Na kavi s prijateljicom

Sinoć na povratku kući slušam novi CD Ede Maajke na radiju i počnem razmišljati jesam li ja pomaknuta kad mi se u ovim godinama čak dopada to repanje, a uz to i pišem blog, kao nekad dnevnik kad sam bila klinka…

Onda se sjetim kako svi upućujemo čestitke Mini za njen blogorođendan, ludludu za treću centuriju, kako se rastužimo kad netko napusti blogosferu, a razveselimo dolasku novih blogera kojima dajemo podršku.

Različiti su razlozi svakog od nas naveli da otvorimo blog i različito je to prihvatila naša okolina. Nerijetko se događalo da su ljudi odlazili jer im je provaljen blog, ili su naišli na nerazumijevanje svojih najbližih.

Ja sam prvi put shvatila što je blog doklikavši do knjiškog moljca i ne mogavši ostaviti komentar. Ubrzo se dogodila ona afera s riječkim kardiokirurgom Šimićem, koji je optužen za primanje mita, i zbog kojeg je jedna blogerica pod nadimkom Riječanka morala zatvoriti blog, jer je u medijima procurila informacija kako je pisala o tome.

Po prirodi revolucionarna isti dan kad je ona napustila blogosferu, otvorila sam blog s idejom da ću nastaviti njenu misiju. Međutim, uskoro sam shvatila da ne mogu pisati samo o lokalnim temama, jer sam preumorna od njih, a uz to vjerujem da nam je svima preko glave crnih vijesti iz svakodnevnice.

Što se pak moje okoline tiče neki na moje blogiranje gledaju sa simpatijom, iako im baš nije najjasnije zbog čega to činim, jer ne poznaju draž koje ono donosi, a neki valjda misle da nisam baš sasvim čista. Zanimljivo je da čim netko čuje da sam blogerica odmah pita za adresu stranice, i kad kažem da je to tajna i anonimno, odmah se osjeti povrijeđenim.

U posljednje vrijeme sve manje pričam o svom blogiranju, a sve se više družim s blogerima koje sam upoznala. Razlog je što mi te kavice baš prijaju, što se smijemo i pričamo o raznoraznim stvarima, a ne samo o problemima, poslu i tračevima, kao što je uobičajeno u kontaktima s kolegama, obitelji i prijateljima u realnom životu.

Kako ste vi došli u blogosferu i kako vaša okolina reagira na to?

U nedostatku vremena do jučer nisam ništa isplanirala kako ćemo provesti Uskrs, osim što sam znala da ću, po običaju, imati svoje najbliže na (do)ručku.
Jutros uz kavicu sam slučajno naletjela na prošlogodišnji post o istoj temi i bila nekako ponosna jer me nije ulovila predblagdanska histerija kupovanja, sjetila sam se kako sam lijepo provela Božić i bez jurnjave po trgovačkim centrima.

Ali, nedugo nakon toga sam otišla u kupovinu i rezultat je bio da sam se vratila natovarena kao mazga.
O nekakvom jadnom creskom janjetu koji je stradao za blagdane ne smijem ni misliti, ali da biste shvatili razmjeru mog ludovanja moram vam reći da sam nakon kupovine kolača u slastičarni Beto (riječki blogeri već znaju kakvi su im kolači) gdje sam se nakrcala voćnim krostatama, čokoladnom tortom i kremšnitama, otišla do najbolje pekarne u Kastvu i kupila pogače ispod peke, nekoliko lepinja, desetak malih kifli, pincu i dvije pletenice s jajem u sredini, i još dobila na poklon jednu pincu.

Uglavnom, kao da ćemo umrijeti od gladi, jer trgovine neće raditi dva dana.
Čak sam i Makiju kupila rezerve hrane…
Nakon što sam jedva sve to dovukla kući, pomislih kako ne samo što sve sad treba pripremiti, nego treba i pojesti.

Jeste li vi bili pametniji?

Sretan Uskrs vam želim…

«Nigdje ne čeznemo za sudbinom snažnije nego u ljubavnom životu. Budući da smo tako često nagnani da dijelimo krevet s nekim tko nije sposoban shvatiti našu dušu, zar nam se ne može oprostiti što vjerujemo (protivno svim pravilima našeg prosvijećenog doba) kako nam je suđeno da jednog dana nabasamo na muškarca ili ženu naših snova…Naše molitve možda nikad neće biti uslišene, možda nikad neće iščeznuti veze obilježene uzajamnim nerazumijevanjem, no ako nam se na kraju nebo ipak smiluje hoćemo li u susret sa svojim princem ili princezom pripisati pukom slučaju? Ili bismo bar jednom mogli zaobići logiku i protumačili to kao ništa drugo nego prst sudbine?»

U knjizi "Ogledi o ljubavi" koja je mješavina romana i filozofskih razmišljanja o ljubavi, Alain de Botton se dotiče pitanja kao što su fatalizam u ljubavi, idealiziranje voljene osobe, kako i na koji način izjaviti ljubav, kako ljubav uzvratiti, što je terorizam u ljubavi... Na elegantan, duhovit, katkada i dirljiv način, potanko analizira osjećaje koje smo svi doživjeli, istodobno pripovijedajući priču dvoje zaljubljenih.

Neću vas pitati da li dijelite život s nekim tko ne razumije vašu dušu, niti da li ste sreli osobu vaših snova, recite nam što god želite na ovu temu…

*Trenutno pijem gorku kavu zbog bolesti u obitelji pa sam manje s vama, nadam se da će i to ubrzo proći…

«Vladala je opća depresija i neimaština. Prve su se snašle žene. Masovno su odlazile u Italiju čuvati uglavnom nepokretne starce. S tugom sam gledala majke svojih prijateljica, nekadašnje profesorice, službenice, trgovkinje, a sada prijevremene penzionerke, kako zarađuju perući stražnjice bogatih Talijana.

Ponekad bih povezla neku od tih umornih žena na putu do Rijeke.
Stajale bi na cesti i stidljivo autostopirale, jer su izgubile posljednji autobus, odlazeći u kupovinu svih onih prijeko potrebnih stvari s kojima će obitelj prehraniti do sljedećeg mjeseca. Vukle su gomile plastičnih vrećica i podsjećale me na ona davna vremena kad smo masovno harali Trstom u potrazi za najnovijim modelima traperica. Sada su se stvari izmjenile. Bili smo sluge koji kupuju samo ono najnužnije. Tada bi mi pričale svoja tužna iskustva. Nekadašnje Ljubice su postale Violete, Slavice su postale Glorije, čak ni imena nisu
mogle zadržati. Gubile su identitet, dostojanstvo, snagu. Jednostavno se tako moralo, jer pranje talijanskih stražnjica je hranilo na desetine tisuća obitelji ovog kraja.“

__________________


Nisam planirala ovakav post, potakla me Zmajka sa sličnom temom. A i željela sam da blogeri koji nisu iz našeg kraja saznaju nešto o tome.

Odlomak se odnosi na ratno vrijeme i tužno je što se situacija nije izmjenila, još uvijek te iste žene, koje bolest u međuvremenu nije spriječila, rade iste poslove.

Kad slušam statistike o tome kako je svaka treća žena u Hrvatskoj zlostavljana ili izložena seksualnom maltretiranju na poslu, pomislim ponekad kako je to pretjerivanje, jer u svojoj okolini ne znam takve slučajeve. Možda ćete me razuvjeriti vašim iskustvom.

Ali, istina jeste kako su žene ipak u drugom planu u svim područjima života, u mojoj domeni dobiju nekakve pozicije jedino ako im treba netko tko će marljivo odrađivati posao, sklapati satnice i pisati izvještaje.

Nemojte misliti kako ovo pišem zbog toga što se možda osjećam zakinutom, jer spadam u one koje se nikad ne bi prihvatile rukovodeće funkcije, jednostavno me to ne zanima.

Također nisam nikakva feministica, iako često zagovaram žensku stranu, jer me i one znaju živcirati sa svojim idejama o ravnomjernoj podjeli posla s muškarcima, čak i oko guljenja mrkve.

Ipak sam danas osjetila potrebu da obilježim taj dan, makar i na ovaj način.

* I čestitam svim dragim blogericama, pokušavam od jutros ostaviti komentare ali mi ih ne prihvaća, valjda smo zagušile blogosferu..

Što vi mislite o svemu tome?

"Upoznao sam je u Ostendeu, u nekoj slastičarnici kamo sam se sklonio od kiše. Ledene i uporne kišice, tipične za Flandriju, što te začas promoči do gole kože. Ušla je malo poslije mene. Ja sam sjedio za stolićem uz prozor koji je gledao na gatove, jedući palačinku punjenu skutom. Ne videći me, hitrom je kretnjom rasula kosu i dobro me poškropila."

Odlomak je iz knjige Ilona stiže s kišom izvrsnog kolumbijskog pisca Álvara Mutisa kojeg je Márquez proglasio jednim od najvećih pisaca našeg vremena. U književne vode krenuo je kao pjesnik, a tek sa 55 godina objavio je svoj prvi roman i svi se slažu da je njegova proza iznad svega poetska. Svjetski uspjeh donijeli su mu njegovi romani o Maqrollu el Gavieri, liku koji se često ističe kao Mutisov alterego.
____________

Kako je magla poprilično djelovala na naše neraspoloženje posljednjih dana odlučila sam, uz prve zrake današnjeg sunca, skuhati finu kavicu, uz koju ćemo čavrljati o ljubavi. Ili bolje rečeno o prvom susretu.

Pamtite li tu sliku ili situaciju kad ste ugledali tog nekog i možete li je podijeliti s nama?

Moja memorija je slonovska, ponekad poželim da nije.

Dakle, ja se sjećam jednog opskurnog mjesta u riječkoj luci, gdje smo tog siječnja daleke '92, u okviru građanske inicijative Demokratski forum, koja je u to doba djelovala u našem gradu, zakazali sastanak glavnih koordinatora. Bila je to gostionica slična onoj iz serije «Alo, Alo», valjda smo naivno vjerovali kako nas, osim prostitutki i pijanih mornara, neće nitko primjetiti. Pogađate da smo razglabali o miru i mogućim mirotvornim akcijama, dok smo u reali živjeli rat.

E sad, kako smo upravo pripremali tribinu o medijima, na koju smo pozvali stotinjak gostiju izvan Rijeke, trebali smo im organizirati boravak. I tu dolazimo do glavnog trenutka kad je jedan od kolega rekao kako će nam se pridružiti prijatelj kojeg je zamolio da nam u tome pomogne.

I tako pamtim trenutak kad sam na najgorem mjestu na svijetu odjednom ugledala NJEGA. Svim ženskim koordinatoricama se odmah dopao, ali baš sam ja dobila partijski zadatak da zajedno s njim organiziram društveni dio skupa. Sve je dobro prošlo, naš Forum se uskoro raspao usporedo sa sve većim problemima koje je rat nosio, a MI smo i dalje ostali svjedočiti kako se i na najčudnjim mjestima i situacijama može sresti tog nekog.

A sad vi…