subota, 26.04.2008.

Igra ... ni štafeta, ni anketa (II)


Da bih si podigla raspoloženje, i razveselila dijete u sebi o čemu sam pisala kod Dinaje, poigrah se kao i prije nekoliko mjeseci


M Modesty Blaise. Božica mog djetinjstva. Danas, pretinac gdje čuvam svoje tajne.

A Antikviteti. Ozračje u kojem sam odrasla, i zavoljela ga tek kad sam odrasla.

J Jabuka. Jednom je nađoh na grobu svoga oca uz sliku. Ako je netkom poznato eventualno značenje tog simbola, voljela bih ga znati.

S Skadarlija, ulica u Beogradu koju treba posjetiti. Mjesto mojih prvih poljubaca.

T Trst. Izlog u koji sam u mladosti odlazila. Uzorak drugačijeg svijeta u to doba.

O Odgovornost. Pojam koji je potpuno obesmišljen u našem javnom životu.

R Rahmanjinov. Najljepše ozvučena tišina.

I Istra, neostvareni san.

C Crnjanski, pisac moje krvne grupe.

A Astragan. Ne bunda, već meni važan simbol.


S Sicilija, uz koju me vezuje nekoliko lijepih mjeseci života. Ni stotinu postova ih ne bi moglo opisati.


M Maki, moj mačorčić sa stotinu lica. Razlog moje sreće, ljutnje, i tuge (kad je buban).

O Ovratnik, razlog mog trenutnog neraspoloženja.

R Rijeka. Grad u kojem živim, i teško mi je reći: grad s kojim sve manje živim.

A A sad gotovo…

- 13:13 - Komentari (48) - Isprintaj - #

subota, 19.04.2008.

Molim oprost, upomoć*


Molim oprost od blogerskih prijatelja čije postove ne stignem na vrijeme pročitati, pa nadoknađujem kad se oslobodim drugih obveza.

Molim oprost od dragih mi blogerica koje imaju prekrasne tekstove o duhovnoj sferi života, premda ih s užitkom pročitam najčešće ne ostavim komentar, jer još nisam pronašla način kako bih se uzdigla u tu višu sferu.

Molim oprost od onih koji pišu prelijepe pjesme, ponekad ih razumijem i dodirnu me, ali me je romantika u tom smislu odavno napustila da bih se mogla uživjeti, i rijetko ostavim vrijedan komentar.

Postala sam pretjerano realna, često znam reći: žena s muškim mozgom.

Oduvijek su me više zanimale dnevne novine nego ženski časopisi, rađe gledam utrke Formule negoli sapunice i izvještaje s modnih pisti…
Nikad ne šijem odjeću, jer ne znam krojačici objasniti što bih željela,od biljaka mi najbolje uspijevaju kaktusi…
Unatoč tome, ne mislim da sam muškobanjasta…

Možda je i sam posao kojim se bavim u dobroj mjeri utjecao na to kakva sam, jer biti znanstvenik ne uključuje, osim kreativnosti, pretjerane emocije. Njih imam za bolesnike, a opet svakodnevni susret s njima me još više vuče ka realnosti.

Zato Upomoć: kako napraviti klik i odmak od realnosti?
Kako to vama uspijeva?

(Ipak, da se ne zabrinete, snovi me još nisu do kraja napustili, tinjaju u meni ideje o kućici u Istri, antikvarnici, pisanju…)


* Nova Beigbederova knjiga “UPOMOĆ, MOLIM OPROST” mi je poslužila za naslov posta, preporuka za one kojima se dopada njegov stil, jer njega ili volite ili ne…

- 18:35 - Komentari (52) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.04.2008.

Jugo i nostalgija


Isti dan kad sam razmišljala o tome kako me uz jugo obvezno ulovi i nostalgija, vidjeh da je Deprimiran napisao dva posta na istu temu, ali na drugačiji način (ako vas ne mrzi pročitajte da vam ne bih prepričavala).

Dakle, ja stvarno osjećam nostalgiju za prošlim vremenima.
Naravno da to uključuje nekakvu žal za mladost, kad sam se budila puna energije i planova, vjerovala u svjetlu budućnost i kad mi ništa nije bilo teško.
Kako sam imala prilično normalan život, jedina briga mi je bila da se školujem i da što bolje iskoristim slobodno vrijeme, srećom sam to znala napraviti, pa sad nemam osjećaj da sam nešto propustila i da nisam «proživjela».

Međutim, ako izuzmemo taj vid nostalgije za vremenom kad si izgledao dobro i udisao život punim plućima, teško me netko može ubijediti da ranije nije bilo bolje po mnogim pitanjima.

Da ne govorim o tome kako su ljudi imali više vremena za obitelj i druženje, kako nije bilo takvih socijalnih razlika, kako je školovanje i zdravstvo bilo svima dostupno.

Meni je dovoljno i to što smo mogli ići na ljetovanje s društvom bez straha da će nas netko napasti bezbol palicama, da nije bilo droge u svakom kafiću, da nije bilo pedofila na svakom koraku, da su mladi imali perspektivu, a nisu posezali za samoubojstvom kao izlazom iz života. Jer, ako nisu zgodni da bi mogli pobijediti na TOP modelu ili Big Brother-u, ako nemaju izrazit sportski talent da naprave transfer života, što im preostaje? Da pošteno rade da bi otplaćivali rate kredita i sebe ubijeđuju kako nije sreća u materijalnom,dok ih istovremeno svakodnevno bombardiraju potpuno suprotnim stavovima…

I ako će onda netko moje osjećaje nazvati jugonostalgijom meni ne smeta.
Jer u ono vrijeme nisam nikad gledala dnevnik, u kojem je glavna vijest bila gdje drug Tito putuje, a sad ga rijetko propuštam od kad nam se politika miješa u živote…

Kad sam vidjela prije neki dan da je na sajmu automobila čovjek iz Hrvatske kupio auto od 800 tisuća eura pao mi je mrak na oči, o izvještajima sa sajmova nautike da i ne govorim… Takvih primjera ima bezbroj, baš me interesira koji su to ljudi u našoj zemlji mogli legalno zaraditi tolike novce…Iskreno, mene bi bilo čak sram pokazivati se dok ima ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Ali, mislim da ih oni ni ne vide…jer, iz iskustva znam da moji prijatelji i poznanici što imaju više novca to se više cijenkaju kad moraju platiti neke usluge, a napojnica frizeru ili konobaru je za njih misaona imenica…

Vjerujem da će mnogi reći kako je i onda bilo ljudi koji su bili nezadovoljni i imali težak život, ali ako zanemarimo politiku stvarno nisam očekivala da će nam demokracija ovako izgledati.

Osobno bih bila sretnija da još uvijek vozim fiću i imam crne i smeđe cipele, ako ne bih morala gledati da netko nosi Armani-a, a netko kopa po kantama za smeće.

Uvijek uz jugo iz mene izbije revolucionarka…

(Priznajem da je moguće da nisam do kraja objektivna, jer sam odrastala i na riječkim plažama i na obalama Dunava. Ali da ne pomislite da je razlog ovakvom razmišljanju nekakvo političko opredijeljenje ili gubitak povlastica, želim reći da nismo ni ja, niti moji najbliži, nikad bili ni u jednoj stranci.)




- 12:33 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.04.2008.

Psihoterapija i/ili blogoterapija

Na današnji post me inspirirala tema Tulumi kod naše nove blogerice moji dani i noći, (toplo preporučam njene tekstove), gdje smo se nekako složili da nema više druženja u nekadašnjem obimu, da su se ljudi okrenuli životnim obvezama i problemima, i da je Praxiten najprepisivaniji lijek u Hrvatskoj. Vjerojatno je to uvjetovano i novim zapadnjačkim stilom života, jer se sjećam da su prije mnogo godina moji inozemni prijatelji, uz nezaobilazne želučane tegobe, uzimali i sredstva za smirenje/podizanje usporedo s psihoterapijom.

Tada me je čudilo, a danas vidim da je i kod nas to postala uobičajena pojava.

I sama sam prije dvije godine kod frizera vidjela vizitku psihoteraputice i zaključila da bi mi dobro došlo da kod nekog istresem sve što mi leži na srcu. Jer, pomislih, iako s najbližima mogu podijeliti svoje misli i brige, ipak neke stvari ne možeš reći roditeljima (da ih ne opteretiš), neke ne možeš reći Dragom (da ga opet ne opteretiš, a i pitanje je koliko te sluša, s obzirom da su znanstvenici dokazali da muškarci ne mogu najbolje dekodirati ženski glas), a neke ni najboljoj prijateljici (jer je i ona u istim godinama i dosta joj je vlastitih problema)...

Tako sam otišla na nekoliko seansi i pomoglo mi je da ispušem negativnu energiju. Uz to sam saslušala i savjete kako se trebam više posvetiti sebi i svojim hobijima, kako se život ne sastoji samo od relacije posao-kuća (priznajem da nisam puno napredovala što se toga tiče), većinu stvari sam i sama znala, ali ipak mi te riječi zvone i nadalje u trenucima kad osjetim da pretjerujem u jurcanju.
Nakon toga sam otvorila blog i ostatak znate...

Danas kad vidim da je netko tjeskoban ili depresivan kažem mu da otvori blog i/ili ode na razgovor psihoterapeutu, jer su takva vremena i bolje je izbaciti iz sebe nakupljene emocije negoli ih smirivati tabletama.

Imate li vi još neki savjet ili primjer iz vlastitog iskustva kako postići unutarnji mir dok oko nas vlada pohlepa za materijalnim, kriminal, obezvrijeđivanje pravih sustava vrijednosti?
Možete li sve, BAŠ SVE, reći najbližima?

- 11:32 - Komentari (39) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.