Komentari

majstoricasmora.blog.hr

Dodaj komentar (46)

Marketing

  • Koraljka

    Izvjesna zasićenost, no dok god na tebe djeluju sudbine drugih sve je OK, emocije su tu unutra, malo se povukle, ali žive.

    avatar

    15.06.2008. (10:19)    -   -   -   -  

  • walkingcloud

    Hm, divim ti se na ovako hrabrom pitanju., tu sam pa ću pokušati...

    Kralježnicu i tijelo liječi MORE , Majstorice sa mora.:),......
    dušu VJERA , pa i u sudbinu djevojke u kolicima, to se moraš prisjetiti...,
    zatim ZAHVALNOST , a za pljesak i čestitke, ionako ne mariš., kao ni ja.., .
    razmaženost NIJE LOŠA , nezadovoljstvo je UZALUDNO, a umor LOGIČAN..,
    za zasićenost, to ti NE VJERUJEM,, a o godinama je nepristojno pričati:))).,
    a i ne idu u DEFINICIJU SREĆE.:), .............,?., zar ne?.,
    nesretna, NISI, kažeš, a SVI oko tebe vide tvoje NASMIJANO LICE..,
    mislim da ti je potreban dugi zagrljaj:)
    preporučujem dijete---ne ostavljaju previše prostora za analizu nakon zagrljaja .:)

    .

    avatar

    15.06.2008. (10:33)    -   -   -   -  

  • walkingcloud

    a da ne mudrujem, meni se to stalno događa:)
    I mislim da je sreća stanje koje je ukupnost nekih drugih stanja, emocija, pogleda i boja, pa se samo više trudim imati širom otvorene oči i srce, a duh da mi uvijek lebdi, barem malo iznad zemlje.
    neke od sastojaka za sreću UVIJEK imam oko sebe ili u sebi.:)

    avatar

    15.06.2008. (10:37)    -   -   -   -  

  • Destination Unknown

    mislim da to nema veze s godinama....svi mogu u svakom trnutku biti nesretni. i meni se to cdogađa, ali onda shvatim da nema razloga za brigu...nadam se da je tvoje stanje prolazno te da ćeš biti ponovno sretna jer tvoja sreća se ipak manifestira na druge ljude...pozdrav. ;)

    avatar

    15.06.2008. (10:37)    -   -   -   -  

  • walkingcloud

    toplo preporučam, kao komentar "čegrtušu" , njeno viđenje ovog kolektivnog, nedjeljno blogerskog stanja, danas, a nekim se čudom savršeno nadovezuje na moju misao o zahvalnosti..
    http://messangerpigeon.blog.hr/

    avatar

    15.06.2008. (10:50)    -   -   -   -  

  • Divan -skitnje

    Zašto nisam sretna.? Znaš onu staru: Svatko je kovač svoje sreće. No, niti ja nisam osobito kvalitetan kovač. Poistovjetit se s tuđim sudbinama, težak je križ. Valja odmjeriti do koje mjere to možeš podnijeti. Inače dolazi do suprotnosti: Niti pomoći osobi niti sebi. Sačuvaj sebe za druge.
    A sreću čine male stvari. Ona je tu oko tebe, samo ju valja prepoznati.

    avatar

    15.06.2008. (11:11)    -   -   -   -  

  • Viola (sul palco)

    cestitam na katedri!!!!
    nezadovoljstvo? događa se i najboljima...

    avatar

    15.06.2008. (11:20)    -   -   -   -  

  • misko

    Slično se osjećamo.
    Ništa me ne raduje. Živim po inerciji. Otaljavam život. Zašto? Pojma nemam! Nemam nekih naročitih briga, u stvari, mogao bih reći kako bezbrižno i opušteno živim.
    I strašno sam zavolio samoću: kažu da je i to bolest.
    Ma j... mi se! :):):)

    avatar

    15.06.2008. (13:38)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    Gotovo se isto i ja osjećam , Majstorice... nekakva letargija, ne znam ... ranije sam se znala iskreno radovati , s nestrpljenjem iščekivati tisuće stvari...od posla pa nadalje .. sad sam bezvoljna , odrađujem što moram i ne znam kako to promijeniti...
    vidim i misko...
    ma mislim da to možda dolazi s godinama , mada slične simptome primjećujem i na djeci tako da ......
    ne znam ... možda se samo jedno jutro opet probudim kao ona stara ,,,vesela ,,,,,

    Čestitke za napredovanje i osmijeh :))

    avatar

    15.06.2008. (14:53)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    nisi ne-sretna, već živa. opisala si kako se svi osjećamo gotovo svaki drugi dan. to je stoga što život, ako mu dopustimo, postaje navika. one nas s vremenom čine mrzovoljnima i usamljenima. čak i ako se dogodi nešto novo i drugačije. no to je samo faza u koju treba koraknuti hrabro jer da iskoračiš iz nje, trebati će još više hrabrosti. imaš je, ali neće ti se lako otkriti. ona se vraća baš kako i odlazi. na prstima...:)

    avatar

    15.06.2008. (18:47)    -   -   -   -  

  • MiniMaxine

    Desi se, naravno.
    Ljudi su uglavnom po defaultu pasivno ne-sretni, dok se kakva stvarna nesreća ne aktivira; kad i ako to zlo prođe - hej, haj, gdje je sreći kraj...
    No, sačuvaj nas blože takvog osvješćivanja.
    Hej, haj, idem kliknut na "pošalji" dok se nisam i ja predomislila ;-)))))

    avatar

    15.06.2008. (19:43)    -   -   -   -  

  • promatram, razmišljam

    A kažu tako malo triba za sriću !

    Brzo se ukalupimo, stavimo sebe u neke okvire i otaljavamo život !
    A život je kad se u jutro probudimo i kažemo, Bogu hvala, ustajem, spremam se na posao, radim, vraćam se s posla ljudima koje volim !
    Nestrpljivo čekam kraj radnog tjedna, okupit će mo se svi, moram kupiti, spremiti brdo hrane, idemo na izlet ... i tako, u nedogled !

    Lijeni smo a umorni.
    Manje više svi smo mi imali neka nadanja, ne želje koje se baš i nisu ostvarile, maštali o životu ovakom ili drugačijem i rijetko se kome snovi ostvarili ali uz put, mi smo kako je život odmisao sanjali i neke druge snove a život nas sustiže i tako, u hodu nakupimo torbi kojima se i nismo nadali.

    Malo nogometne euforije dobro će doći !

    Masovno ludilo na stadionima bih preporučila kao lijek .
    Svima !
    Zdravima i bolesnima.

    Malo je smjeha, radosti, svi nešto mudrujemo !

    Otići u kazalište, otići na koncert bez opterećenja što ću obući, kako ću izgledati bilo bi lijepo !
    I baš zato preporučam nogometno igralište !

    Al' sam razvezala ... a utakmica ...

    Lijepo te pzdravljam.

    avatar

    15.06.2008. (20:40)    -   -   -   -  

  • Decy

    zre - lo - st!!!

    eto, to nam je.
    shvatimo da ništa nije vrijedno beskrajnoga ushićenja.

    i da....kad me moja liječnica upitala: kako sin? i koji fax je upisao?
    na moj odgovor da svaku noć liježe u postelju sa 'žalom' što nije na medicini,
    ona je uskliknula: a, ne!!! ne medicina!!! neka ne žali!!!

    jer joj njena kćerka svaki dan kaže:
    zašto mene nisi uspjela odgovoriti od medicine kao brata!!!
    već na samom početku, kao specijalizantica onkologije,
    teško podnosi ljudske sudbine.

    tako i ti, draga moja, potrošila si svoju umjerenost u poslu i predozirala se...

    avatar

    15.06.2008. (22:00)    -   -   -   -  

  • moji dani i noći

    Iskrene čestitke, majstorice. Šta reći, nego...blago tvojim studentima.
    Ponekad nas pristigne besmisao svega...umor, konkretni bolovi tijela i tupi bolovi duše, i sve to u paketu. I treba dosta i vremena i strpljenja i vjere da povratimo onu prethodnu ravnotežu u kojoj smo se osjećali ispunjenim, sretnijim. Patimo i tuđu bol, a svoje nikako da se otarasimo.
    Stigne nas tuga, bezrazložna, ona "niotkud", ali i ode nekud. Na našu sreću, takva stanja najčešće rješavaju "male stvari" koje se pojave iznenada, ozare nas i odagnaju tugu, bar kao neophodan predah.

    avatar

    15.06.2008. (22:05)    -   -   -   -  

  • sagittariusclassic

    ...čestitam...:))))))))))))), a glede stanja, mala proljetna depra, dolazi sa prevrtljivim vremenom, prošlo bude...:))))))) Propratiš malo napredak boja i oblika po okolnim vrtovima koji ti se nalaze u vidokrugu i odmah ćeš se bolje osjećati...:))))))

    avatar

    15.06.2008. (23:20)    -   -   -   -  

  • Hemera

    Pokušaj odgovore naći u knjizi Moć sadašnjeg trenutka - Eckhart Tolle. Ako razumiješ engleski poslušaj njegova razmišljnja interesantno je. Meni je uspio vratiti smisao u život.

    avatar

    15.06.2008. (23:45)    -   -   -   -  

  • ludlud

    Sreća je općenito precijenjena. ;)))

    avatar

    16.06.2008. (00:20)    -   -   -   -  

  • fanny

    Svima nam dođe ponekad, da je to stanje trajnije, skiknuli bi psihički.
    U vezi s tvojim osjećajem tuge i nemoći kad se susretneš s pacijentom kojem stanje nije optimistično, sjetila si me na jučerašnji film o Patchu Adamsu. Prekrasna priča, još sam uvijek pod dojmom.
    Kad razmišljam o situacijama u kojima se ponekad nalaze liječnici, pitam se kako bi se ja osjećala. Pogotovo kad se sjetim scena s odjela dječje onkologije. Neki kažu da ta profesija (kao i svaka druga), s vremenom postaje rutina. No mislim da to nije istina, jednostavno ne može rutina postati - kad gledaš čovjeka koji pati, a znaš da si nemoćan. Kad vidiš u njegovom pogledu vapaj za pomoći i nadom, a ti mu je ne možeš dati.
    Zato se ne čudim što se osjećaš tako...

    Bit' će bolje :)
    Pozdravček :)))

    avatar

    16.06.2008. (01:42)    -   -   -   -  

  • *Kora*

    Šta je uopće sreća? Ono što mene može činiti sretnom, tebe ne mora. Formula ne postoji.
    Po meni, sreću čine male stvari. One male koje se događaju svakodnevno, ali tako su male da ih ne uspijemo primjetiti. Ja imam neku sreću, ili nesreću, da kad sam nesretna uvijek ugledam nekog nesretnijeg od sebe. I tada moj razlog za tugu postaje sasvim bezvrijedan i beznačajan. Ili mi se pak desi nešto zaista loše, pa mi sudbina pokaže da imam razloga biti nesretna, a ne kvazi nesretna.
    Sreća je probuditi se zdrav, pogledati kroz prozor i vidjeti novi dan, bez obzira što je možda kišan, popiti prvu jutarnju kavu, zapaliti cigaretu i uživati u tom osjećaju. Pa odlučiti kako provesti taj dan, ono što nam je nametnuto odraditi stojićki, ali zato slobodne trenutke provesti onako kako želimo. I s kim želimo. Naći vremena za sebe same, jer ako smo sebe zaboravili maziti nitko drugi to ne može učiniti umjesto nas.
    I još nešto. Postovi napisani u jednom dahu obično budu najbolji postovi.
    Usput, čestitam redovna profesorice! Samo se malo okreni oko sebe i vidjet ćeš nasmijana lica, vidjet ćeš razloge za srećicu. Pitanje je želiš li to.

    avatar

    16.06.2008. (06:26)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Primaš čestitke? Evo, čestitam, grlim i ljubim!
    Zaključili smo već da univerzalnog odgovora nema, nismo li?
    Neki individualan zaključak... u tebi je neka praznina koju nitko nije ispunio, i ona ponekad zaboli. Koja? To ti znaš. Ja mogu samo nagađati, ali to je nepristojno.
    Veliki dio radnog staža provela sam s osobama u kolicima, najviše mladim paraplegijama, koje sam sve redom vertikalizirala i nastojala učiti da nisu zauvijek osuđeni na stalno sjedenje u kolicima. Naravno da psiha igra najveću ulogu u tom filmu, ali očajavanje nikako ne smije biti tema! O tome bih mogla satima, ali da ne davim....
    A ne smiješ upijati tuđu bol, o čemu pričaš... pa to znaš!
    Sreća?
    Evo, ja bih bila strašno sretna da se uspijem ovo ljeto utrpati s dragim i klincima na Marka Pola, pa put Dubrovnika.
    Natrag, laganini autom, stati gdje nas je volja... dočekati zoru (još jednom) u Trogiru, ostati par dana na Ugljanu kod dragih prijatelja.
    Ako ne uspijem, neću biti nesretna, uvijek je tu ono moje čarobno mjesto koje me čeka svaki vikend...
    Voljela bih da ti mogu pomoći oko te tvoje bolne vratne kralježnice... treba ti nekako istjerati tu napetost što ti sjedi na ramenima... bar mi se čini tako.
    Ej, vidi me al' čavrljam... nismo li mi spominjali neko sjedenje na otvorenom, zadnji put kad smo sjedili u zatvorenom?

    avatar

    16.06.2008. (17:04)    -   -   -   -  

  • chablis

    Prvo ti čestitam s osmijehom na licu. A dalje...znam kako se osjećaš, ako ti to nešto znači. Mislim da to dolazi s godinama, umorom, ali vjerujem da će se to popraviti, i to puno više vjerujem nego li ti u oporavak djevojke u kolicima. Kažu da se sreća može "naučiti", pa kad može običan puk kod ne bi znanstvenica ;))
    Ni moji lipanjski dani nisu bolji, ali ne gubim nadu da će biti bolje.

    avatar

    16.06.2008. (17:46)    -   -   -   -  

  • Kenguur

    Sta je sreca evo ti moga primjera :))
    Prije nekoliko dana dobijem ponudu od jedne firme za koju inace radim po malo , ponudu koja se ne odbija i ja naravno pristanem :))
    Ne razmisljajuci da je to pred sami godisnji i da remetim sve planove i zeni i djeci a moru smo se svi radovali.
    Jebiga sva sreca pa su puni razumijevanja i zamjenit cemo more bazenom i jezerima u blizini i mozda odlaskom u Pariz na vikend.
    Sreca u nesreci :)))

    avatar

    16.06.2008. (19:45)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Nasmijala si me :)))

    avatar

    16.06.2008. (20:07)    -   -   -   -  

  • rU

    ah, majstorice, ni sreća ni nesreća nisu, nasreću, trajna stanja ...
    život je sav od trenutaka ... i sretnih i tužnih ...

    čestitam na izboru

    avatar

    16.06.2008. (20:20)    -   -   -   -  

  • neolina

    "a ja više nisam sigurna što bi me istinski razveselilo..."- bojim se da se stim sve cesce suocavamo. Cesto sama sebi postavim isto pitanje i silom pokusvam izvuci neki odgovor...i jako mi zapne. A ruzan je taj osjecaj - nesto mi nedostaje da budem "potpuna"....ali sta?

    avatar

    16.06.2008. (21:13)    -   -   -   -  

učitavam...