Dakle, moje pitanje nije zašto sam nesretna, jer to nisam, već zašto nisam sretna?
Ovaj tjedan bih baš trebala imati razloga da budem sretna. Izabrana sam u redovitog profesora, što za moje godine predstavlja uspješnu znanstvenu karijeru, ali čak se nisam potrudila otići na tu sjednicu da čujem pljesak i primim čestitke kolega, dobro, zadovoljna jesam, izmamilo mi osmjeh, ali ni približno neke veće emocije.
Nemam niti nekih značajnijih problema, osim što se već desetak dana mučim s problemom vratne kralježnice, a i umorna sam od brige za druge, iako znam da sebe ne mogu mijenjati.
A tjedan mi je počeo tako što mi je u ponedjeljak došla mlada pacijentica u kolicima, u pratnji svoje majke, i dva sata smo provele u razgovoru, pokušavala sam joj uliti vjeru u oporavak iako ni sama u to ne vjerujem, ne moram vam ni reći koliko je bilo suza i s njihove i moje strane.
Sve teže podnosim suočavanje s ljudskim sudbinama, nakon čega se opet osjećam loše jer se pitam što se to događa sa mnom i gdje se usput zagubio onaj osjećaj sreće koji sam znala imati i za puno manje stvari. Oni koji me poznaju rekli bi da sam vesela osoba s osmjehom na licu, a ja više nisam sigurna što bi me istinski razveselilo...
Razmaženost, nezadovoljstvo, umor, zasićenost, godine?
Što mislite?
I da li se to i vama događa?
Post je napisan u dahu i idem ga objaviti prije negoli se predomislim…
Post je objavljen 15.06.2008. u 09:24 sati.