Na kavi s prijateljicom

“Konstatirala sam da se u neposrednoj blizini života u kojem se slučajno nađeš nalazi drugi život, koji si isto tako mogao živjeti.”

Rečenica je moto romana «Prvo sivo, pa bijelo, pa plavo», nizozemske spisateljice Margriet de Moor. Studirala je glasovir i solo pjevanje na konzervatoriju u Haagu, a zatim povijest umjetnosti i arheologiju na Sveučilištu u Amsterdamu. To joj je prvi roman objavljen 1991. s kojim je doživjela velik uspjeh i za koju je dobila nagradu «Gouden Ezelsoor». Nakon toga objavila je niz romana i priča i postala jedna je od najčitanijih spisateljica u Nizozemskoj, a i u mnogim svjetskim zemljama…

Fabula je jednostavna: glavna junakinja Magda jednog dana nestaje. Napustila je muža tvorničara, tri psa, vilu na moru i udoban život. Isto se tako iznenada, nakon dvije godine, vratila kući, bez riječi objašnjenja. Muža, koji ju je zatekao kod kuće kad se vratio s posla, samo je zapitala:

“Misliš li da možemo večerati vani, iako ima toliko osa?”

Muž očekuje objašnjenje, ali ništa je ne pita. Ona nastavlja raniji život, kao da se ništa nije dogodilo.
Na koncu…saznat ćete ako pročitate knjigu.

Moje pitanje je: jeste li nekad poželjeli jednostavno nestati iz svog života, bar na neko vrijeme…?

Ja sam više puta (u šali?) izjavila kako ću jednog dana krenuti po cigarete, pa nastaviti Petrolejskom cestom prema granici.

Kako ste doživjeli moto romana?

Najavljuju kišu pa je vrijeme za veseliji post…
Inspiriran je nedavnom pričom «Mehaničar» koju je napisala Decy.
U komentaru sam rekla otprilike kako sam tip žene kojoj su se udvarali mehaničari ili za kojom su šoferi zviždali, pojma nemam zbog čega, jer nisam ni plavuša, a niti neka ljepotica s onim 90-60-90.
Čak i sad, kad sam «u najboljim godinama», događa mi se da mi udvaraju momci s pumpe, mislim da sam skoro od svih koji rade u oba smjera na Vratima Jadrana dobila poziv na kavu (koji sam uredno odbila, da ne pomislite, ipak sam «u najboljim godinama»)…

E sad, zašto to pišem?

Jer sam uvijek, ali baš uvijek privlačila osobe koje nisu bile onog zanimanja koje bi mame poželjele za zetove. Dakle, pisci, glumci, sportaši, stjuardi, ili pak šaneri, sumnjivi tipovi, otkačeni, anarhisti…(u ono vrijeme sportaši i sumnjivi tipovi nisu tako dobro zarađivali, danas bi ih mame vjerojatno poželjele)…
Nikad nijedan «gospodin doktor» ili «gospodin inženjer»…
Kad bismo izlazile moja najbolja prijateljica i ja, čim bismo upoznale nekog «normalnog» njoj bi se udvarao, a ako bi bio netko s «neobičnim zanimanjem» udvarao bi se meni.
Moja posljednja velika ljubav je bio bubnjar u poznatom bendu s područja ex-YU, i možete misliti kako nam je život izgledao, on živio noću, a ja danju…
Jednom mi je najbolji prijatelj rekao da u mojoj «galeriji udvarača» nedostaje samo mađioničar, pa vas pitam: poznate li nekog mađioničara?
Kaskadera?
Astronauta?

Šalim se naravno, odavno sam se smirila s mojim D., koji je (na svoju sreću) dovoljno normalan i (na moju sreću) dovoljno nenormalan…

Ali nam zato recite vaša iskustva…

* I neka mi se niko ne uvrijedi, ni oni s "normalnim", ni oni s "neobičnim" zanimanjem...

Znate da nemam običaj pisati duge postove, ali danas činim iznimku. Željela bih vam preporučiti knjigu jednog od vodećih svjetskih proznih autora, Per Olov Enquist-a, slavnog zbog svoje sposobnosti da povijesne činjenice oblikuje u romane iznimne dubine.

U «Knjizi o Blanche i Marie» opisao je složen odnos između dviju najznačajnijih žena dvadesetog stoljeća: Blanche Wittman, slavne pacijentice profesora Charcota liječene od histerije u pariškoj bolnici Salpetriere, i Marie Curie, fizičarke i kemičarke, dobitnice dviju Nobelovih nagrada.

Dok znanstvenica nastoji otkriti prirodu zračenja, Blanche, njezina asistentica, triput podvrgnuta amputaciji zbog rada u laboratoriju, ispunjava tri bilježnice svojim istraživanjem naoko jednostavnog pitanja: Što je ljubav?

Doista, ova teška i iznimna knjiga je prožeta ljubavlju. Marie Curie skoro gubi drugu Nobelovu nagradu zbog veze s oženjenim čovjekom, potom je tu i neobičan ljubavni odnos Blanche i Charcota, liječnika koji je poznat po tome što je otkrio mnoge neurološke bolesti, priređujući javne seanse u kojima je hipnotizirao svoje pacijentice.

Knjiga o Blanche i Marie nezaboravan je pogled na žrtvovanje radi znanosti, istodobno intiman i potresan portret prijateljstva dviju neusporedivo hrabrih i darovitih žena. Kroz njihov odnos Enquist pripovijeda veliku priču o emancipaciji žena, o sudbonosnim događajima koji su istinski promijenili svijet.

Knjiga me je, pored svakakvih drugih razmišljanja, navela i na usporedbu nekih vremenskih razdoblja u našem obrazovanju, pa i samoj znanosti.

Počet ću s time kako smo prije više desetljeća u školi štrebali zemljopis bez ijedne sličice o nekoj udaljenoj zemlji, to mi je bio najomraženiji predmet jer nisam imala nikakvu orijentaciju na karti, a teško mi je bilo zapamtiti koliko se uzgoji ovaca ili proizvede aluminija u nekoj državi.

U vrijeme studija sam savršeno znala anatomiju svake životinje, njenu sistematiku od vrste pa naviše, a takoreći nisam znala kako izgleda. Ne moram reći kako danas profesori, zahvaljujući internetu, imaju beskrajne mogućnosti u podučavanju, a i sama djeca mogu proširiti znanje ako imaju interesa.

Biti znanstvenik prije samo petnaestak godina je bila skoro nemoguća misija. Znanstvene radove smo pisali na pisaćoj mašini, milijun puta počinjali ispočetka zbog neke greškice, da bismo dobili nekakvu literaturu morali smo pisati pisma dotičnoj osobi u inozemstvo, statistika se radila pješice, a laboratorijske tehnike bile iscrpljujuće (za izolaciju DNA prije desetak godina trebalo mi je dva dana, uz uporabu neurotoksičnih supstanci, a sad elegantnih trideset minuta). Naši mladi asistenti nisu ni svjesni u kakvoj su prednosti.

Međutim, unatoč svim dobrobitima novijeg društva nekako mi se čini da danas više nema velikih mislioca, ljudi se usko specijaliziraju za određena područja, a od silne količine informacija ne stignu pratiti i povezivati znanje.
Od kada su stari profesori otišli u penziju, u našoj bolnici skoro da nema liječnika koji bi te saslušao, pregledao (svi bježe od pacijenta i samo ga šalju na snimanja) i vodio te do dijagnoze (bolesnici se sami liječe, traže riješenja po forumima i osjećaju se izgubljeno).

Nema više velikih imena. Sjećate li se nekog tko je dobio posljednjih godina Nobelovu nagradu za medicinu ili prirodne znanosti? Čak ih i ja slabo pamtim, a to mi je struka.
Ali zato pamtim Marie Curie, zbog koje sam i pisala ovaj post.

Što mislite o tome?

Dodatak:

Jako sam se nafunjio na Majstoricu što je sve ovo napisala, što je mislila da neću vidjeti?
I kako je meni kad o mojoj intimnoj stvari priča na blogu, a tu dolaze sve moje drage prijateljice (Lorica, Frida, Tonka, Ketty, Luna, Roxy, Finica itd.)...
Kad je vidjela kako sam žalostan obećala mi je da neće više, pa što bilo da bilo...
Jesam li u pravu?

Sve vas voli Maki


Maki: Ljubav je bolna




Juhu, evo me, konačno sam se dokopao kompjutera, Majstorica kaže da je ovo STOTI post, a kako je i Praznik rada moramo raditi...
Htio sam vas pozdraviti i ispričati kako mi je bilo teško u veljači, koja se protegla i na ožujak, travanj...

Sjećate se Macija, glavne frajerice?
E pa zbog nje sam prvo izgubio, a onda jedva izvukao, živu glavu.



Tako su me triput izlemali veliki mačori da sam danima ležao s temperaturom i močio rep u vodi, a o injekcijama kojima su me boli da vam i ne pričam...
Uostalom vidi se da su mi oči bile na pola koplja…



Posljednji okršaj se zbio prije dva tjedna, kad su mislili da sam slomio rep, pa su mi ga slikali. Hehe, moram vam reći i da sam pobjegao kroz prozor ordinacije i zaustavio se tek u obližnjem parku. Na sreću rep nije bio slomljen, ali sam morao na malu operaciju, uspavali su me kao nekog tigra u filmovima, onda sam poslije pijano teturao po kući.

Od tad me Majstorica nije pustila van, iako su mijaukanja i zavijanja prestala ispred prozora. Kaže da izgledam užasno, s ranama i napola obrijanom dlakom, i da bi me mogao netko upucati misleći da sam šugav.

Kupila mi je i slonića, kao da se zabavim, ali ga iz protesta nisam ni pogledao…



Nitko ne razumije da silno patim zbog Maci, tako bih rado ludovao s njom po vrtu, iako je ona opasna kao barut, za njom stalno hodaju udvarači.




Majstorica misli da ćemo uskoro imati još jedan problem: mačiće.
Hoće li se netko predbilježiti za posvojenje? Možda budu kao ja kad sam bio mali…





Majstorica: Oglas


Jutros me dočekao ovakav prizor i to je već stoti put, nijedna biljka ne može preživjeti u dosegu ovog malog vraga.



Cijela kuća mi je kao svinjac, jer je opsjednut vodom, skače u kadu i bide, i onda gaca okolo s mokrim nogama.
Dlaka kao u priči, a kad ga četkam pošašavi...Ako mu nešto prigovorim ljuti se....
Svako jutro se u ranu zoru dere kao magarac i vuče me za nogavice da ga pustim van…



Zato sam odlučila dati oglas:

«Mijenjam Makija za puževe, ježeve, hrčke, ptice, ili cigarete...»

Ma dobro, naravno da se šalim za oglas, samo bih ga htjela dozvati pameti...
Kako vi izlazite na kraj s vašim ljubimcima?

I još nešto, samo da me ne čuje: sutra navečer imamo zakazanu operaciju kod doktorice, ONU…kako me duša boli da ga vodim, a i strah me da se ne promijeni, udeblja, izgubi svoju zaigranost i ludost, možete li mi reći svoja iskustva, jel' to baš tako?
A u protivnom se bojim da će ga stalno tući dok ne zaglavi, jer je mali i dobričina…