Marketing
Dok je svijet još bio Crno Bijeli
Bilo je to nedavno, u sveopćem smislu gledano. Nedavno po kriterijima postanka svijeta i dragih nam početaka teoretske, nedokazane evolucije. Bilo je to dok je svijet još bio crno bijeli, a nekad i sivi. Kad su se Pariški Eiffelov toranj i New-Yorški Empire State Building natjecali tko će dostići titulu najviše zgrade (jer tornjeve još uvijek ne klasificiraju kao zgrade), kad je arhitektura bila podložna Suncu, a gradovi svijetlu, a istovremeno to je bilo vrijeme kad su dimnjaci u visokorazvijenim zemljama stvarali svakojake mutacije moljaca i drugih vrsta noćnih leptira. Bilo je to vrijeme kad je Gershwin skladao svoj "Porgy and Bess" i dok je jazz bio zabranjen na mnogim javnim mjestima. U Rusiji su još donedavno, ali stvarno donedavno, carovali Carevi, još prije sedamdesetak godina Američke su trupe bile zaraćene protiv samih sebe, a sada imaju renesansu, u Harlemu.
Maglovita noć, jedna od mnogih, unatoč prognozama meteorologa, protezala se od onog poznatog Brooklynskog mosta pa sve do Village-a. Naposlijetku, drugdje je bio dan. Rijetko tko je bio u mogućnosti ići van, jer su zbog cvjetajuće "kulture" Amerikanci dugo morali raditi u noć, jer su htjeli održati svoju prekrasnu, donedavno zanijekanu ekonomiju i umjetnost. Tamne ulice, prazne, mirne, spokojne, ali ipak sretne. Ulice koje odišu glazbom doseljenika iz Rusije, Balkana, Italije, glazbe svakojakih Židova i Crnaca. Siromašne su ovo četvrti, a u dugoj, maglovitoj noći čine se još jadnijim, ali ipak, ipak toliko sretne. Ljudi koji su svu svoju nadu i svaki mogući novčić iskoristili da bi došli u Novi Svijet, pun mogućnosti, a sada se uopće međusobno ne razumiju. Nastavljaju spavati u svojim tzv. "vagon stanovima" (-to su uski dugački njujorški stanovi)
Tamna spodoba tog grada, tog grada napretka, ma sigurno onda i zdravlja i ljubavi, probijala se kroz tminu noći. Magla na dnu, visoke, uske zgrade, strahovito ispremješani zvukovi u daljini, tračnice, opet magla. Pored tog cijelog događaja, događaja stapanja kultura, događaja mržnje i bolesti, događaja svijetala iz malih udaljenih prozorčića u sredini noći, događaja mačjih jaukanja i psećih laveža stajala je jedna žena. Ta žena oplakivala je sudbinu tog grada ali i uživala u njegovoj glazbi, plesala je gotovo iznad cijelog grada, i nimalo ju nije bilo sram. Ona je vidjela sve, vidjela je tko je ušao u grad, kako, tko se rodio, tko umro, ali ništa nije govorila.
Predamnom je zasjao most, prekrasan cigleni most. Most koji je povezivao siromaštvo i bogatstvo, bijedu i blagostanje, posao u zgradama i posao u ilegali. Napokon je došao i taj trenutak; Sunce je polako počelo izlaziti, a ona jutarnja hladnoća prodrla mi je u kosti. Svejedno bilo je toplo, veoma toplo, jer sam napokon čuo čiste glasove, a onda i trombon, trubu, ma znate, one jazzerske instrumente, netko je nešto vježbao. Pripremali su svakojake tržnice na svakojakim ulicama. Jedan auto, tanak, kockastog oblika prošao je do mene, to je bilo čudno, jer su ovi ljudi, iz Italije porijeklom, nisu imali dovoljno novaca za gotovo nikakvo prijevozno sredstvo.
Tu su bili i ljudi čiji su preci bili robovi, a onda je tu bilo i drugih, siromašnih.... Oni bijeli, bogati bijeli, čije ime nije bilo Tony ili Marco su bili na drugoj strani rijeke.
Bilo je to vrijeme u kojem ljudi nisu bili politički korektni i tako ti ljudi nisuizbljeđivali razlike među ljudima, jer naposlijetku, što je u stvari loše u tome da razlike postoje?
Post je objavljen 16.03.2006. u 09:05 sati.