoljstava, o svijetu umjetnosti. Nerad je glupost! Nerad ne ispunjuje! A razvitak je duboko ukorijenjen u radu. Problem je što je taj rad i izbor zanimanja često neprimjeren ili forsiran osobi. Nekim osobama treba duže da shvate gdje su i što su, a kada i to shvate, onda trebaju otkriti kuda idu....

Na kraju se ponovno pitam, gdje je u tom svijetu obrazovanje? tj, Čemu služi?*

*primjer; umjetnici su često jako obrazovani ljudi, ali gdje je tu materijalni i mentalni napredak društva? Jesu li ti umjetnici bitni? Čini mi se da mali ljudi ipak nisu dovoljno poštovani od drugih viših klasa.



Post Scriptum- kako bi to ona mačka napisala
- nakon ovog njihovog pada sistema, morao sam se ponovno ulogirati, tako da sve stare postove pogledajte ovdje -makm.blog.hr (ako link ne radi)
- nažalost, meni su sjebali ime i password, tak da sam morao kreirati novi blog, stoga je ta "nova" adresa prisutna