Marketing
Što je slika bez boje?
I tim posljednjim potezom svog ostarjelog kista osjetio je da nešto ne valja. Slika je bila savršena na više razina; boje su bile izvrsno ukomponirane u format, linije su naznačavale boje iznimnom jarkoćom, svaki šav na platnu još je više naglašavao to djelo, ali bilo je to matematičko, više nego kreativno djelo. On se uvijek nalazio u dubokom jazu, a opet prilično plitkom, naime on je bio jednako udaljen od naivne dosadnosti i rutine koliko od ekscentričnosti. Bio je dovoljno udaljen od dosadnih slikarija, kao već pomalo dosađavajuć realistični prikaz svijeta, da bi mogao postati poznat, ali isto tako preudaljen od ekscentričnosti, tj. noviteta da bi bio zapamćen. Znali su ga, znali su ga znanci umjetnosti kojima je djelovao kao neki reprezentator, pa čag su ga neki i voljeli. Znale su ga i stare babe koje su svaki dan sjedile u kavani u kojoj i on i koje su se uvijek križale pogledom na njegove skice, one su bile prezatupljene za njega, a oni prenaučeni na njega.
Vratio bih se na sliku na trenutak. Mrtve, tamnožute i plave boje, ispresjecane sa žarkocrvenim i crnim linijama, a na nekim mjestima s ostavljenim pogledom na bijelo platno. Na prvi pogled, slika ništa nije predstavljala, obična apstrakcija, neki bi rekli i "izbrijavanje". Nažalost, ta slika nije ništa predstavljala ni na drugi, ni na treći pogled.... Ljudi bi pogledom na Njega govorili kako je sigurno izgubio inspiraciju, pogledali bi ga, vidjeli njegovu mršavu priliku, cigaretu među usnicama- neotresanu od kad ju je zapalio, blok pod rukom i neki izniman pogled, pogled mržnje i želje, želje za nekim ispunjenjem, ali mnogi to ni ne bi uočili... Ipak, on vrlo vjerojatno nije izgubio inspiraciju, već ju je zadobio ili više, pa nije mogao uopće shvatiti kako da izrazi što razmišlja, ili je, možda vjerojatnije, nikad nije ni imao. Zadnjih godina, sve su slike bile takve.
Rođen je prije nekih četrdesetak godina, već je imao srčani udar, vjerojatno povezan sa prevelikom konzumacijom kave i cigareta, te neprospavanim noćima povezanim sa čitanjem knjiga i slušanjem glazbe. Nije ni bitno mjesto rođenja ni zapravo odrastanje, ali želim reći da nešto nije valjalo. Od početka, od samog početka, od kad je uzeo djedov kist i povukao onaj dječji spoj energije, entuzijazma i znatiželje po papiru, oni su u njemu vidjeli njegovog djeda, isto slikara. Odmah su bili zadubljeni, od samog početka, na to da bi on isto mogao biti slikar, da će biti nasljedstvo, svaki bi njegov potez kista bio povezan uz smiješak rodbine, vidjeli su talent. Od početaka, njegovo djetinjstvo bilo je normalno, sreća, dječja igra, i sve što ide u prilog s tim, ali bilo je nešto drugo. Naime, on je crtao, ali ne dječje, već je od kad je imao godinu pa i dvije od svih "nadarenih" (ali više mi se čini udarenih) od obitelji dobivao podršku, i POUKU! Ali ta pouka je viša nalikovala na ovakav razgovor- "Mama, idem van, dečki me zovu, radimo kućicu na drvetu" a Majka bi rekla "prvo nacrtaj ovaj stolac, pa onda ostalo..."
Iz nekakvog antiprotesta prema tom diktatorskom životu unatoč naizgled boemske obitelji on je prestao crtati, jednostavno prestao, i zapravo svoj pravi talent, svoj pravi poziv, sakrio u sebe. Toliko duboko je skrio to da više uopće nije bila dostupna ni ljubav prema glazbi, ni divljeje slikama, ni pogled na zgrade, pa čak ni knjige. Praktički je sve što je bilo On, umjetnost (jer talent je univerzalan, samo se kroz godine opredjeli za nešto određeno) on je u sebi čuvao. U adolescenciji, ponovno je ta ljubav proradila, prema glazbi, prvo rock, pa jazz, pa Rahmanjinov, zatim prema vizualnoj umjetnosti. Kažu znanstvenici da mi povezujemo glazbu sa davnim plemenima iz kojih dolazimo, pa se ta ljubav prva formira, a da je vizualna umjetnost samo nadogradnja toga, pa se ljubav prema tome kasnije formira. Svejedno. On je to zavolio. Upisao akademiju, radio mnoge radove, ali tko zna, ta njegova inspiracija.... Radovi su bili, i jesu, prekrasni, zadivljujući, ali ne preoriginalni, glazba koju je komponirao je isto krasna, ali ne preoriginalna. On možda djeluje kao kvazi-umjetnik, ali je zapravo plod svega što je njega tjeralo da to radi. Ono je što su roditelji i htjeli, doduše, živi u bijedi, ali oni su htjeli da on bude kao slikari dotada, nikad nisu specificirali nešto novo. Neko vrijeme je čak i tražio trenutnu funkcionalnost u umjetnosti, ali našao je da je jedino funkcionalno za dušu, ništa profitabilno, nažalost.
Sjeo se u kavanu, naručio kavu, opet počeo šarati po tom svom A5 bloku za šaranje, volio je on to, ali onih nekoliko godina supresije svoje ljubavi zapravo su mu nametnuli jedan ograničavajuć filter, nešto što ne može nadzići. Možda ima inspiracije, ali inspiracija je rad, a on puno radi, ali sve je to matematika, zapravo tehnički. Postoji on u svom svijetu, ali ne prikazuje ga onakvim kakvim ga vidi i čuje, nego kakvim su ga drugi umjetnici vidjeli i čuli prije njega. On ga ni ne reinterpretira, on samo spaja tuđe elemente u ništa pretjerano novo. Čudno je to, nije ni sretan ni nesretan, stvara nešto, ali samo nešto...
Post je objavljen 17.03.2006. u 15:39 sati.