|
Molim oprost od blogerskih prijatelja čije postove ne stignem na vrijeme pročitati, pa nadoknađujem kad se oslobodim drugih obveza.
Molim oprost od dragih mi blogerica koje imaju prekrasne tekstove o duhovnoj sferi života, premda ih s užitkom pročitam najčešće ne ostavim komentar, jer još nisam pronašla način kako bih se uzdigla u tu višu sferu.
Molim oprost od onih koji pišu prelijepe pjesme, ponekad ih razumijem i dodirnu me, ali me je romantika u tom smislu odavno napustila da bih se mogla uživjeti, i rijetko ostavim vrijedan komentar.
Postala sam pretjerano realna, često znam reći: žena s muškim mozgom.
Oduvijek su me više zanimale dnevne novine nego ženski časopisi, rađe gledam utrke Formule negoli sapunice i izvještaje s modnih pisti…
Nikad ne šijem odjeću, jer ne znam krojačici objasniti što bih željela,od biljaka mi najbolje uspijevaju kaktusi…
Unatoč tome, ne mislim da sam muškobanjasta…
Možda je i sam posao kojim se bavim u dobroj mjeri utjecao na to kakva sam, jer biti znanstvenik ne uključuje, osim kreativnosti, pretjerane emocije. Njih imam za bolesnike, a opet svakodnevni susret s njima me još više vuče ka realnosti.
Zato Upomoć: kako napraviti klik i odmak od realnosti?
Kako to vama uspijeva?
(Ipak, da se ne zabrinete, snovi me još nisu do kraja napustili, tinjaju u meni ideje o kućici u Istri, antikvarnici, pisanju…)
* Nova Beigbederova knjiga “UPOMOĆ, MOLIM OPROST” mi je poslužila za naslov posta, preporuka za one kojima se dopada njegov stil, jer njega ili volite ili ne…
|
