Marketing
Waitin on the train station... Waitin for my train....
Posjeo se na klupu i počeo čekati. Tamna večer, rana noć, sivi mirisi, hladnoća te neobojanost prostora pomalo su ga i zatupili, pretvorili u tog stvora. Tog stvora koji upravo podpaljuje posljednju cigaretu te užurbano ogledava ima li kakvog kioska koji radi oko 10 navečer. Dim se provlačio s tračnica i doticao njegove noge, gotovo poetično. On to nije osjetio tako, ustvari On to uopće nije uočio. Njegova silueta, crna francuska kapa, crni baloner, gotovo da su ga i spojili s okolinom, pretvorili ga u neuočljivu deformaciju na jednoj neuočljivoj klupi na željezničkoj stanici.
To je bila gradska željeznička postaja. Povelik prostor koji je odisao slavom, često bi i stotine ljudi prolazili kroz tu novu tvorevinu secesijske arhitekture, kroz to poprište nove europske želje za natjecanjem, za ubrzanjem, za razvitkom. Sada je bila gotovo prazna. U ovo doba bilo je još samo nekoliko vlakova koji su dolazili povesti tih nekoliko ambicioznih ljudi, nekoliko kumica koje prodaju na placu i neke umjetnike.
On je tako razmišljao; on je shvaćao da je jedino što je važno i što postoji ono materijalno, ono instantno i ono zadovoljavajuće. Radio je, bio ponosan, ali neznam da li je to i volio. Ta Europska i Američka težnja razvitku, natjecaju, novim mogućnostima, brzini.... mu se uvukla pod kožu, pod koronu, duboko u mozak. On je gubio svoj duh, ako ga je ikada i imao, a emocije su još davno bile pokopane pod svakojakim papirologijama.
Gotovo u njegovoj neposrednoj blizini, tri su prijatelja svirala, neki seljaci, vraćaju se doma. Svirali su popevke, jedna harmonika, violina i gitara. Nije znao od kud dolaze, ali mu se svakim njihovim tonom nekakva mržnja stvarala te nadograđivala. Umor. Užas. Iscrpljenost. Do sada ih nije ni uočio, ali sada su mu najednom išli na živce. Vjerojatno nije ni sama glazba bila toliko bitna, jer on sam nije ni bio ljubitelj nikakve posebne glazbe, samo je znao onaj popularni cabaret koji bi se čuo iz klubova i kavana. Bitno je bilo to što su oni djelovali tako seljački, tako ruralno, tako maloumno, tako zatupljeno, usporeno, tako mali, naspram njega; obrazovanog čovjeka koji ubrzano radi, čovjeka koji ide nekud. Čovjeka koji shvaća. Čovjeka sa visokom plaćom, koji si može priuštiti put u bilo koju svjetsku državu kad god poželi. On doduše, nikad ne poželi. Bez ambicija je zapravo.
Samo da nađe još koji kiosk gdje bi mogao kupiti cigarete, jer ovo je već neizdrživo.
Vlak je došao točno sa 20 minuta zakašnjenja, u 10;20. I on i seljaci su ušli. On nije bio sretan. Oni jesu.
BTW, Kakvi su ovo glupi Simpsoni danas????
Post je objavljen 15.03.2006. u 13:37 sati.