|
Dragi moji, hvala vam na lijepim riječima, kriza je prošla zajedno s popuštanjem napetosti u vratu i ramenima, sa završenim prvim ispitnim rokovima i poslanim projektima… ovakvo razdoblje se ponavlja svake godine u ovo vrijeme i svaki put mu se iznova čudim…vjerujem da razlog mog izbivanja iz blogosfere nije depresija (kažu stručnjaci da si u depresiji slabo produktivan?), već prije zabrinutost kako izdržati u tom tempu i nemogućoj sparini do kraja srpnja…
Današnji post je trebao biti u veselijem tonu, uz obećanje kako ću vam se uskoro više posvetiti…međutim, nakon jutrošnje vijesti sam bila u dilemi da li ne pisati post ili skuhati opet gorku kavu i ispričati vam zašto sam tužna …
Radi se o tome da je prije dva dana moj jako dobar prijatelj, nakon što je izišao iz svoje privatne stomatološke klinike oko osam navečer, brutalno pretučen od strane dva huligana bezbol palicama, sad leži u komi i liječnici ne vjeruju da će se izvući. Razlog nepoznat, omiljena osoba i vrstan stručnjak, moguće da se radi o reketarenju.
Ne bih željela pričati o tome koliko smo svi ostali zatečeni time što se dogodilo, niti o nevjerici u kakvim vremena živimo, već nešto sasvim drugo, potaknuta nedavnim komentarom blogerice moji dani i noći, koja je izgubivši svog dragog prijatelja napisala između ostalog:
«Tužna sam. Umro mi je prijatelj u 55-oj god.od akutne leukemije. Otišao je iznenada. Svijest o definitivnom kraju trajala je samo mjesec dana, na njegovu sreću, nama na žalost….
…Ne znam koliko su ga godine izmijenile. U mom sjećanju će živjeti mlad, zgodan plavooki košarkaš, nepušač, pametan i duhovit... moj prijatelj, nasmijan, koji lijeno korača meni u susret, jednim od osam mostova moga grada…»
Tako sam i ja jutros razmišljala o svom prijatelju Goranu, prekrasnom momku nalik na Kevin Costnera, koji je slamao ženska srca svojim večitim osmijehom i osebujnim šarmom (kažu da se uvijek vidimo onakvi kakvi smo nekad bili, bez obzira na protekle godine i sadašnju sliku?), o zajedničkim tulumarenjima i noćima provedenim u bistrenju muško-ženskih odnosa, ali i o tome kako nisam imala vremena za sastanak s njim prije nekoliko mjeseci kad je došao na kongres u Opatiju, misleći kako ćemo se ispričati sljedeći put. Ne vjerujem da će više biti prilike.
To mi se već nekoliko puta u životu dogodilo, čak i s vlastitim ocem, još nešto sam mu željela reći, a nisam imala vremena.
Više neću ništa odgađati…
Oprostite na gorkoj kavi, ali jednostavno tako mora biti…
|
